U proteklih 5 godina san poveden na jedno intenzivno putovanje. Počelo je s razvojem mog neurološkog poremećaja, zove se nistagmus i utiče na vid, govor i ravnotežu. Kad san ga dobija, ima san tolike probleme s očima da san jedva moga izdržat da vidin ikakvu svitlost. Kasnije mi se klimala glava, nisan moga čut muziku ni zvukove auta, friždera, svega, čak i zrikavaca, mantalo mi se od svega toga. Godinu - dvi san se samosažalijeva i patija, što nisan u Sarajevu, di san bija na faksu i osjeća san se ko da san potpuno upropašten. A zanimljivo, najveći strah mi je uvik bija da ću poludit pa zapet kući, ostat kod kuće i ne moć živit normalno. Također, osjeća san se i slomljeno, jer san proba nastavit faks, al san vidija da ne mogu... Teški su to bili dani. Ja san bija na rubu da dignen ruke od sebe, ali ipak, izletila mi je jedna šansa.
Bivši gazda s mora me zva da dođen opet radit. I, iako san bija gotovo siguran da neću moć, otiša san, da sebi danen šansu da mogu nešto. I nisan baš moga radit kako triba, ali proveja san par tjedana na moru, dobro mi je bilo i to mi je bila prelomna točka, jer san vidija da se i sa nistagmuson more bit sritan. Nakon toga intenzivirali su mi se procesi u koje san uša. Ja san, u principu pustija intuiciji da me vodi ka ozdravljenju. Tada, nakon tih par tjedana na moru, počeja san virovat da se možda mogu izličit, iako je nistagmus po medicini neizlječiv poremećaj. Međutin, ja san rišija da ako neko negdi "čudesno" ozdravi, ono, ozdravi od nečeg neizlječivog, da to mogu i ja. I tako je počela moja druga faza.
Meditira san i šeta prirodon i polako počeja otkrivat jedan novi svit. Na laptop nisan moga, TV isto, slušat muziku nisan moga i tako san živija eto, pa tada je bila treća godina. Znači skinut sa svega živog, čak ni pušija nisan. I malo po malo su se stvari počele otvarat. U par navrata san proba i uspija osjetit biljke, ono osjetit suštinu, svijest, dušu biljke. I kad to osjetiš, sve ima smisla, što izgleda kako izgleda, što miriše kako miriše... Sve od biljke savršeno odgovara njenoj duši. U toku brojnih sitnih promjena koje su se odvijale, desilo mi se i da san doživija nešto kao unutarnji orgazam. Desetak dana nisan moga mastrubirat a bija san baš pun seksualne energije, da bi to kulminiralo nekon unutrašnjon implozijon energije, da mi je cilo tilo bilo puno te energije, i sve šta san promatra je bilo magično...
I onda je jednu večer kulminiralo. Osjetija san suštinu svega, osta san potpuno prazan od sebe, potpuno san se probija, ono, kao da cili život živiš u balonu i kroz to gledaš realnost, i onda ga odjednom probiješ i otvoriš se. Kad mi se to desilo, počeja san osjećat emocije od par prijatelja mi što su bili tu i što je najbitnije u svoj priči, osjetija san i doživija ljubav. Vidija san i osjetija ljubav, kao suštinu svega što postoji, kao suština i nas živih bića, da je sve ljubav... Puna su mi pluća bila osjećaja: Šta more rodit ovoliku lipotu? Ta ljubav je, pa ne mogu reć ni bezuvjetna jer je van te dualnosti "uvjetno - bezuvjetno", ona je jednostavno tu i ona voli, po prirodi, bez obzira bija ti dobar il loš čovik, biljka il ljudsko biće, ti si voljen i ti si ljubav, to je jednostavno, priroda univerzuma.
Također desilo mi se kad san obratija pažnju na mačku koja je bila tu osjetija san je potpuno, kao da san ja bija ona, ono, osjetija san iznutra, iz mačije perspektive, kako je bit mačka. Još san tu večer i sutra par puta telepatski zovnija mačku da dođe k meni i svaki put je upalilo, čim bi obratija pažnju na mačku i iznutra je zovnija da dođe, ona bi se okrenila i pošla k meni, mjaučuć.
