smijem se u sebi sebi
kako sam se veselo ukotrljao,
preko granice područja uvelosti,
suhoće i oronulosti,
u aromatičnu, tihu i hranjivu
nekadašnju izvornu svježinu,
s oživljenim mlazovima mašte.
dospjevši izvan zadanog
vremena i stvarnosti,
u uzbuđujuće proticanje postojanja
kao u radnji raskupusanog romana,
otkrio sam da se neistrošenost
života ne vidi kao ni ostaci zemlje
među stisnutim perima poriluka.
Post je objavljen 29.05.2020. u 19:35 sati.