Evo me.
Razmišljam tak ovih dana kak ni jedan obrok nemrem pojesti onak s guštom, onak isuseee njaaaam, daaj mi još!!, jer nakon svakog obroka, bilo manjeg bilo većeg, meni trbuh skoči za dva broja!
Probudim se ujutro i nemrem vjerovati kak sam fino "mršava", i odmah stavim na sebe onu jednu užu majicu koju, kad i obučem odmah požalim, jer nakon jednog kroasana ta majica na meni izgleda ko majica moje sestrične koja je metar i žilet, 2o kila s krevetom.
I odem ja raditi u toj užoj majici, super se osjećam, napokon sam malo tanja, čak i dok sjedim nije neki problem. Ali onda... doručak.
Đizs! Taaak sam gladnaa, daaj mi jestii!
Slagala sam si prošli tjedan salatu od mozzarelle i rajčice. Reko ajde, nema peciva, fino lagano za jutro, budem za ručak neke malo jače.
I okej, ajde, preživim doručak. Nisam više tak fit ko prije sat i pol, al dobro jebiga, naviknuta sam na to. Da čim izađem iz kuće, nagutam se zraka i pretvorim se u ženu trudnu tri četiri mjeseca.
Negooo, ručak.
Znači na poslu dijelimo porcije. Fakat mi ne treba svaki dan cijela porcija. Em bi bila ko trudnica u 68 mjesecu trudnoće, em bi bila bez love, al ko zna- možda sretna! :D
Dakle, gablec. Mmmm, kaj bumo naručili? Tijesto? Lazanje? Rižu? Panirani oslić?
Kaj god od toga, meni je već mukica. Imam šos na gumbeke, otkopčavam ga momentalno znajući kaj me čeka.
Dođe papica, sretna sam jer je strašno fino, ali ostatak dana presjedim s otkopčanim šosekom.
Svaki obrok mi je postal takav, da se svaki put pitam- pa kaj baš moram jesti?
Moraš, Kaja!
I tak, niš od moje vitkosti.
Znam da bi drugačija prehrana popravila stvar, ali... život je prekratak da bi jela neke kaj mi nije fino! :D
E sad dolazimo do bitnog dijela.
Usudim se reći da sam cura simpatičnog izgleda, lijepo se znam obući, sakriti nedostatke, sve to nekak ima smisla u kompletu, no kad pogledaš bliže- svašta se može naći.
Samo dvije stvari obožavam na sebi. To su moje oči i moje ruke.
Ostalo... not so much.
Ajmo redom.
Imam noge do poda. Neki bi čak rekli jebene noge, ma rekla bi i ja, ali to sam ja, možda da su malo jače, deblje.
Patim za velikom guzicom, baš zato jer sam svoju negdi putem izgubila i to mi je najveća boljka koju bi, uz malo truda i volje, sigurno riješila u par mjeseci vježbanja.
Nemam bokove, imam trbuh, a onda i grudi koje, kak bi moja kolegica s posla rekla: "ja bi morala platiti za takve cice, budi zahvalna."
Naravno, ja bi platila da mi se smanje.
Nije to niš tak veliko, da se nebi tu neko zapalil sad! ;) , ali u usporedbi s ostatkom tijela, ljepše bi izgledalo da su manje.
Jedan moj bivši idiot mi je jednom prilikom dal kompliment: "tak si ko dečec od struka na niže." Awwww, hvala ti srećo! :zbljuv:
Ruke su skroz okej, osim onog tkiva prema pazuhu koji počne labaviti i mlohaviti, al ajd, držimo se još ;)
Vrat mi je okej, nebumo komplicirali, a na glavi... uf.
Patim i za dugom kosom, no kak sam ju fino sjebala, trenutno na nekim mjestima imam svega par centimetara dužine. No dobro, bude naraslo.
Usnice su mi okej. Mooožda da je gornja malo punija, al okej.
Zubi.
Imala sam krive zubiće, tek prije 4 godine sam skinula aparatić koji mi je promijenil izgled cijelog lica. Nisam se mogla nagledati, puna usta zubiju i drugačiji oblik cijele čeljusti.
Sad se to polako vratilo, bojim se kak bude dalje jer mi je zubarka rekla da očito moji zubi imaju tendenciju pomicanja. Pa baš super! Da sam nosila aparatić bezveze i možda budem morala opet.
Nos.
Joj. Dalje!
Oči.
OBOŽAVAM! Te crne trepavice, donje duže od gornjih, boja očiju nedefinirala. Između smeđe i boje karamele, ovisno o svijetlu. VELIKE!
Obrve.
Na njima sam isto zahvalna. Svaka dlaka je moja, oblik ne trebam crtati, niti podebljavati linije. Prirodno su odlične.
Hvala.
Oke, na temelju ovog nek si svako izvuče jesam li ili nisam zgodna djevojka.
Ja bih rekla da jesam.
Imala sam tu sreću naslijediti gene svojih roditelja, bakova djedova, pradjedova.
