Uvijek utihne misao kad želim izreći
nešto što smo imali, najnježnije,
ono što donosi radost tvome srcu,
a meni tugu u venama.
Izgubila sam kamen u tamnoj noći,
nesalomljivi kamen koji nas je vezao...
Je li sve izgubljeno i kameno postalo?
Riječi koje izgovaram su prozirne
kao staklo na prozoru moje sobe
i ne dišu kao prošle zime
kad je inje gradilo kule maštom zagrljene
na prozoru moje sobe,
i kad je posljednji vlak odlazio
kroz noć u nepoznatom smjeru.
Večeras je proljeće, posljednja noć istine
i znaj, plamen svijeće miruje,
rekla bih tinja i samo što se ne ugasi,
a do jutra ima mnogo vremena
da se isplače i kaže istina...
Gdje smo nestali u metežu stvarnosti?
Iznad moje glave i dan danas
je postavljeno nešto što je u tebi izazivalo
valove smijeha,
a nikad ti nisam rekla da je to
tradicija života koju štujem od srca.
Prije nego dođe jutro,
potražit ću didaktičku igračku
i odnijeti je sutra jednom klincu
koji jedva čeka da je vidi.
Vjeruj mi...
To je ono skriveno što ne želim da itko sazna.
To je ono moje što čuvam od pogleda drugih...
To je ono moje što nikome ne dam da povrijedi...