Koliko ustvari vrijedimo kao ljudi?Postoji li jedinična vrijednost kojom mjerimo koliko vrijedimo na ovom svijetu? Koji su to?Smanjuje li nam se ili pak povečava vrijednost starenjem? Jesu li godine mjerilo koliko smo ustavri mudri?
Toliko pitanja a tako malo odogovora. Ustvari,puno je tu odgovora,ali ne onih pravih. Ne onih koji daju cijelu cjelinu s kojom možeš pustiti to pitanje i ne pitati se više.Svi odgovori su više manje bezlični.Ne daju potpunu sliku.Uvijek u glavi imam 100 pitanja. Na neka nađem odogovor na neka ne. Na neka se jednostavno rasplačem jer ne vidim izlaz. Pogotovo ono svimapoznato pitanje - zašto baš ja? Nedavno sam se upustila u stvarno jednu od najvećih životnih lutrija. Postala sam majka.
Postala sam majka jednoj predivnoj curici. Savršena je. No,usprkos toj savršenosti ne osječam se potpunom. Svi su mi pričali da poslje poroda,nakon što ti ju stave na prsa je predivno iskustvo.Sve zaboraviš,samo osjetiš neizmjernu sreću. Istina,osjeti se,ali ja nisam sve zaboravila.Štoviše,još više mi se sve mota po glavi cijeli taj događaj. Što nije uredu samnom?
No,da bi mogli nastaviti priču,bolje krenuti odpočetka.Kao 20-ogodišnjakinja(godina gore - dole),imala sam vezica iza sebe,neke duge neke kratke.Ali uglavnom one kratke.Sve se to brzo odvijalo i jednostavno nije bio taj klik.Uglavnom sam ja prekidala te veze.Jednostavno nije imalo smisla.Ja prgava,mislila da znam sve o životu,oni dječaci u glavi - jednostavno nije išlo.Trebalo mi je više i značajnije.Trebao mi je netko koga ću ja za promjenu slušati.Ali stvarno slušati.Pa makar pričao o muhama na zidu.Trebao mi je netko zanimljiv,koji umije dosadnu priču pretvoriti u najzanimljiviju.I našla sam ga.Ili on mene - više ni sama nisam sigurna. Sve je to nekao na početku smiješno i smotano bilo.Pomalo naivno.Ja sam se naravno držala kao kraljica leda koju nitko ne može otopiti,iako sam znala da on ima potencijala.Glumila sam hrabrost,a bila sam najplašljivija.Glumila sam zrelost ,no dijete još uvijek bila.Glumila sam da sam snažna,ali bila sam najkrhkija osoba na planeti.Postavila zid oko sebe nadajući se da će ga netko prekoračiti.Stvarno,nije nitko uspio dok ON nije ušao u moj život.Sve se nekako posložilo.Shvatio je moje glumljenje i dopustio mi je da glumim.Dopustio mi je da se sama otvorim njemu, da se opustim i sama mu priznam kakva sam.Pokazala mu svoje slabosti.Dopustio mi je da ja bude ja - preplašena curica koju se može slomiti svakog trena.
Ubrzo smo se svaki dan viđali,jedva sam čekala da noć dođe da ga mogu viditi.Počela sam maštarati o svemu s njim.O prvom poljupcu,seksu,putovanju,zagrljaju.I kako sam zamišljala,koliko god je to u mojoj glavi bilo predivno u realnosti je bilo još ljepše.Nikada poželjnije se nisam osječala,nikada sretnije.Nikada opuštenije.Ubrzo sam počela maštati i o vjenčanju s njim iako sam uvijek govorila da se nikada neću udati.Sanjala sam i djeci koju čemo imati u nekoj dalekoj budućnosti, iako nisam bila materijal za majku.Jednostvano,srodnu dušu sam našla.Sve je bilo tako jednostavno,čak i sve svađe koje smo imali riješili bi. Tobože,prvi put sam se i borila za nekoga.Nisam odustala nakon prve zapreke,nego sam ju odlučila savladati. Bila sam tako ponosna na sebe,još uvijek sam.Po prvi put sam se borila,bila sam hrabra,zrela i neustrašiva.Po prvi put sam razmišljala o drugoj osobi a ne samo o sebi.Jednostvano,znala sam da je on TAJ.
Mjeseci su prolazili,a ja i dalje u balonu koji mi je tako savršen bio dok nije se dogodilo ono čega sam se najviše bojala - ostala sam trudna. Taman smo se počeli živjeti zajedno,preuređivali kuću,polako se rješavali dugova koje smo naslagali i eto 2 crtice koje su mi u sekundi preokrenule život.Prva pomisao koja mi je prošla glavom dok sam sjedila na kupaonskom hladnom podu bila je: 'Ali ja nisam materijal za majku!' a druga 'pazili smo'.I stvarno jesmo.Usprkos tome što su i jednom i drugom doktori rekli da će nam biti teže da postanemo roditelji,stvarno smo pazili.Nismo se opuštali i bili djetinjasti.Dok sam tako sjedila u kupaonici na hladnim pločicama u suzama jedino što mi je prošlo glavom je to da je test možda nepouzdan i da moram ići doktorici.Ona je istog tog jutra potvrdila da sam 8 tjedana trudna.Dok mi je izgovarala te riječi,kao da mi se srušio svijet.'Ja nisam materijal za majku!' to sam si stalno ponavljala u glavi.Molila sam sve svece da to nije istina - iako nisam vjernica. Molila sam da bolje bude trudna neka druga žena,koja to stvarno želi. Molila sam sve i kunila se da ću sve učiniti da to ne bude istina i da je to samo san iz kojeg se moram probuditi.Dan danas se sječam doktoričinog pogleda kada me je priupitala što ćemo,jer je vidila dok sam ležala na onom stolu,raširenih nogu ,prekrivenog lica s rukama,da ga nisam htjela.
