Često razmišljam o tijeku vremena i njegovoj vrijednosti, a ponekad pogledam i neki film ili seriju koji propituju koncept vremena. Posebno me se dojmio film Vrijeme je novac (In time, 2011.), film Dolazak (Arrival, 2016.) i to u smislu propitivanja linearnog tijeka vremena i serija Dark (2017.) koju upravo gledam.
Vrijednost je vremena u tome što ga ne možemo vratiti, a ne znamo ni koliko nam ga je još preostalo pa pomislim da zaista živimo u sadašnjosti, jer sve ono što kažemo, napišemo pa čak i plan za budućnost, zapravo je prošlost. Nađem se onda u tom kovitlacu misli i dođem do zaključka da smo zapravo sigurni samo u prošlost, a i to je upitno jer isti događaj različiti umovi različito pamte.
Vrijeme je zaista dragocjeno i ne znamo koliko ga imamo na računu (kao u filmu In time). Komu i čemu bismo posvetili svoje vrijeme da nam je ono plaća? Bismo li, u tom slučaju, dragim ljudima ikada rekli da nemamo vremena za njih, a istovremeno se bavili koječim drugim, manje bitnim ili bismo cijenili svaki trenutak kojeg nam netko posveti jer taj netko nam daje ono nešto za što ne zna koliko još ima?
Lako je svoju plaću preračunati u minute, npr. neka je zamišljena plaća 5,760 kuna, a prosjek radnih minuta u mjesecu je 9.600 (20 radnih dana) i kad to podijelimo, dobijemo mizernih 0.6 kune po minuti. Ukoliko odlučimo za pretplatu mobitela mjesečno izdvajati 100 kn to je oko 166 minuta života, a to je tek početak računice.
Svatko ima svoju računicu i neka svakom njegova bude na dušu (vrijeme).
Post je objavljen 23.07.2020. u 17:26 sati.