( i dalje izmišljam riječi, get used to it )
Ali. Ono kaj je nekad bilo zgodno, i kaj je danas zgodno, su dvije različite stvari.
Da me stavite među današnje cure, s full opremom, ja bi vjerojatno bila zadnja.
Ma kakvi zadnja, nebi me ni primjetili.
Ne šminkam se. ( ponekad samo stavim maskaru kad baš jako hoću naglasiti okice, da budem zavodnica kužiš ;) :D )
Puder u životu kupila nisam.
Ne oblačim se po najnovijim trendovima, ne nosim štikle, ne izbacujem sise i nemam faking guzice!
Baš sam leeeejm.
Eventualno stavim naušnice sad kad sam kratko ošišana, da me nebi zamijenili s burazom. Eto.
A mogla bi se srediti. Fakat bi. Da si dam truda, bila bi baš ono... i mijauuu i vuf vuf i raawr i ostali zvukovi.
Ali meni se to neda. Za koga? Za napaljene bikove koji ne znaju kaj je ljubav? Za tipove koje boli kifla kakva si osoba i gledaju samo onu stvar?
Za sebe? To bi bilo najispravnije, da.
Ali.. u globalu.. unatoč svom negodovanju gore iznad, ja se ipak volim.
To sam ja.
Ne bojim se objaviti close up fotke. Štoviše, češće objavljujem baš takve sirove fotke nego one zglancane i upicanjene, jer mi je neugodno.
Neugodno mi je namazati se svakakvim premazima, složiti pozu u kojoj imam guzicu, uvući trbuh da izgledam super fit i onda odem do konzuma i ljudi me vide s gnjezdom na glavi, trenirci koja mi visi prek riti i zmazanim starkama.
Bože sačuvaj!
Mislim, vide me tak, idem u dućan ko da nisam jela ni pila tri mjeseca. Ali jeba me pas, lijepa sam si tak. Baš jesam!
Da pitaš nekog dedu je li ova djevojka lijepa- odgovoril bi: jako!
Da pitaš mojeg buraza je li ova djevojka lijepa- odgovoril bi: paaaaa....
I tak. Takvo smo društvo. Teško je opstati, moraš ići u korak s njim, ali ipak zadržati sebe.
To je najbitnije. Možda sam u tim nekim godinama u kojima moji vršnjaci još uvijek ne znaju kaj hoće, i kakvi mogu i moraju biti. Misle da sve kaj im je servirano, bilo u stvarnom ili virtualnom svijetu, tak mora biti i da je to sad to.
A svi znamo, fala bogu, kolko je sve to fejk i kolko zapravo tuge i jada i nezadovoljstva ima iza svega toga.
Ljudima se neda. Neda im se vidjeti dalje od prve stranice. Jebena im je prva strana i super, to je to.
A kad nečija prva strana nije tolko reprezentativna, svajpamo dalje.
So wrong.
Ali dobro, mene ovak i onak ne zanimaju ljudi koji padaju na prve stranice. To je lako.
Mene zanimaju ljudi koje zanima i uvod i zaplet i rasplet, pa čak i fus note.
Samo tak možeš dobiti full sadržaj i full emociju.
Oni koji osjećaju, tj., oni koji si dozvole osjetiti! Oni hrabri koji se hoće upustiti u stvarne avanture, život u punom smislu riječi.
Postali smo lijeni, tražimo samo zabavu, neobaveznu obavezu. Kolko nam još treba da shvatimo kak to ne ispunjava dušu? Bože, ja hoću sve! Hoću smijeh, hoću suze, good and bad, hoću osjetiti sve emocije svijeta.
Nadam se da se to vidi na meni. Da se osjeti. Neću biti jednolična "ljepotica", samo za promatranje. There's so much more than what you see.
Evo jedan super primjer!
Jučer sam bila vani, a toooolko mi se nije išlo. Osjećala sam se fuj, ružna i debela.
Kosa nikakva, ogroman prišt nasred čela, a nigdi pudera da to sakrijem!
Ali ajde, frendica je inzistirala i otišle smo.
Uglavnom, jedan od boljih izlaska u zadnje vrijeme!
Ajmeee, naplesale smo se ko nikad!
I sad pazi, veli dečko: cure imaju najbolju energiju. Kaj bi tek bilo da piju alkohol?
Drugi veli meni: svaki put kad te vidim, ti sjajiš! Super energija, uvijek si vesela.
Značiiiiiiii!
Nisam imala štikle, i dalje nemam riti, nisam imala dekolte, al ajde- naglasila sam okice s maskarom ;) zavodnica, kužiš? ;) :D
I to je to. Moja energija je cijeli asesorajz koji ja hoću imati. I onaj koji TO vidi/kuži, e toga hoću! Naravno, ak se i meni njegova vibra sviđa :)
Zato, fuck you vanity, I am beautiful!
Kaja over&out.
#dance #live #feel
Post je objavljen 21.06.2020. u 11:41 sati.