- Čudno ljeto.
Kišilo je već treći dan. Umorni oblaci su se spajali sa dimom iz dimnjaka. Prepravili su krošnje listopadne šume a vrh gorja je postao enigma. Prozor kolibe je inače pružao pogled na obližnja brda no ne i sada. Magla i oblaci su se stopili u jedno. Obližnje drveće, koliko toliko vidljivo, činilo se još zelenije. Mokro, umorno i teško zeleno lišće se pretvorilo u odraz livade visoke trave prošarane djetelinom. Kako je sat odmicao sve bi poprimalo prljavo sive tonove tame i ubrzo se izgubilo na mutnom staklu.
- Umoran sam.
Okrenula je glavu prema meni. Ležala je na podu ispred otvorenog kamina glave podbočene dlanovima, rukama savinutim u laktu. Noge je u ritmu preko koljena uzdizala u zrak kao jarbole. Dvodjelnu ružičastu pidžamu krasile su minijaturne mace a jedino su odudarala dugmad tirkiznom bojom na gornjem dijelu. Uz djetinji smijeh okrenula se na leđa, raširila ruke i noge kao da ništa drugo ne postoji osim naše kolibe, vatre u kaminu, ove večeri i nas.
Ustala je poletno i dotrčala k meni usidrenom u fotelji, nagnula se, poljubila me i rekla;
- Nemoj pisati večeras.
Uspravila se uz ognjeni smješak, okrenula i uputila prema antiknom stolu uz prozor. Na stolu nije bilo ništa osim upaljene petrolej lampe, štos papira i pero umočeno u tintu. Prvi hrapavi papir je već požutio od stajanja a tinta se vjerojatno skorila. Sve je imalo svrhu ukrasa masivnom namještaju. Okrenuta leđima s bočne strane stola nagnula se i posegnula za papirom i perom. Kratki pogled u nazad prema meni, smješak i oči kao da još smišljaju što da urade, kako da začine večer.
- Nevoljo mala.
Krenula je pisati, pažljivo kao da crta. Oslonila se podlakticom desne ruke a pero se još pažljivije, jedva primjetno micalo u pokretima. Lijevu ruku je polako spustila i položila dlan na bedro. Dlan je pratio bedro sve dok palac nije nestao pod elastičnim obrubom. Kao obruč spuštala se pidžama, valovito kroz kožu niz oblu plimu. Zastane tik pred urušavanje vala, klizi prstom preko sredine prema desnoj strani i obruč izgubi snagu i sklizne niz padinu. Crni pamučni ipsilon preko pupoljastog platna u krupnom planu.
- (Kako može u jednom trenutku činiti zrak tako smirenim i snenim a za dvije minute da mi nedostaje zraka?)
Odložila je pero u tintarnicu. Polako se okrenula i guzom naslonila o stol. Više nije bilo osmijeha na usnama a pogled je bio prodoran, pomalo lud kao da gleda kroz mene. Plava, gusta, razbarušena duga kosa kao u moru oprana je divljala. Usporeno zavrti glavom dok se dlanovima miluje po vratu i ponovi još dva puta uz izvijanje bokova. Spušta ruke do prvog tirkiznog gumba, otkopča ga dok glava sada prati ritam bokova.
- (Ponekad ne znam draži li mene ili samu sebe.)
Drugi gumb kao da nije ni dodirnula i bio je slobodan, treći ostao zarobljen a četvrti nije ni bio zakopčan. Ruke su se na kratko izgubile ispod tkanine na živim oblinama dubokog disanja. Žmirila je spuštene glave što se sada nježno njihala dok je donji dio pidžame već sam spao do gležnjeva. Ruke su se oslobodile milovanja, raširila ih je i izvrtala kao da lebdi. Podignula ja glavu i otvorila oči, dlanovima se podignula i sjela na stol pa razigranim pokretom nogice vinula u zrak donji dio pidžame. Pitomi osmijeh se vratio uz glas hihota i izbačaj glave unatrag pa ponovo usmjerila pogled prema meni. Desnom rukom je prošla kroz kosu i spustila prema površini stola oslonivši se o laktove. Tiho, najslađim nevinim glasom je rekla;
- Dođi mi.
Treći gumb za toplinu gubitak vremena i postojanja dok je požutjelom papiru pisalo;
Želim zauvijek ostati s tobom u šumi!
Post je objavljen 19.07.2020. u 02:58 sati.