Marketing
OD KUD NAM TO DA VOLIMO? (Ožujak, 2001.)
Idemo se upitati: tko je izmislio ljubav? Iz kakvih tajanstvenih šuma puše taj vjetar koji uznemiruje naše duše? Čini da nam oči zaiskre od ushita ili se zamute od boli. Uzrokom je tahikardije i leleka. "Kad me je ostavila revao sam", kaže jedan zaljubljeni momak.
Tek jedan pogled i gotov si, paraliziran kao pile pred crtom koju pred njim povučeš. Kao zec kog obasjaš farovima. Kao ošinut gromom Božjom, ili proboden strijelom Amorovom. Totalna anastezija, šišmiši u glavi, levitacija… Kao da te netko poduhvatio u korijenu bića, srce ti objesio o svoj pogled, opčarao kao kockara spremnog da u slatkoći za taj pogled sve prokocka. Ah, ljubav… ma u ostalom čuj što starina Platon kaže: "Zaljubljenik kad opazi bogu slično lice koje ljepotu savršeno prikazuje, najprije protrne, pa ga obuzme nekakav strah; pa gleda to lice i obožava ga kao boga. I kad ga je sagledao, promijeni se kao poslije one jeze, pa ga obuzme neobična vrućina i znoj" (Fedar, 30, 31)
Prljavo Kazalište vrišti: "Ne zovi mama, ne zovi doktora jer nema lijeka protiv tog otrova."
Nadareni smo, eto, za ljubav. Imamo oka zapaziti je, kao što je izvježbano oko umjetnika nadareno da procjeni da li je neka umjetnina vrijednost ili kič. U nama drijema nešto kao praiskustvo ljubavi, koje je uvjet mogućnosti spoznaje ljubavi. Senzor koji alarmira čim se ljubav pojavi, kao dojavljivač požara u blizini vatre.
I pita se čovjek: kad li su se to naše oči ljepote nagledale, kad li srce ljubavlju opojilo?
Platon se zadubio u misli i zaključio da je čovjekova duša u prijašnjem životu vidjela čiste ideje, stvarnost u sebi, potpunu Istinu, Ljepotu i Dobrotu. A kad smo dospjeli u zatvor svoga tijela, ostala su sjećanja, koja peku kad štogod slično iz materijalnog svijeta uz nas prođe. Zahvaća nas nostalgija i želimo se vinuti iznad sebe. Kaže Platon da smo kao spiljski ljudi, koji po zidovima gledaju ples sjena koje dopiru iz vanjskog svijeta. I srce nam hoće pući, jer vuče nas stvarnost koju sjene u nama razbuđuju. Ta težnja za višim svijetom, za čistom Istinom, Ljepotom i Dobrotom, za tim što svaki čovjek sluti kao najdublje svoje – jest ljubav.
Ako itko ikad Platonov grob pronađe, valjalo bi mu za ove riječi buket crvenih ruža odnijeti.
Platon me svojevremeno bio očarao. I sve je bilo dobro dok me profesor p. Rudolf Brajčić nije ubio u pojam. "Ma kakav prijašnji život…", kaže on. "Pogledaj, baciš loptu o pod i ona odskoči. Nećeš valjda reći da je ona naučila odskakivati u prijašnjem životu. To ti je tek njena mogućnost koja nema veze s nečim izvan nje."
Onda to znači da u nama postoji tek mogućnost da nam se ljubav dogodi. Drugim riječima makar toga bili i ne svjesni: po naravi smo spremni za nju. Karl Rahner je takvu mogućnost nazvao "transcendentalni egzistencijal". I kaže da je to netematska spoznaja u nama koja je uvjet mogućnosti spoznavanja: bića, istine, dobrote, ljepote, ljubavi. Pa razjašnjava: čim smo sebe svjesni, znači da u sebi imamo pozadinsko iskustva bitka na temelju kojeg zaključujemo na svoje postojanje. Ako nam se desi ljubav, to znači nekakav pojam ljubavi u nama je drijemao – inače ne bi smo shvatili što nam se desilo.
Bog, čija je bit ljubav, stvorio nas je od svoje biti, i mi u sebi nosimo njegov duhovni genetski zapis. Urođeno nam je da volimo. Ili po starinsku: ljubav je ulivena krepost. p. Luka Rađa, SI
Post je objavljen 05.06.2020. u 07:52 sati.