Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/huc

Marketing

I TAKO, SVE U SVEMU



In memoriam E.

– – I tako, sve u svemu, imam četrdeset godina, PHD, predajem na fakultetu, vlastiti novac, vlastiti stan i strašan osjećaj da sam omanula. Jer vidiš draga moja, ništa od svega toga, od sve te karijere, ja nisam doista željela. Sve se to dogodilo usput, s obzirom da se nisu događale prave stvari. A što su prave stvari, pitaš me.
Pa znaš, muškarac kojeg doista volim i beba razmažena preko svake mjere.
A vrijeme prolazi…
Majka me nagovara da zamrznem jajne stanice. Tako ćeš barem imati opciju, uvjerava me. Ne znam, čovječe, možda je u pravu. Ali odvratna mi je i sama pomisao na to: oplođena u epruveti genetskim materijalom iz banke sperme i trudnoćom koju je iznijela surogat rodilja, prvi put majka u šezdeset i nekoj! O tempora o mores!
Pred ocem, naravno, ne pričamo o tim stvarima. Ja sam i dalje njegova djevojčica koja nikada neće odrasti. Zamisli, za četrdeseti rođendan mi je ispekao tortu. On ju je ispekao, nije ju ispekla mater!
– Možda je samo brižan – ubaci se Iva. – Nego kako ti je majka?
Dobro, da kucnem o drvo. Uredno pije lijekove i čini se da više ne pomišlja na samoubojstvo. Fala bogu na farmakologiji!
Ali, znaš, u mojoj se porodici ubijaju. Nisam li ti to rekla? Prije nekoliko godina bratić se pokušao ubiti, ali nije uspio. No sestrična je uspjela. Učinila je to prije dva mjeseca. Oduvijek lijepa, gracilna, balerina, najbolja u školi, najbolja studentica na faksu, rektorova nagrada i sva ta sranja, kasnije korporativna odvjetnica koja prilično zarađuje, majka dvoje divne djece…
Ali odnekud se pojavio taj osjećaj promašenosti i više nije nestao. Počela se smatrati inferiornom, manje vrijednom kao žena. I to pred kim? Pred susjedama, robusnim bosanskim ženama koje je rat potjerao sa seoskih ognjišta
zemljoradnicama, u boljem slučaju trgovkinjama, frizerkama, krojačicama, skladištarkama, kelnericama
onima-koje-nikada-ne-propituju-vlastitu-egzistenciju
karijatidama što u rukama čvrsto drže tri ćoška kuće, kuće u kojoj se za vrijeme nedjeljnog ručka raspravlja o poruci koju je svećenik s oltara uputio na jutarnjoj misi
ženama čija kuhinja vazda vonja na teška jela, pečeno meso, pitu zeljanicu, krumpirašu, kvrgušu, bosanski lonac
ženama, mirnim podložnim zadovoljnim radnim kravama koje nikada ne cendraju, ne iskazuju bol, nezadovoljstvo
ženama pod čijim skutima stasaju tovljena, intelektualno zakinuta djeca, preslike svojih glupavih roditelja…

– Ja sam užasna, majka – samoomalovažavala se E. – ni poštenu tortu ne znam ispeći!
– Isuse ženo, pa naruči bilo koju tortu iz Vinceka! Amelie! Magnolije! Ti si to možeš priuštiti – rekla sam joj.
– Da, ali to naprosto nije to – pobunila se.
– Oh, zar ne misliš da te primitivke ne bi učinile isto da mogu i da to smiju učiniti – zapitala sam.
– Naravno da ne – ustrajala je E. – jer vidiš, draga moja, svaka od tih žena dobro zna da je kolač koji ispeče ukusniji od ijednog kolača u nekoj razvikanoj slastičarnici, ali još važnije, svaka od njih dobro zna što predstavlja miris svježeg kolača iz pećnice koji se širi toplim domom. Mi smo naprosto prekomotne.
– Tko to mi?
– Moderne i obrazovane gradske žene. Reći ću ti nešto: komocija je ubila više ljudi nego težak rad!
– Sereš draga moja!
– Niti jedna ikad kupljena stvar nije mi pružila istinski osjećaj sreće, bilo da se radilo o nečem krajnje banalnom poput torte o kojoj razgovaramo ili profinjenoj stvarčici, dizajnerskom namještaju, skupocjenom nakitu, vikend kući. Morala sam uložiti ogroman mentalni napor da se uvjerim u bloagotvorni učinak trošenja novca.

