Imate li vi mjesta koja su bila dio vas, a koja nikada više nećete posjetiti.
Ili imate li možda ljude koje ste jednom voljeli, i nikad ih više nećete sresti.
Imate li možda misli koje ne dijelite s nikim, koje niti na papiru koji ćete poslije zapaliti ne bi napisali.
Inače ja ne pišem ovakve pičkaste stvari, ali nekad se i to mora, jer se tako skupi najviše komentara.
Jedan manje pet je danas, ili jučer nevažno, negdi nekome napisala, kako ni ovako anonimni ne dajemo sebe iskreno bez ostatka, ili tako nešto.
Rekla je i da je šteta što je to tako, što i ovako anonimni lažemo sebe, iz čistog kukavičluka, jer ne možemo podnijeti boli koje su nam dodijeljene da ih poput križa nosimo.
Dobro nije rekla baš tako, ja uvik nešto izmislim, ali osnovna ideja je da bi nam anonimnost trebala pomoći da prihvatimo bol i da ga pomalo riječ po riječ otpuštamo.
Problem je očito u tome što nismo anonimni, postoji naime jedna osoba, koja zna tko smo, mi sami bi trebali pomoći sebi da se nosimo s boli, koju ćemo kanalizirati kroz matematički niz na ekranu nekog računala.
Jer naime Bogu ne možemo oprostiti, što nam je dal baš toliki križ, i još traži od nas da ga prihvatimo.
Dobro nismo svi ovdje da bi nježno brusili oštrice koje bol čine ponekad nepodnošljivom, neki su tu čisto da bi lupetali bez veze.
Post je objavljen 21.07.2020. u 22:06 sati.