Prvi talas infekcije SARS-Cov-2 virusom bio je gadan i odnio je
dosta života onih koji su bili na udaru. Onda je snaga virusa slabila,
ali je još daleko od zanemarljive. Pustili su nas iz izolacije, krenuli
smo u ograničeni život, što znači, s maskom i rukavicama u javni
prijevoz i u sve zatvorene prostore. Krenula i ja. Sumnjivo mi je
jedno okupljanje u zatvorenom prostoru 22.5. Nakon sedam dana
(inkubacija je tu negdje) počinje prvo povišena temperatura, pa se
sutradan nastavlja groznica, slabost i neki čudan nadražajni kašalj.
Liječnik sam, propisujem sebi krevet i četvrtog dana Sumamed
(azitromicin). Od petog dana obično kreću komplikacije, a dotle je
obično i PCR test pozitivan, ako se uradi. Groznice se nastavljaju,
danju temperatura do 38,5, noću sigurno i do 40, što je odbrambena
reakcija, organizam kuha virus i sam se liječi. Nastavljam samoizolaciju
i samoliječenje na osnovu saznanja koja smatram medicinski tačnima.
Osmog dana radim sebi nalaze, koji pokazuju izraženu upalu plus
pozitivna SARS-CoV-2 IgM antitijela, dok su IgG antitijela negativna,
što dokazuje da je u toku svježa infekcija kovidom, a nema stare
infekcije. Rendgen pluća je čist. Laboratorija mi iste večeri javlja
nalaz antitijela i u kovid ambulanti desetog dana bolesti rade mi
fizikalni pregled i PCR test (Real Time PCR test-SARS-COV-2).
E, tu počinje zavrzlama. Bris uredno stiže u referentnu laboratoriju,
ali ona ne izdaje nalaz sljedećih osam dana! Sprovodim istragu gdje
je zapelo i nalazim tko je kriv. Zašto, neću nikad saznati, jer mi to
neće priznati. Od 12.dana bolesti sasvim sam dobro i samo čekam
nalaz brisa zbog drugih, ne zbog sebe. Teoretski bris ne bi smio
biti pozitivan tog dana kad je uzet. I nije. Negativan je. Priča je završena,
na osobnom kućnom liječenju preležala sam ovo čudo, imam
imunitet do ne znam kada, a drugima nisam opasna. I naučila sam
ponešto, tko je znao da sam bolesna, pa brinuo, donosio na vrata
što je potrebno, a tko se nije ni sjetio. Nije svako zlo za zlo…
budemo poslije pametniji.