Haj.
Evo, prvi tjedan u uredu obavljen.
Nisam čak ni trebala prilagodbu. Sve je bilo isto, ko da smo jučer izašli, i danas se vratili.
Mislila sam da mi bude teže, al eto... smijeh i dobro raspoloženje i dalje prisutno.
To mi se sviđa kod mene. Kaj zaboravim odmah sve neke negativne emocije. Npr., kad su bila neka sitna sranja, odmah sam okretala s očima, dizala mi se kosa na glavi, tlak na tisuću! I odmah neke glupe, nepromišljene izjave, ja bum ovo, ja nemrem ono, hoću ovak, onak, bla bla bla.
A onda, kad je super, u tom trenu i ja sam super!
Apsolutno zaboravim emociju kad su bila sranja, i totalno prihvatim onu trenutnu. A to je ovaj tjedan bila jedna lijepa, smirena, vesela, topla emocija svih kolega. I cijeli ovaj tjedan je bil baš takav :)
Ali, unatoč tome, i dalje imam neke svoje vizije, i dalje razmišljam o poslu, o promjeni, o novim stvarima.
Izašla sam iz te izolacije malo drugačije glave, drugačijih misli i još jednom sijedom vlasi. Sad ih imam ukupno tri. A možda i dvije, nemrem naći onu jednu koju sam još vidla. I baš ih volim!
Deblje su od moje vlasi, i lagano su valovite. Ak budu sve takve, woohooo, welcome new hair! :P
E sad, iako nam je i dalje all fun and games u uredu, ja lagano padam u neku depresijicu.
Svjesna sam da mogu sve kaj hoću. ZNAM da mogu napraviti sve kaj si zamislim. I onda? Kaj ja radim?
Niš.
I onda pizdim. I onda sam ljuta i onda mi se sroza vibracija i onda sam u kurcu.
Ljutim se na sebe jer koristim onak, 20% svojeg potencijala.
Sve radim s pol snage. Pa čak i ovo natipkavanje svojih misli i ideja.
Natipkam iz glave direkt, za dva dana se sjetim kaj sam još mogla napisati, i to dosta dobrih stvari, ali ne.. ja tipkam sad, s pol snage, kaj mi upravo pada na pamet. Da se ne bi slučajno pripremila! Bože sačuvaj.
Ne znam, valjda zato jer obožavam taj stvarni, direktni, automatski način izražavanja, nikakve pripreme, nikakva gluma, nikakva razmišljanja i promišljanja. Strah me uopće pomisliti di bi bila da se fakat idem potruditi malo!
Potencijal.
Vrijeme mi ide, godine su tu. ( no, imam tek trideset i dvije, znam )
Ali nemrem prestati misliti o tome kaj sam napravila. Kaj sam postigla.
Tri godine sam na ovom poslu, prošlo je u roku keks! Čovječe, zaposlila sam se s 29 godina, ajmee, kakvo mlado biće.
Ne osjećam se sad niš puno starije, ali osjećam se snažnije, ozbiljnije i sposobnije.
Osjećam da je vrijeme da preuzmem uzde u svoje ruke.
Znam da sami kreiramo svoj život, i znam da sam danas tu di jesam zbog svojih odluka, svojih misli i osjećaja.
Ali hoću još više.
No ima jedan problem. Najlijenija sam osoba na svijetu. Isuse i bože, ne znam kak me nije sramota napisati to uopće.
Valjda jer vjerujem da se sve događa s razlogom i da sam baš tu di trebam biti. Ili se tak samo tješim?
Kaj ak sam mogla biti već ko zna di? Raditi ko zna kaj?
Imam osjećaj da svi oko mene imaju već svoje planove, puteve, sve su bliže ciljevima, a ja... ja sam eto tu di jesam, i čekam i razmišljam, i razmišljam i čekam.
Čini mi se da ovaj tekst ide u smjeru žaljenja same sebe, ali to zbilja neću.
( uvijek se sjetim rečenice jednog frenda: svako jutro ispred ogledala reci si: all I do is fuckin' win! )
Jer, kolko god sam možda nezadovoljna u ovom trenu, tolko sam sretna u drugom.
Čudna sam ja biljka. Mogu se baciti u najzadnje kuteve svoje glave i uvjeriti se da sam propali slučaj, a onda se i dići u tolke visine i uvjeriti se da sam odlično!
Da, zadnje vrijeme sam malo ljuta na sebe jer znam kolko mogu, a niš ne poduzimam. Lijepo mi je očito, sigurna sam u ta četiri zida ureda, dobro nam je, zekamo se, ali... to je sve s pol snage.
Kad velim s pol snage, ne mislim da se tam non stop zajebavamo, naradimo se bome, dođem doma iscrpljena i nemam više energije za niš drugo.
Kad velim s pol snage, mislim na strast za poslom. Da sam mogla birati kaj hoću raditi, nebi to nikad izabrala.
A neću da mi život prođe u tom polu-polu mode-u.
Ono: "pa okej mi je, dobro mi je, mogu ovak kolko god treba..", neću to.
Hoću živost, hoću energiju, hoću ljubav i strast!
Došla sam na ovaj svijet ispuniti svoj puni potencijal, ne da radim od devet do pet, za nekog drugog i da prihvatim to, kao to je sad moj život i to je to.
Ajme ne! :/ Nemre biti... ne ne ne ne...
Neću biti stroga prema sebi, a mogla bi, no to mi niš dobroga ne donosi. Zbilja vjerujem da se sve događa u svoje vrijeme, za sve kaj dolazi se pripremam svo ovo vrijeme.
Moram samo baciti kockicu i odlučiti. A to mislim da sam napravila.
Pa sad.... kad bude, bit će :)
Bitno mi je održavati visoku vibraciju, svaki dan raditi sitnice koje me vesele, stvari koje me drže visoko i na taj način privuči prave stvari za sebe.
I jednostavno vjerovati.
Vjerovati da se sve događa za moje najveće dobro.
Možda ja mislim da trebam neko određeno zanimanje, a život mi pokaže i dokaže drugačije, ko zna :)
Možda se i niš ne dogodi na kraju, ali ja budem i dalje iz svake situacije izvlačila ono najbolje, trudila se biti sretna s tim kaj imam i biti zahvalna.
Za sve kaj sam danas, radila sam puuno prije na tome. Isto tak danas radim da mi kasnije bude još bolje.
Eto, opet sam morala popričati sama sa sobom da bi shvatila i prihvatila svoj put koji ide nekim svojim tokom, i to je okej. Ne rastemo svi u isto vrijeme, neki cvjetovi cvjetaju prije, dok drugi svoju raskoš pokažu malo kasnije.
I u koje god to doba bilo, uvijek bude baš u pravo vrijeme!
Kaja over&out
#bepatient #behappy #gowiththeflow
Post je objavljen 05.06.2020. u 19:44 sati.