'Što ćemo?'
'Ja ga ne želim..'
'Dobro'
Bila je užasno draga i susretljiva,žene u svojim 50ima mi se obratila kao majka koja razumije moju bol.Uputila me na pretrage i rekla je ako doista ne želim dijete da moram brzo reagirati.Tih 2 tjedna dok sam pokušala naći izlaz iz svega toga je bilo najgorih 2 tjedna koja sam proživjela.Trčala od doktora do doktora,bojala se osuda,bojala se same sebe.Pogledat u oči se nisam mogla.Bila je to nezamisliva bol.Koliko god bila sretna,toliko sam bila u depresiji.Taj vlakić smrti koji mi se događao u grudima,glavi,srcu nitko neće razumijeti nikada.Dobijala sam osude gdje god sam pitala za pomoć. Nije lako reći doktoru : 'Ja sam došla ukolniti plod.' Bilo mi je to teško govoriti i sama sebi.Pomisliti samo.Tada sam vjerovala da je to ispravna odluka.
Obavila sam sve pretrgae koje sam mogla,nazivala sve moguće bolnice koje su u okolini žele li to napraviti.Tek je jedna bolnica me pozvala.Otišla sam,obavili pregled i na moju tadašnju žalost,rekli su da je prekasno -ušla sam u 10 tjedan i da ne rade.Protuzakonito je.Doktorica koja je bila mlađa i sestre koje su me držale za ruke gledale su me toliko nježno,toliko pune razumjevanja.Čak mi je doktorica pokazivala gdje se što nalazi na ultrazvuku.
'Vidi kako ti maše!' - rekla bi sva uzbuđeno.
Nisam mogla ni pogledati.Prijateljica koja je išla samnom me je čekala u praznoj čekaonici misleći da imam sretne vijesti ali umjesto osmijeha vidjela je suze u očima.Putem kući psovala sam,plakala,proklinjala sve.Znala sam da će sve past na moja leđa.Nisam bila cura koja jedva čeka biti kod kuće po cijele dane.Htjela sam da mi se život koji sam znala,s kojim sam bila zadovoljna,da mi se vrati. Znala sam da ne može se vratiti.Bila sam ogorčena.Isti taj da odlučila sam reći njemu da će postati otac.Njegova reakcija je bila puno bolja nego li sam očekivala.Prvo šok nevjerica jer smo pazili adruga sreća jer će postati otac,ali ubrzo se to promjenilo.Vidjevši moje lice koje je bilo prekriveno suzama znao je da nisam spremna.
'Napravit ćemo što god je potrebno da ti budeš sretna' -rekao je sa toliko nježnosti u glasu.
'Kasno je za to'
Plakala sam cijelu noć.Nisam htjela bit majka.Nisam bila spremna.Ne znam se brinuti za malo dijete.Nisam nikada držala malo dijete u rukama.Bojala sam se.Kao nikada do sada.Bila sam sebična.Ponajviše sam se užasavala toga što moja prva reakcija nije bila kakva bi trebala biti.Što ako ne budem voljela to dijete,što ako budem bila loša majka?Preko 100 videa sam prije toga pogledala kako se žene vesele što su trudne.Muškarci isto.Oko mene su bili svi sretni osim mene.Pokušala sam naći bilo kakav tekst na internetu koji djeli istu tugu samnom.Našla sam jedan tekst,gdje majka i nakon 3 godine od rođenja sina i dalje nije osjetila to što svi pričaju.Što ako ja budem još jedan takav slučaj?Razne misli su mi prolazile glavom.Užasavala sam se same sebe.Bojala sam se same sebe.Svojih misli.Svojih osječaja.Osječaj je bio užasan.
S vremenom navikneš se i prihvatiš činjenicu.Koliko god sam joj se veselila toliko sams e užasavala,toliko sam htjela pobjeći od toga svega.Ponekad bih se pitala što bi bilo da sam onaj dan u bolnici uspjela u svom naumu.Prođe dan,kada i sada pomislim na bezbrižne dane.Kada je sve bilo normalno,kada nije bilo ove bujice emocija koje mi znaju navirati i kada znam plakati po cijele dane.Ne zato što sam tužna,nego zabrinuta.Istina,sebičnost mi se pojavi i danas i poželim da je sve po starome i pitam se što bi bilo kad bi bilo.Možda nisam razvila još taj majčinski instinkt koji se rodi sam od sebe.Možda treba vremena.Samo sam htjela podijeliti jedan mali dio svoje priče da druge žene koje proživljavaju istu ili sličnu situaciju znaju da nisu same.Jer meni je trebao ovakav tekst kada sam ludila i jedva sam našla.Doduše sa negativnim ishodom,ali znam da nisam sama.Znam da je to normalno.Normalno je biti izgubljen u tom svemu.U tim hormonima koje ne možeš konrolirati.Suze koje same od sebe dođu na oči a ni sam ne znaš zašto.U redu je biti zbunjen,uplašen i sretan u isto vrijeme.U redu je biti čovjek.U redu je biti tužan. S vremenom će se sve posložiti.Koliko god se pitala što bi bilo da smo još više pazili,da se nije rodila isto tako bi ju toliko jako zagrlila samo da mogu.Čudan je taj osječaj.Osječaj kada gubiš tlo pod nogama a znaš da nećeš pasti.Čudno je biti žena.Sa svim tim emocijama koje te obuzmu ali i dalje ideš glavom kroz zid.
Post je objavljen 18.06.2020. u 13:20 sati.