Pregled posta

Iskašljavanje Songjianga

Gradić u kojem trenutno živimo spada pod Šangaj i ima ljudi za pola Hrvatske.

Songjiang je bio osnova razvoja Šangaja, jer se tu pred par stoljeća
razvila tekstilna industrija. Pokrenula ju je izvjesna godpođa koja
je naučila metodu tkanja u drugim dijelovima Kine i, vrativši se u
mirovinu do svog gradića, usavršila ju i djelomično mehanizirala,
pokrenuvši tako kotač razvoja.

Kinezi se do sada nisu previše bavili tim starim Songjiangom i u
nedostatku bolje ideje, ostavili su ga na miru-na sreću po gradić,
jer "obnova" na kineski način je obično...obična novogradnja.

Taj svoj poriv su iskoristili direktnije-jednostavno su izgradili novi,
sveučilišni grad, u kojem je svaki kampus, a ima ih desetak, veličine
Varaždina. Kad oni vele Novi, onda stvarno misle novi.

Ovdje ne mogu koristiti Očale, moja sigurnost od njih je zagarantirana
viiisokim zidom, koji je za uzor uzeo jedan drugi, nešto stariji. Ali
karta nesminreć koju sam nekad zainstalirao je i tu korisna, sa svojom
opcijom pomaka u povijesti.

Stanje grada krajem 1984. Vjerojatno par desetaka tisuća ljudi.

Stanje krajem 2019, gdje je prije bilo zeleno, sad nije, "razvilo" se:

Unutar ovih ulica je isto puno zgrada, ali se ne vidi, jer je plan da bude oko 50%
parkova. I dobro ga sprovode. Oko dva miliona ljudi. S brojačem prema višem,
boljem, sjajnijem, ekstraordinarnijem... Xinarnijem? sutra.

Cijelo područje Delte Yangtze i (zapješčanog) zaljeva Hangzhou (gradić Ningbo,
ako niste čuli, čut ćete) polako se spaja u jednu cjelinu, metropolis. Napominjem
da je Hangzhou gradić u koji je došao Marko nam Polo pred podosta godina, i gledao
u čudu oko sebe u kineska bogatstva.

Razvoj se naravno odrazio na čistoću zraka, pa bicikliranje (noćno,
nakon pola noći!, kad gradić uglavnom spava) ima za posljedicu
ne baš preveliku vidljivost detalja. Ne zbog noći i neosvjetljenosti
nego zločestih čestica prašine. Službeni indeks AQI je u Šangaju tada
bio na oko 165, u Songjiangu po mojoj slobodnoj procjeni oko 220.
Još kašljem, da.

Mjerne stanice u gradu su nekom igrom slučaja sve prestale raditi krajem
travnja. Tokom zime su sve uredno radile. Nisam siguran nije li to dio
kampanje poboljšanja kvalitete zraka. S kineskim karakteristikama... dakle,
jednostavno prestaneš mjeriti. Ili onima koji mjere zabraniš to raditi-ili
bar objavljivati.

Nije to samo kineska fora, kod nas se zabranjivalo objavljivati vlastita
mjerenja radioaktivnosti kad je bila katastrofa Černobila (u bolnicama su
imali aparaturu i mjerili su, ali znam od rođaka koji su radili na tome da
im je bilo eksplicite zabranjivano objavljivati ikakve podatke. Dođu vam
na poslu ili doma tužni stričeki i vele da im je strašno žao, ali da vam
moraju savjetovati da prestanete raditi to što radite. Da vam iskreno,
najiskrenije, savjetuju da prestanete čak i misliti o tome što ste mislil
raditi. Jasno? JASNO?!).

Što god mi mislili, to ne-mjerenje ipak pokazuje neki napredak, jer bar
ne lažu. Kako piše P. Hessler u "River town", 1990-tih su imali politiku da
je, ako je temperatura bila viša od 37 stupnjeva celzijusa, bio proglašavan
neradni dan. Posljedično, temperatura u svim gradovima je, službeno,
bila 37 celzijusa. Dakle, kad je ikoga, a posebno školskog partijskog šefa, pitao
kolika je temperatura, odgovor je bio automatski, 37 cels. Iako je
bilo očito da je bar 42, ako ne i 47 cels.

Kotač napretka se vrti, makar bio i kvadratnog presjeka ili imao lance i
čavle i služio lomljenju kostiju onih preko kojih napreduje.

Post je objavljen 13.06.2020. u 04:51 sati.