Nekoć davno iđah tuda,
Čežnja vuče baš ovuda.
Poznam stazu, znam kud hodi,
Ona mene k tebi vodi.
I tada sretni bijasmo
Grleći ljubav zanosno.
Glavom u ljubavi ko noj
I sve dok živim ja sam tvoj.
Moje biće žudi ljubav
Po našem vrtu hod ubav.
Idila bračna nije san
Kada složnost ispunja dan.
Staza putna ta miriše
Ko uz srca raslo cvijeće.
Ne znam kako, zašto ni otkuda,
Baš danas, toga oblačnoga dana
No idem tuda.
Bivajući usamljen u mračnoj sobi, osjetim
Poriv za izlazak. Kuda, kamo, zašto
Nije određeno, al samo kretanje je bitno.
Sve je poznato, ulica, kuće, fasade,
Kako jučer, tako i danas, očekivano nezanimljivo.
Ali ipak, gle, putna staza nudi iznenađenje.
Na sivoj fasadi jedan otvoreni prozor, u kojem mali pomak.
Da li se tu praznina miče ili samo privid slutnje.
Svjetlo iz vlastite žudnje, oblikuje iznenadno zadovoljstvo ugledom oblikovanog lika čežnje, koja daje odjednom smisao izlasku iz sobe i koračanje, baš ovom stazom uz poznatu kuću. Čarolija je materijalizirana.
Dragost svjetla iz prozora, jer ova staza, moja staza, ma kuda hodi, ona uvijek k tebi vodi.
Bilo privid, iluzija, stvarnost nestvarna, fatamorgana ili fantazija, u praznini nesvjesna životna punina, san, umna zagonetka, radost združenog materijalnog postojanja.
Ja i ti, zagrljeni na našoj stazici.
Domoljubac - Zvonimir Tomac, neobjavljena pjesmica
Post je objavljen 28.06.2020. u 16:24 sati.