To stanje u kojen san bija je zajebano i opasno, ja san već počeja malo razvijat neke deluzije i slično, ali brzo san skonta šta radin i zaustavija se. Odlučija san se povuć iz tog svita u ovaj "obični". I sad mislin da moramo bit dobro ukorijenjeni u ovaj, svakodnevni svit da bi mogli ulazit u te sfere u koje san ja uša i ostat stabilan. Nakon toga su mi se počeli odvijat razni psihički procesi, neugodni, teški, ne znan kako san iz priživija. Ja san od već dugo ima jedan dio sebe potisnut, i počeja san dolazit u kontakt s njin. I to je bilo jako burno. Prvo san ima nenormalan poriv da kričin, pa ječa nekontrolisano, ono zuja, proizvodija nekontrolisane zvukove, pa mi došlo da se izvaljan u kafiću i da će to proć, ja to uradija i samo mi došlo da punin glasno psujen. I ja oden na psihijatriju s namjeron da potonen u pakao, ali kad san doša tamo, vidija san da se želin borit. I tamo san se ispsova i kad je to prošlo, došlo mi je da bacan. Od tada, prije dvi i nešto godine, do sad, mene pere poriv da razbijan.
Taj poriv da razbijan je užasan, al mislin da je to zadnje što ima doć. Jer kroz psihoterapiju san osvijestija da taj poriv dolazi iz tog disociranog dijela mene, koji kad prihvatin, biću dobar. Al bukvalno, sve ovo što san van prepriča se moralo odvit kako bi ja sad doša na točku di se mogu oslobodit. I to iskustvo ljubavi me prominilo, teško mi je i opisat kako. Sinoć šetan, i samo me obuzme opet ta energija, energija svita koji je potpuno čudo i utonen u taj osjećaj jedinstva sa Zemljon, zahvalnosti prema njoj, ljubavi... Sitin se nečeg što me nervira kod matere, i odjednom to me ne nervira, nego osjetin ljubav u tome šta ona radi, a šta me prije nerviralo. Osjetin da ona to radi iz ljubavi. Ovo sve što se desilo se isplatilo, jer ja san anksiozan od srednje škole, i ovo je moj životni proces, da privaziđen ovu prepreku na kojoj sad stojin.
Sad, na ovoj točki di stojin, iman opciju da fakat razriješin probleme. Puno san toga proša, puno patnje a i puno lekcija. Mada, još uvik ja mogu poć krivin smjeron, ozbiljno krivin, ali ne žalin, ako se desi da pođen tin smjeron, jebiga... Ja znan da san ja debelo, debelo dobar dija svoje karme riješija. Sad san na točki di mogu ovo riješit al i dalje mogu radikalno skrenit u loše. A ako oden u loše, to je zadnja greška koju mogu napravit, prije nego jednon, eventualno, ne rasčistin ovo sam sa sobom i izađen na zelenu granu. I isplati se, isplati se poć na ovakvo putovanje, koliko god da je teško i opasno... Jer dobiješ blagodati kakve ne moš ni opisat... Ja san se trajno prominija, ne mogu opisat kako, al vidin da jesan... Ovo me prominilo iz korijena... Još samo jedan zadnji maji koračić... I na konju san. Al nije se još uvik prije zore svanilo.
A nistagmus, tu večer kad san iskusija ljubav, vidija san da je nistagmus moj učitelj kojeg triban slušat, a ne neprijatelj protiv kojeg se triba borit. I malo po malo, povukli su mi se simptomi nistagmusa, većina simptoma, a zamijenili ih psihički simptomi, anksioznost, agresija i to. Tako da mislin da san možda svojon sviješću uša u razloge zašto je ta bolest tu, u energije koje je stvaraju i da je možda mogu i izličit. A i ako je ne izličin, dovoljno san je zaličija, mogu je prihvatit i ovakvu ko sad. Već san ja msm jednon napisa ovaj suma sumarum, al želin sebe da podsjetin na to koliki san put priša i dokle san doša. Jer fakat, velik, velik put je iza mene. Puno dobivenih bitaka, puno stepenica od izazova priko kojih san priša, puno, puno toga. Bilo bi šteta da na kraju ne pobijedin ovo, a ne znan oću li. Kako god, isplatilo se je, ja san otvorija kanal toj apsolutnoj ljubavi i on će uvik ostat otvoren, čak i ako ja potpuno zaboravin na nj, uvik ću mu se moć vratit.
Post je objavljen 15.07.2020. u 16:07 sati.