Jednom sam imala izložbu Mostovi i parkovi Siska, a napisala sam uz to i neki mali članak za list knjižnice. Fascinantni su mi naši parkovi koji u sebi skrivaju mnogo povijesti, one nepisane. Zapravo, žao mi je što negdje pored njih na pločama ili barem u onim našim prospektima koje dijelimo strancima i posjetiteljima nema napisano više o njima. Tako sam, prošli vikend izašla ponovo sa svojim štafelajom na jutarnje slikanje. Već dugo nisam bila u tom željezarinom parku kod jezerca. Mogu reći da je bilo inspirativno traženje svjetla i sjena, ljudi i životinja, boja i neboja... Bila sam znatiželjna kako će ispasti slike, gotovo da sam zadovoljna i malo sam još popravljala. Nastavit ću i dalje jer su me obradovali ti susreti u parku i mogućnosti jednog parka koji može dati mnogo više...upoznala sam različite ljude iako mi nije bila namjera, ali i to je odlično...možda se nešto i pokrene prije komaraca. Ponovo sam se osjetila da živim i zahvalila sam na svemu.
Čovjeku tako malo treba.