Osnovna zamjerka političarima je da nikad ništa drugo nisu radili osim što su se bavili politikom.
To apsolutno stoji, međutim jednako tako se i ljudi koji su se nečim drugim u životu bavili ili se bave, dočekaju na nož, ako se odluče bavit politikom, pa onda ispadne da se u stvari niko ne bi trebao bavit politikom.
Većina ljudi će reć da bi se politikom trebali bavit pošteni ljudi, što je potpuno pogrešno.
Politikom bi se kao i svim ostalim trebali baviti pametni i sposobni ljudi, a moralnost i poštenje se ne mogu prepustit, slučajnom odabiru posjedovanja, moraju postojat mehanizmi koji detektiraju one nepoštene i eliminiraju ih.
Da je tome tako stranka koja je sljednica partije koja je upravljala tajnim službama koje su fizički likvidirale političke protivnike, i petinu stanovnika vrbovale kao doušnike, ne bi postojala, niti bi se ijedan njen član mogao baviti javnim poslovima.
Jednako tako ni stranka koja je optužena za organizirani kriminal, a svi mi znamo da ga je provodila, i da nije jedina takva ne bi mogla postojati, a niti jedan njen član ne bi se mogao baviti javnim poslovima.
Ipak i na slijedećim izborima ljudi će glasati za te stranke, čak će glasati i za notornog kokošara, koji je krao tranzistore iz auta, i dalje Nastavit pričat o tome kako bi političari trebali bit pošteni.
Slučaj sa slikom Marije Raspudić je razotkrio jako puno toga, što na žalost velika većina građana podložnih medijskim i inim manipulacijama ne može shvatiti, radi vlastite intelektualne podkapacitiranosti.
Kao prvo razotkriveni su objektivni i profesionalni mediji u Hrvatskoj, koji se postavljaju navijački i čija funkcija nije objektivno informiranje, nego zadržavanje postojećeg stanja.
Kao drugo razotkrivene su sve organizacije i pojedinci koji se bore za ljudska prava posebno oni koji se bore za prava žena, koji su gromoglasnom šutnjom pokazali da su u stvari, ništa drugo nego parapolitičke parazitske organizacije koje financira jedna politička opcija, a drugoj služe za izvaninstitucionalne političke bitke.
Kao treće razotkriveni su svi oni koji pričaju o poštenju u politici, jer eto dokazani intelektualci, sposobni artikulirati stavove, bez mrlje u karijeri, koji nisu krali tranzistore, niti bili članovi partije koja je likvidirala političke protivnike, a ni one koja se bavila organiziranim kriminalom, su eto ne samo nepoželjni nego i opasni za krhku hrvatsku demokraciju.
U Amerikami se situVacija ne smiruje, i dalje se pali i pljačka, a počeli su se i ubijat, tako to biva kad se previše sniva, eno je i Goran Višnjić objavio dirljiv status o nedopustivosti toga da neko ubija crnce.
Inače crnce u Americi najviše ubijaju crnci, ubiju ih nekoliko tisuća svake godine.
Bijelci ih ubiju oko dvije stotine, znači najmanje svaki drugi dan neki bijelac ubije crnca.
S druge strane crnci ubiju oko petsto bijelaca, šta bi značilo da svaki dan ubiju najmanje jednoga.
Inače i bijelce najviše ubijaju bijelci.
E sad zašto kad su ovih drugih dvjesto crnaca ubili bijelci, to nije bio rasizam, i niko nije palio banke i dućane, ili zašto kad su crnci ubili ovih petsto bijelaca niko nije priča o rasizmu, i zašto nikad kad crnci ubiju bilo koga niko ne radi nikakvu dramu, a pogotovo ne pali banke i dućane će Ostat vječna enigma.
Mogli bi razgovarat i o policijskoj brutalnosti u Americi, i ustvrdit da je ona sveprisutna, i da se prakticira prema svim rasama, mogli bi staviti u relaciju i odnos između učestalosti u kriminalnim aktivnostima pojedine rase, i policijske brutalnosti prema pojedinim rasama, ali to ne bi bilo politički korektno, a možemo i sherat Madonninog sina kako senzuValno pleše za preminulog crnca ili dirljivo dramatični status Gorana Višnjića.
Kako god i danas će neki crnac ubit najmanje jednog bijelca, a ako bijelac danas ne ubije crnca, Oće sutra sigurno.
Post je objavljen 02.06.2020. u 13:01 sati.