Ako bismo sudili prema reakcijama i izjavama predsjednika RH, onda bismo zaključili da to nedvojbeno jesu, jer ga neki drugi očiti nasrtaji na antifašističko nasljeđe hrvatskog naroda uopće ne smetaju.
A morali bi i trebali bi, ako ne želi da RH nosi pečat nacifašizmom premrežene države.
Njemu je izgleda u potpunom redu Tuđmanova fašistička kontrarevolucija, eufemistički nazvana „stvaranje države“, uspostava dijaloga s fašizmom (rekli bi Tuđman – Luburićev proces pomirbe), promocija fašizma (ustaštva), diviniziranje tzv. NDH, negiranje ustaških zločina i holokausta, pozdravljanje „rimskim pozdravom“ i ZDS, postrojavanje i marširanje spodoba u crnom, poput Skejinih „bobanovaca“, proslave 10. travnja, mise za ustaške zločince, hodočašća na Lojbaško polje i mjesta drugih „postaja“ „križnog puta“ i polaganje vijenaca „nevinim žrtvama“ ili je to otkapanje masovnih grobnica i sahrana posmrtnih ostataka u borbama s partizanima poginulih pripadnika okupatorskih i kvislinških vojski, prethodno proglašenih „nevinim žrtvama jugokomunističkih zvjeri“, uz vojne počasti itd. i t. sl.
Nismo čuli da se predsjednik oglasio ni povodom „izvoza“ „blajburške tragedije“ u susjednu BiH, nema tu skrivanja iza KC jer pokrovitelj „komemoracije“ je Hrvatski sabor, dakle hrvatska država.
Ako si antifašist, boriš se protiv svih pojavnih oblika fašizma, znači protiv svega pobrojanog, ne možeš raditi selekciju, jer ni selektivni antifašizam ne postoji.
Antifašist jesi ili antifašist nisi.
Ali eto, našeg predsjednika Države silno smetaju insignije HOS-a, odredit će se prema njima pa radi njih i napustiti svečano okupljanje, ispravno, ali će zato koji dan kasnije “hodočastiti“ do Teznog kod Maribora, jedne od postaja „križnog puta“ i tamo položiti vijenac „nevinim žrtvama“.
Time će se predsjednik RH, Zoran Milanović, prema definiciji generala Pattona sam svrstati među one opasne ljude koji „previše znaju o premalo toga“.
Jer da zna dovoljno o onome o čemu želi docirati, riječ je naravno o ustaškom mitu pod zbirnim imenom „Bleiburg“, Zoran Milanović sasvim sigurno ne bi hodočastio u Bleiburg, a je, niti bi polagao vijence „nevinim žrtvama“ na mjestu neke od „postaja“ „križnog puta“, poput Teznog npr., a još manje bi zamjerao predsjedniku Vlade što nije bio na Bleiburgu, a sasvim sigurno ne bi izjavio sljedeće (24sata):
“Ostaje činjenica da je netko naredio i izvršio pogubljenje tisuće ljudi koji nisu suđeni, a bili su vojni zarobljenici koje britanska strana nije htjela prihvatiti. To je mrlja, infekt najtežeg stupnja koji se nikad neće sprati s duša onih koji su vodili grozan, ali pravedan i pobjednički rat. Zašto je to netko htio, puno je verzija. Žrtve su stvarne, nitko ih ne dovodi u pitanje, ali upitnika još ima. Sutra je spomendan prema hrvatskom zakonu o blagdanima koji je u stvari u tekstu isti još od 1996. Taj spomendan se zove Dan spomena na žrtve u borbi za slobodu i neovisnost. Neobičan naziv. S obzirom na to da sam bio premijer i osobno 2012. ukinuo pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad obilježavanjem u Bleiburgu, ovakve stvari su mi promicale. Ima još tema o kojima ćemo trebati razgovarati. Ratovi su gotovi, ali mi smo moderna europska država, svjesni, otvoreni, ali nema razlike da se u nekim stvarima sramotimo.“
Za njega je nesporna činjenica nešto za što niti brojni ozbiljni povjesničari usprkos svem svojem nemalom trudu nisu našli dokaza, a nije uspjela ni čitava ergela proustaških falsifikatora istine i vremena, a nije da se nisu trudili i da se ne trude … naime da je „netko naredio pogubljenje“.
Time ja niti u jednom trenutku ne želim reći da pojava bezobzirne osvete i retalijacije nije bilo, jer ih je bilo. Ni manje ni više nego kod svih vojski i pokreta otpora Antifašističke koalicije.
A da, Simo Dubajić je svjedočio da je poboj Hrvata naredila Milka Planinc tada 21-godišnja studentica, politički komesar voda veze 11. Dalmatinske brigade, čuj, politički komesar voda naređuje ono što komandant armije nije smio. To je i za notornog Josipa Jurčevića previše …
Da je tkogod Zorana Milanovića podučio o tome što se na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije događalo od travnja 1941. do tog 15. svibnja 1945. kod Bleiburga možda bi malo drugačije gledao na „nevine žrtve“, a da mu je tkogod objasnio što se podrazumijeva pod pojmom „višak nasilja“, još i puno drugačije.
Dovoljno je reći da se s time nijedno vojno zapovjedništvo nije znalo nositi, niti spriječiti činove bezobzirne osvete i retalijacije pobjednika, nakon što je rika topova zamrla.
Samo kao primjer, podaci kažu da se od moćne von Paulusove armije kod Staljingrada, čiji su pripadnici prisiljeni na predaju, iz zarobljeništva nakon osam godina vratilo njih svega pet do osam tisuća, zavisno od izvora.
