Marketing
Victor Segalen "Stele"
Victor Segalen bio je liječnik, pustolov i pisac. Kada ga je 1902. godine francuska mornarica poslala u svoju koloniju Tahiti, Segalen se nekoliko tjedana zadržao u San Franciscu gdje je u kineskoj četvrti prvi put došao u dodir s kineskom kulturom koja ga je oduševila. Odmah je počeo učiti kineski i pripremati se za put u žuđenu zemlju. Čitao je o ovoj dalekoj civilizaciji sve što mu je bilo dostupno. Ujedno dozrijeva i njegovo pjesničko opredjeljenje. Prihvaća Huysmansovu poetiku duhovnog naturalizma, mistike i esteticizma.
Segalen je živio u dva suprotstavljena svijeta. U onom realnom, kojeg je strasno istraživao i u onom imaginarnom, kojeg je nazivao svojom sjajnom, tvrdom, porculanskom palačom iz koje je istraživao san i javu istovremeno prisnih i tuđinskih svjetova.
1909. godine prvi put s prijateljem piscem Voisinom posjećuje Kinu. Drugi put, 1914. godine, opet s istim prijateljem, putuje u Kinu, ali ovog puta pod pokroviteljstvom francuskog arheologa Edouarda de Chavannesa. S ovog arheološkog putovanja Segalen nije donio samo izvrsne fotografije, nego i vrijedne arheološke nalaze. Otkrio je najstariju kinesku kamenu skulpturu - konja Houo K'iu-pinga (koja datira iz 117. godine pije Krista.)
Kina ga je očarala svojim spomenicima i arhitekturom, svojom poviješću, svojim pismom i nečim mističnim, dubokim, što Segalen osjeća u sebi i što izražava svojom poezijom.
Onda se dogodio njegov susret sa stelama, kamenim pločama koje imaju urezan natpis, a koje se mogu vidjeti posvuda. Nalaze se uz rub ceste, u dvorištu nekog hrama, zaustave te na nekom trgu. Nalikuju stećcima, kamenim spavačima srednjovjekovne Bosne, inspiraciji Maka Dizdara. Njihov je smjer strogo određen. Ako tekst stele znači naredbe, ona je okrenuta prema Jugu. Na Sjever gledaju prijateljske stele, a prema Istoku one ljubavne, jer se prve ljubavne misli rađaju ranim jutrom. Prema Zapadu gledaju ratničke stele. Ponekad je stela izvrnuta ploča i ne gleda ni u jednom smjeru. Njen se sadržaj onda odnosi na neki drugi svijet, nešto što čovjek može i ne mora prihvatiti. Sadržaj stele ne mora biti jasan. Ona stoji u vremenu, moćna i urešena profinjenom kaligrafijom i nije joj važno razumijemo li njezinu poruku. Prolazni smo, vremenski sićušni i nebitni.
Segalen svoju knjigu stela izrađuje za uzak krug prijatelja. Ne tiska je u velikom tiražu. Elegantna je i profinjena. Korice su joj drvene. Držeći je u ruci, čovjek uživa u dodiru svile i ljepoti kineske kaligrafije. A u knjizi – čudesno carstvo Segalenovih riječi, kratke prozne pjesme koje ne tumačimo, koje jednostavno osjetimo, zagledamo se u njihovu sliku, prepustimo njihovom zvuku.
Stela „Moja ljubljena ima vrline vode“
Moja ljubljena ima vrline vode: jasan osmijeh, fluidne kretnje i glas koji pjeva čisto, kap po kap.
Kada ponekad, nehotice, plamen prođe mojim pogledom, ona zna kako ga potpiriti vodom bačenom na užareni ugljen.
Moja živa voda po zemlji se prolila. Klizi, bježi, a ja žeđam i trčim za njom.
Rukama oblikujem pehar. Zaustavljam je i stežem opijen. Prinosim je usnama.
I gutam šaku blata.
Marija Juračić
Post je objavljen 21.06.2020. u 08:01 sati.