"Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opći zakon."
"Djeluj samo tako, da ljudstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu."
Nikako se odmaknuti od moralno-filozofskih traktata o kuhanju.
Mora biti da je i sam Herr Immanuel nakon oduševljavajućeg otkrića kategoričkog imperativa, uvidio kako bi bilo bolje šutjeti, pa barem samo o kuhanju. Je li toj njegovoj spoznaji prethodila kakva ogorčena rasprava o tome da je neka slabo iskuhana kečiga bila preslana ili neslana, možemo samo nagađati, ali nipošto ne i isključiti takvo što.
Za sve je kriv taj mračan izum kategoričkog imperativa; zastrašujući nalog da svako naše ponašanje pretvaramo u opći recept; uzgred budi rečeno - vrlo ambiciozan pothvat za čovjeka što se čitav život nije odmakao dalje od posljednjih kuća nekog tamo siva i hladna Kraljevgrada. Zahvaljujući tom smionom filozofskom traktatu, otada ni u čemu pod ovim nebom, mi – moralno ispravni pojedinci, nezajažljivi u tkanju slike o vlastitoj nepogrešivosti – težeći grozničavo tome nebu zvjezdanome, ne umijemo vidjeti drugo do li zlosretnu težnju za određivanjem općeg pravila.
Pa samim time supsumiramo odmah i sasvim neskromnu i prilično zločestu spoznaju da smo bolji – ili, ako već ne to, onda barem da težimo biti bolji od ostalih, suditi im, prosuđivati, određivati što i kako, pokazujući ponosno na neki svoj uradak; evo, ovako!
Težinu tog puta očito je, velim, spoznao i sam veliki filozof, pronašavši negdje na sredini dionice snažan i uvjerljiv korektiv ljudskosti. Iz toga bismo možda mogli izvući i zaključak o tome kako život sam po sebi i ne treba shvaćati smrtno ozbiljno, tako da u svakom udahu tražimo vrlinu.
Dovoljna je očito i neka zlatna sredina, jer ljudskost nije zbroj nekolicine najboljih, već svih – i onih posustalih, slabih, prepuštenih, zaboravljenih, izgubljenih; onih koji ne da bi ikome mogli biti uzorom, već ih nitko odavna niti primijetio nije. Ljudskost je prijemčivost najmanjih i njihovo jedino jamstvo radosti koje ih u nekom budućem, obećanom i teško spoznatljivom svijetu poput čudesna tobogana transformira u najveće.
Ljudskost, to je ono sućanstvo božanstvene porcije vampa; ni meso, ni krumpir, ni raskuhana rajčica; ono nešto, gusto, slatko i gotovo bezbojno, što dodaje sjaj pamtljivosti.
Ili to, ili ćevapi. Sa filekima je kao i sa Disciplinom Kičme. devedeset posto zgroženih i nekoliko fanatika.
Ali, da me tko krivo ne shvati, nije to nikakav imperativ. Na čovjeku je da bira, i svoj odabir ne smatra novoproglašenom dužnošću za ostale. Ljudskosti, je li, radi.
Post je objavljen 29.05.2020. u 14:53 sati.