I nitko se tome ne čudi niti po Sibiru traži kosti, jer da se to u Njemačkoj sjete i još umrle i pogubljene proglase nevinim žrtvama dobili bi od Rusa detaljne podatke o svim stravičnim zlodjelima koje su nacističke horde počinile na tlu bivšeg SSSR-a uz „cubok“ da je u 2. Svjetskom ratu živote izgubilo 28 milijuna sovjetskih građana.
Zato znajući sve to Angela Merkel u Moskvi moli za oprost i izražava svoju zahvalnost Rusima (sovjetskim građanima) što su Nijemce oslobodili nacizma.
Ne lupeta o ubojstvima, pljačkama i silovanjima koje su na tlu Njemačke počinili pripadnici CA, iako je svega toga bilo i ne baš u zanemarivom broju.
Nijemci su naučili što je uzrok, a što posljedica.
A onda opet svi pripadnici kvislinških vojski koji nisu položili oružje do 23:01 sati 08. 05. 1945. kako je to bilo određeno „Aktom o bezuvjetnoj predaji njemačke oružane sile i svih vojski pod njemačkim nadzorom“, hijerarhijski „najstarijem“ dokumentu onog vremena, preveli su se u status odmetnika (franktirera, boraca izvan zakona), oni niti nakon razoružanja nisu bili ratni zarobljenici nego razoružani odmetnici, na koje se zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava ne primjenjuju, niti se oni i nakon što su položili oružje imaju pravo na njih pozivati.
Priča da oni to nisu znali, „ne pije vodu“ jer je prema svjedočenju ustaškog pukovnika Danijela Crljena na to u jutro 09. 05. 1945. upozorio domobranski general Tomašević, svjestan da su OS tzv. NDH vojska pod njemačkim nadzorom pa se „Akt o bezuvjetnoj predaji …“ i na njih odnosi i da su se i oni trebali predati onim savezničkim komandama i snagama s kojima su do 23:01 sati 08. 05. 1945. bili u borbenom kontaktu, a to znači jugoslavenskim partizanima, tada već preimenovanim u JA.
I da stvar bude gora, u članku 5. Akta stoji:
„U slučaju da njemačka visoka komanda ili bilo koja sila pod njihovom kontrolom ne postupi u skladu s ovim aktom o predaji, vrhovni zapovjednik, savezničkih ekspedicijskih snaga i sovjetska visoka komanda poduzeti će takve kaznene ili druge radnje koje budu smatrali prikladnim.“
Pripadnici kvislinških vojski s područja okupirane Kraljevine Jugoslavije evidentno nisu postupali u skladu s Aktom.
I bili kažnjeni!
Uporno se propušta reći da su po konačnoj predaji na koju su prisiljeni pod prijetnjom potpunog uništenja, civili, osim ustaških dužnosnika, odvojeni od uniformiranih i poslije provjere gotovo svi pušteni svojim kućama, kao i to da su odmah počeli s radom prijeki vojni sudovi uspostavljeni prema pravilima UVS-a.
Na samom kraju rata u redove jugoslavenskih kvislinga prisilno mobilizirani mladići, odmah su upućeni na dosluženje vojnog roka u JA.
I na kraju JA se u postupanju prema poraženima krajem rata i po njegovom završetku od savezničkih vojski razlikovala u tome što nije bilo pljački ni masovnih silovanja.
Bilo bi jako dobro da se sam predsjednik RH, ako dosad već nije, informira i potraži podatke, ne samo o ustaškim zločinima s posebnim naglaskom na njihova besprimjerna zvjerstva i surovosti u postupanju prema žrtvama, posebno prema pripadnicima srpskog naroda u Hrvatskoj, pa ako nigdje drugdje onda u notama koje su Saveznicima i Svetoj stolici temeljem prikupljenih obavještajnih podataka i saznanja upućivale Jugoslavenska vlada u izbjeglištvu i kralj.
Puno o tome mogu reći memoari Edmunda Glaise von Horstenaua opunomoćenog izaslanika Wehrmachta u tzv. NDH, svjedočenje Siegfrieda Kasche-a, veleposlanika Trećeg Reicha u tzv. NDH i izvještaji Hansa Helma, šefa Gestapoa u tzv. NDH.
A za stjecanje dojmova o detaljima tog užasa, bilo bi dobro pročitati studiju srpske pravnice/povjesničarke Smilje Avramov pod naslovom „Genocid u Jugoslaviji 1941. – 1945.“
Niti nacisti, niti ijedna od kvislinških vojski nije po svireposti pri činjenju zločina bila ustašama niti do gležnja, a kamo li do koljena.
A kako i zašto su pripadnici kvislinških snaga s područja Jugoslavije uopće došli do Bleiburga?
Prema onome što se zna, najveći je krivac bio papa Pio XII i njegov „najvjerniji vojnik“ Alojzije Stepinac, kojeg je papa izvijestio da su Englezi, koji su već bili u Austriji, spremni prihvatiti predaju OS tzv. NDH, a da postoje velike šanse da tzv. NDH i poslije rata nastavi postojati kao nezavisna država. O tome Stepinac promptno obavještava ustaški Glavni stan i kolone kreću pobijajući se pod borbom prema Austriji.
Najednom su svi znali da ih tamo čekaju Englezi, koji izgleda jedini nisu znali, ostali su u čudu i skladno odredbama „Akta o bezuvjetnoj predaji …“ predaju sad već odmetnutih vojski odbili prihvatiti.
Bilo bi zanimljivo čuti od predsjednika RH kani li on i dalje širiti svoju priču o „nevinim žrtvama“ „Bleiburga“ i “križnih puteva“ i u svojem se „antifašističkom žaru“ zgražati samo nad ZDS i HOS-ovim spomen-tablama i majicama?
Post je objavljen 23.05.2020. u 13:27 sati.