Pošto i dalje traje monsun opisan tri posta unatrag, hvatamo pauze
u kiši za furke biciklom, da spriječimo tropsku zasjedjelost, da ne bi uskoro
izgledali ko ovi "patuljci" iz obližnjeg novog starog dijela grada koji
je izrezan iz nekog njemačkog ili engleskog gradića:
Na raskršću u starom dijelu grada skrećemo na cestu umjesto u stazu
za bicikle/mopede, nismo ju ni skužili. A zapravo zamka, jer na kraju
stoje plavci i calaju. Kad sam ih vidio, odmah sam uskočio u stazu, ali nije
pomoglo, izdvojili nas i gledaju što će s nama. Gledaju oni nas, mi njih.
Ja objašnjavam rukama i nogama i šiiirokim osmijehom da nisam skužil ali
da sam se korigiral čim sam skužil, ali tip samo pokazuje "čekaj", s osmjehom tipa
"pričaj mi". Njih bar 8 na raskršću, kako je ovdje uobičajeno. Nema mrdaš!
Čekamo i mislimo kakva kazna će past za takav zločin-žena iza nas na mopedu plaća
kaznu, vidno uzrujana, očito je puno za takvo glupo mjesto, očitu klopku. Greška, ni
jednog osmjeha, uzrujana je i veli pajkanima da su idioti ili nekaj bliskog. Čekamo,
još samo fali da nas pitaju za dokumente, ne idemo baš na vožnju biciklom s pasošima
u torbi!
Skupljaju se gledaoci, Bijelci zaustavljeni od policije, bit će zabava...svi
se osmjehujemo, mi najviše, pitam plavca "možemo ići?", ono, glumim nasmiješenu
(bijelu, j..eš rasizam!) gljivu.
Osnovno pravilo u Kini: osmijeh prije svega. Posebno kad ne razumiješ
ili ne želiš razumjeti ili oni ne žele probati razumjeti. Osmijeh.
Dijete skoro upada pod auto, kamion, avion, ...hihihi, blesavo dijete,
smijeh! Baka na motoru odalamljuje prabaku na drugom motoru da slonu u obližnjem
ZOO 50km dalje slezena iskače na uši, ma osmijeh na kvadrat, urlik osmjeha!
Očito u subotnjih 15h nije bilo nikog u patroli da popriča na engleskom
bar toliko da nam kaže koliko da platimo, a nisu se sjetili pokazat nam, za to treba
znat pisat a taj nije bio u blizini valjda, pa nam nakon desetak minuta samo mahnu
rukom da vozimo dalje. Sa širokim osmijehom sjedamo na bicikle i mašemo, thank
you, xie xie, xie xie...