E– ino stanje se pogoršavao. Uskoro se počela kloniti vlastite djece. Neću da im naškodim, rekla je. Odnekud su nasrnule zastrašujuće slike, strašne vizije u kojima je ozljeđivala mališane. Vidjela je kako djevojčicu guši jastukom, kako je potapa u kadi, vidjela je kako dječaku reže vrat jednim udarcem noža, kako čekićem drobi malu glavu dok spava…
Odakle to pristiže, pitala se. Nije znala. Slike su nadolazile iznenada, bez nagovještaja, bez upozorenja, dok je obavljala banalne poslove, stavljala posuđe u perilicu, odvajala šareni od bijeog veša, kuhala ručak za sutra…
Potražila je pomoć psihoterapeuta. Pošla u crkvu. Plačući zatražila egzorcista. U mene se uselilo zlo, rekla je svećeniku, a on se samo blago nasmiješio. Vjerujte, vidio sam mnogo opsjednutih ljudi, vi niste jedna od njih. Vi ste tek preopterećena. Potreban vam je odmor. Pođite nekamo na put. I naravno, molite se, molitva spašava.
Bilo je vrijeme da uruči otkaz. Kolege su ostale zatečene.
Najbolje godine svog života dala sam vašoj korporaciji, rekla je na odlasku. I šta sam radila? Prdila u čabar! Eto što!
Dobro, rekao je njen suprug, također odvjetnik, ali što ćeš sad?
Otvorit ću pedikerski salon, odvratila je samouvjereno. Radit ću svojim rukama. Svatko bi trebao umjeti izraditi nešto vlastitim rukama!
Ništa nije rekao na to.
I doista, završila je tečaj, naučila sve o beauty tretmanu, o sterilizaciji, dezinfekciji, o nadogradnji oštećenog nokta, obradi zadebljale kože, o uređenju noktiju i zanoktica, o gel lakovima, o alatu, velikim i malim škarama, pogurivaču zanoktica, o rašpama za pete i rašpicama za nokte. Za ženu njenih kapaciteta to nije bila kvantna fizika.
Istovremeno je registrirala obrt, iznajmila prostor, tiskala letke i oglasila se u novinama. Čak je dala popust preko Ponude dana.
A suprug je rekao: s djecom ću na more.
Ona je rekla: dobro.
Nije očekivala njegovu podršku. Spas njene duše bio je samo u njenim rukama. Svejedno je pomislila isključuje me.
...

Tog posljepodnva mati joj je svratila na kavu. E. i majka nisu imale blizak odnos. Nije to bila E-ina krivica. Teta je bila hladna bitch. Nije je zanimao nitko osim nje same. Majčinstvo i roditeljstvo bile su tek neke riječi u moru riječi, a djeca nešto usputno, nešto što se samo po sebi podrazumijeva, nešto što od muškarca i žene traži tijelo i zahtijeva društvo. Nezainteresirana, nije pružila čak niti elementarne informacije o spolnom sazrijevanju, menstruaciji i načinu kako se valja zaštiti pri snošaju. Izostali su osjećaji. Izostala je podrška u svakom smislu.

E. je poslužila kavu u filđanima. Majka je zatražila normalnu šalicu, no E. je ustrajala na bosanskom fazonu.
Pokušala joj je reći… ali stara smežurana usta nisu se zavarala. Između svih tih banalnosti, papagajski ponovljenih riječi vodećih političara, tračeva iz ženskih magazina i frizerskih salona naprosto nije bilo prostora da se priopći novost.
Sve je ovo krivo, od početka krivo, pomislila je E.

