Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Kod Mehe

Moj prijatelj Meho prilično je svestrana i zanimljiva osoba. U stanju je manevrirati na čak četiri kolosIjeka što nije lako. Za to je potrebna stanovita energija, dobra organizacija, te napose fleksibilnost. Njegov radni dan u prosjeku traje dvanaest sati. Uz redoviti posao električara godinama drži kafić u centru Križa, malog mjesta u Moslavini. Uz to je rukometni trener, te povremeno radi dodatno "u fušu". Radeći tako zajedno s njim na poslovima uređenja interijera i ja sam donekle uvježbao fleksibilnost podići na viši nivo. Osim u samom poslu, svakodnevne prilagodbe postale su mi nužne i uobičajene u smislu organizacije vremena. Dani su mi poprilično ispunjeni. Teško mogu potanko isplanirati naredni, a kamoli više njih, unatoč tome realno obavim i napravim relativno puno. Zapravo, što manje planiram, to više stižem. Mehin primjer najbolji mi je pokazatelj da je takvo što moguće i izvedivo.

Prethodni pasus napisao sam na mobitelu sjedeći u separeu njegovog kafića dok sam čekao da se vrati iz nabavke za isti. Nakon toga zaputili smo se raditi na uređenju jednog potkrovlja. Taj njegov kafić nije nimalo običan. Nalazi se u podrumu stare općinske zgrade u Križu. Prije više od dvadeset godina Meho je u dugoročni najam zakupio taj podrum, uredio ga i pokrenuo posao. Kad je prvi put kročio u njega na nogama je imao gumene čizme kako bi mogao gacati kroz ustajalu vodu što je sezala skoro do koljena. Bila je to zapravo stara memljiva magaza godinama zapuštena i derutna. Tadašnji općinari planirali su taj prostor zatrpati. Odustali su tek nakon pomalo neobične Mehine ideje da ga uredi i pretvori u kafić. Rečeno, učinjeno. Trebalo je prvo raščistiti staru kramu, ispumpati vodu, napraviti opkop i drenažu dubokih temelja, obiti staru žbuku, očistiti cigle, dozidati šank, ugraditi sve instalacije, te sve skupa opremiti da mjesto postane funkcionalno i ugodno za boravak. Dobar dio nabrojanih radova Meho je napravio sam po svojoj mjeri i ukusu. S godinama je diskretno ispunio zidove slikama i natpisima, a kutove živopisnim starim predmetima od kojih svaki priča neku priču. To je mjesto na kojem rame uz rame na zidu stoje portreti Charlesa Bukowskog i stanovitog Mihe, dugogodišnjeg kriškog brice. I jedan i drugi bili su svojevremeno ljubitelji dobre kapljice. A već prilično dugo su pokojnici.

U prvih nekoliko godina rada tog kafića bio sam gotovo upola mlađi nego danas. Dolazio sam u kriški podrum s povećim društvom najčešće u večernjim satima u dane vikenda. Privlačila nas je opuštena, spontana, često vesela, pomalo rokerska atmosfera. Tome je dobrano pridonosio i sam Meho koji je tih godina često bivao za šankom. Slušao se dobar rock ili blues, pilo se, pjevalo, ponekad i plesalo. Rađale su se ljubavi, neke živuće i danas. Ostale su mi u ugodnom sjećanju takozvane poetske večeri gdje su gosti mogli recitirati ili pročitati svoje ili bilo kakve književne uratke sve dok je publika iskazivala dovoljno strpljenja. Povremeno je nastupao Branko Galoić, za prijatelje Brans, danas etablirani gitarist, uspješan glazbenik s pariškom adresom. Jednom zgodom slučajno sam ulovio kratki razgovor u prolazu između njega i Mehe. U općoj gužvi i buci ljudskih glasova i glasne muzike Brans zaustavi Mehu i uzbuđeno mu kaže: Znaš li da je ovo danas prvi put da sam ja pjevao?! A Meho mu pomalo nonšalantno ležernim tonom odgovori: Znaš li da je ovo prvi put da ja imam svoj kafić.

Nakon nekoliko godina moje društvo počelo se pomalo osipati. Prorijedili su se izlasci, pa tako i odlasci u Križ. Većina nas zašla je u neke godine kad se traže i nalaze stalni poslovi, zasniva obitelj, rađaju se djeca, a neobuzdani, noćni izlasci postaju rijetkost. Subotnja, jutarnja kava postala nam je glavni društveni događaj i zadovoljavajući nadomjestak za lude provode. U podrum u Križu, iz godine u godinu, u noćnim satima navraćali su sve mlađi i mlađi. Tako je ostalo sve do danas. Djevojke i mladići što su se sinoć uz muziku i piće provodili prije dvadeset godina su možda bili tek rođeni. Zbog svega toga ne osjećam žal, samo povremene vihore dozirane, pozitivne sjete koja je pokazatelj da je i nama kod Mehe bilo dobro.

Neko vrijeme nakon što su prestali naši izlasci u Križ Mehu sam rijetko viđao. Jedva da sam čuo gdje je, čime se bavi, kao živi. Znao sam da još drži kafić u podrumu, ali da on sam u njemu ne radi. Iz tog vremena pamtim jednu upečatljivu zgodu. Slučajno smo se nakon dugo vremena sreli u Domu zdravlja na klupi ispred sobe u kojoj zasjeda komisija za dugotrajna bolovanja. Nakon nekoliko pozdravnih rečenica ustanovili smo kako je on nedugo prije prošao prilično tešku i rizičnu operaciju kralježnice, a ja još težu i rizičniju na mozgu. Nakon te konstatacije preostalo nam je samo smijati se.

Negdje u jesen dvije i šesnaeste prolazio sam prilično teško razdoblja garnirano razvodom. Baš u to vrijeme Meho me nazvao i predložio da radimo zajedno na povremenim poslovima uređenja interijera. Ponudio mi je zapravo priliku da se tom poslu učim jer je on već dotada u njemu stekao prilično iskustva, a ja tek ponešto. Objeručke sam prihvatio ne samo iz razloga što se ukazala prilika za dodatnu zaradu, već i zato što je fizički rad dobar recept za bijeg od teških misli, spirale što može odvesti u depresiju. Otad, uz kraće pauze, često u dobroj zafrkantskoj atmosferi izvodimo radove koje sam djelomično opisao prije dvije godine u priči A je to - The walls

Dok je Meho krajem devedesetih pretvarao derutni podrum u originalni kafić naišao je na urezani natpis na zidu. Netko je velikim slovima izrezbario natpis: Veszeli 1857. Nakon što se raspitao što bi taj natpis mogao značiti saznao je kako je podrum neko vrijeme u prošlosti služio kao zatvor. Taj natpis vjerojatno potiče od nekog zatvorenika još iz vremena Austro-Ugarske. Odlučio je sačuvati taj dio žbuke, uokviriti ga i po njemu nazvati kafić: Veszeli 1857. Iako ima prilično originalno ime iza kojeg se naslućuje zanimljiva priča tek rijetki su oni koji ga tako nazivaju. Velika većina redovitih gostiju voli jednostavno reći: Kod Mehe. To se toliko uvriježilo da je postalo pravilo. Izvorni naziv rijetko tko spominje. Križani i mnogi drugi koje put nanese s veseljem navraćaju kod Mehe.






Post je objavljen 19.07.2020. u 18:47 sati.