Carpe diem - iskoristi dan, to je moja krilatica već neko vrijeme, odnosno trudim se živjeti po tom principu. Prvi put sam je čula kad sam s 12 godina pogledala film Petera Weira "Društvo mrtvih pjesnika", ali tada je nisam baš shvaćala. Kako volim jezike, zanimljivo mi je bilo što je na latinskom i to je bio moj prvi susret s tim jezikom. Nakon toga smo se družili 2 godine u gimnaziji, kada sam naučila još latinskih izreka, ali ova je ostala nekako broj 1. Zašto? Zato što sam je počela istinski shvaćati, a u zadnjih godinu dana i živim po tom principu. Napokon sam shvatila da je smisao života dati životu smisao, makar je to shvaćanje ispravno u mojoj realnosti i realnosti mojih istomišljenika. Budem i ja u nekim depresivnim danima, kad bih samo sjedila i plakala, kad me boli duša i kad ne znam kako si pomoći. No i to prođe, kao što poslije kiše dođe sunce i uživamo u spektru boja koje radi duga. Život nam servira uspone i padove i tako u krug. Ponekad potonemo, ali se i dignemo. Prijatelji su tu da nam budu podrška i oslonac, naravno i obitelj. Kod mene je malo drugačije, ja sam nekakva varijacija Antuntuna. Povjerim se prijateljima, ali pokušavam ne previše, jer svatko ima neke svoje borbe pa onda ja nekako manje više sama pokušavam pobjediti u svojima. Obitelj....imam jednu malu crnu glavicu koja je razlog što ne odustajem od života kad mi servira padove. Ostali članovi obitelji....s njima ne volim o "problemima", jer ne volim slušati pametovanja. Ne zamjeram im ništa, prihvaćam različitosti. Trebalo mi je dugo da osvijestim zahvalnost, da shvatim koliko sam sretna što dišem, što vidim, što čujem, što hodam, što imam krov nad glavom....nakon svih serviranih padova više išta ne uzimam zdravo za gotovo. Nemamo mogućnost predvidjeti neki događaj, ali imamo mogućnost reakcije na isti. I za kraj....možda će nekome biti smiješno, ali ja zaista vjerujem u ovo....možda nije svaki dan dobar, ali ima nešto dobto u svakom danu i zato....iskoristimo dan.
Post je objavljen 31.05.2020. u 22:15 sati.