Majka je upravo izražavala duboku zabrinutost zbog propasti europske ljevice i jačanja ekstremne desnice u europskom društvu, kada ju je E. grubo presjekla:
„Mama, dala sam otkaz“.
Stara je zastala.
„Otvaram pedikerski salon“.
Prazan pogled.
„To su gluposti dušo i ti ti znaš“, odsjekla je.
„ Naučila sam posao, iznajmila prostor, registrirala obrt. Krećem s radom u ponedjeljak.“
„Mušice. Same mušice. Ubrzo će te proći, vidjet ćeš“, rekla je majka i srknula kavu. Pa nastavila:
„I dok se ti tu „tražiš“ u svoji četrdesetima, ja ti moram reći kako je pao zadnji bastion europske socijaldemokracije i svi bi trebali strepiti zbog onog što nadolazi…“
E. je prekipjelo.
„O zašuti više s tim glupostima! Kvargu i politika! Ako ti je do toga toliko stalo što se nisi angažirala u nekoj političkoj stranici? Tada bi tvoje političke tirade imale nekog smisla. Ovako je idiotski! Shvaćaš li da mi nikada, ama baš nikada nismo pričale ni o čemu bitnom!“
Nastupio je tajac.
A onda je stara napokon progovorila.
„U redu porazgovarat ćemo o bitnom, tvom bitnom.“
Ustala je i pošla na zahod. Pustila je hladnu vodu da joj teče preko vena. Izišla je baš u trenutku da vidi kći kako skače preko balkonske ograde, slika koja će je pratiti do kraja života.


Sjedimo u kuhinji. Pola jedan je i ja dovršavam piće. Ivu zanima što ja mislim o svemu tome. Ali što se ima misliti, to je prije svega ljudska i obiteljska tragedija, kažem. Naravno, uočljiva je patologija, genetska sklonost samoubojstvu u toj familiji. Možemo špekulirati bi li se autodestruktivni geni aktivirali da je E. stasala u nekom zdravijem porodičnom i društvenom okruženju, u drugačijem političkom sistemu, da je pohađala druge i drugačije škole, da je stekla drugo zvanje i radila svrsishodniji posao na smislenijem radnom mjestu. Izmišljeni poslovi od ljudi čine duboko nesretne činovnike s osjećajem da ničim ne pridonose društvu o čemu svjedoče ispovjedi korporativnih radnika. No bulshit poslovi su stvarnost i neizbježna posljedica robotizacije. Možemo predvidjeti da će u konačnici čitav proizvodni proces biti lišen ljudi, ljudi koji će sjediti kući i dobivati univerzalni temeljni dohodak. Što nas dovodi do fundametnalnog antropološkog pitanja: što je čovjek bez rada, čovjek kojem je omogućeno i etički dozvoljeno od rođenja do smrti plandovati? U daljnjem diskursu i predikcijama budućnosti: što je čovjek koji nije definiran radnim mjestom, količinom novca koji godišnje zaradi, spolom i rodnim ulogama? Kakvo je to biće? Što ono radi? Čemu se veseli? Zašto postoji? Naravno, misli nam nužno hitaju ka transhumanizmu. To će biće morati posegnuti za simbiozom mesa, karbonskih vlakana, grafena, čipova i strujnih krugova u želji da se odlijepi od planete i iznađe viši smisao. Ali ne moramo biti zabrinuti pošto se gubitkom čovjek ne gubi ništa važno.
Eto vidiš draga moja Ivy kamo nas u razmišljanjima može odvesti jedna sasvim mala smrt. Ali ja sam umoran, čitav sam dan kosio djedovinu i leđa me strahovito bole. Vrijeme je za krevet. Pođimo.


Post je objavljen 20.07.2020. u 13:25 sati.