Dok mnogi govore o otuđivanju djece i mladih od svojih vršnjaka, a naročito od starijih, uključivanju naših umirovljenika u društvo zaboravljamo da rješenje možda nije u velikim planovima, projektima nego u jednoj ploči sa 32 figure.
Borba istoka i zapada, borba jednog čovjeka protiv sustava događala se prije gotovo pola stoljeća. Jedan čovjek, koji je do 15 godine postao prvak SAD-a pa velemajstor, Robert Fischer došao je na svjetski tron 1972. godine pobijedivši Borisa Spaskog da bi tri godine kasnije bez borbe bio zamijenjen s Anatolyjem Karpovim. Ovo je legendarna priča o kojoj se još ponekad govori na ulici, u kafiću ili „baci oko“ kada se na televiziji pušta film o poznatom genijalcu… Ne smijemo zaboraviti niti spomenuti svjetske prvake Laskera, Capablancu, Kasparova pa i trenutačnog prvaka Carlsena. Naravno, govorimo o šahu, sportu za koji će mnogi reći da nije sport nego igra. Također će mnogi reći da ga znaju igrati ili da su ga nekada igrali sa školskim prijateljima, djedom ili na nekim radničkim ili sličnim igrama!
Šah, sport (igra?!) koji ravnopravno igraju žene i muškarci, djeca osnovnoškolske dobi i umirovljenici kao i drugi sportovi pati zadnjih nekoliko mjeseci, ako ne i duže. Taj boem među sportovima koji u tišini promovira istinsku ravnopravnost među spolovima, međugeneracijsku solidarnost o kojima mnogi govore, misle, a kada treba početi provoditi dođe do mnogih problema, sustavno nestaje zbog načina života i trenutačnih okolnosti…
Osim navedene ravnopravnosti, međugeneracijskog druženja koje nestaje zbog raširene digitalizacije i promoviranja individualnosti dok se napuštaju sela i gradovi pa i sportski kolektivi zbog nedostatka zainteresiranosti kod djece i mladih šah se još koliko-toliko održava. Tako recimo imamo nekoliko šahovskih klubova u Osijeku u kojima većinom igraju stariji i umirovljenici, ali i u gradskim i općinskim središtima poput Belišća, Valpova, Petrijevaca, Bizovca, Čaglina, Garčina, Donjih Andrijevaca (U Hrvatskoj ima oko 200 klubova, samo u Slavoniji, zapadnom Srijemu i Baranji oko 50)…
Kada se već mjesecima govori o distanci, šalju se različite poruke našim umirovljenicima polako, ali sigurno šah se gasi. Što će biti s tim, još ne, zadnjim bastionom otvorene međugeneracijske solidarnosti koji okuplja staro i mlado. U šahovskim krugovima se svako malo, spominje mogućnost uvođenja šaha u škole. Ako uzmemo u obzir trenutačne okolnosti to je nemoguće, ali zašto nije do sada uveden? Kroz šah se osim navedenih prednosti kod djece i mladih promiče ono što im sve više nedostaje zbog nametanja digitalizacije, a to je strpljenje i logično razmišljanje… Dok se mnogi roditelji, učiteljice i učitelji žale na sve rašireniju dekoncentriranost djece u šahu možda leži rješenje!? Što je ono sve potrebno za šah – jedna ploča od 64 polja, 32 figure i jedna učiteljica ili učitelj koji se samo malo trebaju prisjetiti nekada jako raširene igre.
Dok mnogi govore o otuđivanju djece i mladih od svojih vršnjaka, a naročito od starijih, uključivanju naših umirovljenika u društvo zaboravljamo da rješenje možda nije u velikim planovima, projektima nego u jednoj ploči sa 32 figure.
Post je objavljen 17.07.2020. u 17:21 sati.