Za kraj lipnja pročitajte ovu istinitu priču o žabolandskom zdravstvu. Još jednom ne vjerujete da se ovo događa negdje u razvijenoj Zapadnoj Europi na pragu druge četvrtine dvadeset i prvog stoljeća.
Priča je stara oko mjesec dana, ali eto tek sam sada sjeo da je zapišem, jer je svakako vrijedna za zabilježiti.
Frank ove jeseni navršava ove jeseni 75 godina života. Zbog toga mu je po ovdašnjim propisima potreban zdravstveni pregled za produljenje vozačke dozvole. Isto tako po propisima taj pregled ne može obaviti tvoj vlastiti doktor (obiteljske medicine), nego neutralni doktor. Ovdje se ne radi o posebnom specijalistu (?).
Unutar svoga gospodskog Društva (Sociëteit – druga priča) Frank je čuo kojem se doktoru može obratiti. Želio je s time krenuti na vrijeme, jer je čuo da se kod nekih nalaza stvar može oduljiti i do par mjeseci. Nazvao je tog doktora i dogovorio sastanak. Zbog pandemije doktor ga nije bio u mogućnosti primiti u svoju redovnu ordinaciju (u nekom domu za starije), pa ga je naručio doma. U pola osam navečer (?).
Doktor ga je primio, Frank nije znao je li bio brže unutra ili vani. Kaže da je sve trajalo maksimalno 5 minuta (?). Doktor je ispunio formulare, napravio kratku provjeru vida, dao Franku da hoda po ravnoj crti i to je bilo to. Rekao mu je da za tjedan dana može očekivati potvrdu te zatražio da plati 25 eura u gotovini (? – u Žabolandu se ništa službeno ne plaća kešovinom, ali baš ništa).
Nikakva provjera sluha, nikakvo mjerenje tlaka (eh da pitao ga je je li mu tlak u redu), nikakva detaljna kontrola vida (Frank ozbiljno slabije vidi po mraku i sumraku i zato radije ne vozi tada, ali to ga nije niti pitao), nikakve psihološke provjere, nikakva provjera lijekova... (??)
Nakon tjedan dana Frank je dobio potvrdu od ustanove za izdavanje dozvola da je njegov zdravstveni pregled potvrđen i da može zatražiti produljenje dozvole. U prilogu je dostavljen i nalaz liječnika u kojem piše da ima dobar sluh, vid, ravnotežu, duševno stanje, tlak, srce... i sve ostalo što nikad nije pregledano (?).
Kao dodatak još jedna mala crtica iz zdravstva. Početkom travnja su u Rotterdamu i Maastrichtu postavljene početkom travnja prinudne bolnice u dvoranama za velike društvene događaje. Slično kao i u Areni Zagreb. Na kraju niti u jednoj o tih bolnica nije ležao niti jedan pacijent. S druge strane troškovi za postavljanje tih dvaju bolnica su ukupno 14 milijuna eura. No nije jasno tko će te troškove sada platiti. Zdravstvena osiguranja (privatne osiguravajuća društva, koje preko osiguranika pokrivaju troškove „državnog“ zdravstva) ili gradovi i općine. Naime, iako bi troškovi padaju pod zdravstvena osiguranja, koja bi te troškove podijelila, odluka gradonačelnika je donesena bez suglasnosti organa, koji je trebao dati suglasnost za eventualne nepokrivene troškove u borbi protiv korone. Zdravstvena osiguranja su tu suglasnost proglasila kao uvijet za njihova dodatna izdvanjanja već 17. ožujka. Međutim očito uplašeni slikama iz Italije i rastom broja zaraženih gradonačelnici su naredili gradnju tih bolnica bez pravilne pravne procedure i sada je u zraku ostalo visjeti 14 milijuna nikad iskorištenih eurića.
Koliko je upitnika u ovom blogu?
A koliko u tvojoj glavi nakon čitanja?
Post je objavljen 30.06.2020. u 22:42 sati.