Početak 06.04.1941.godine - završetak 15.05.1945.godine
Direktiva br. 25; Aprilski rat
Naziv za rat vođen između 6. i 17.04.1941. između osovinskih sila (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka, nakon državnog udara u Beogradu koji je Sile Osovine pokolebao u uvjerenju da se mogu osloniti na Jugoslaviju koja neće u suradnji s Velikom Britanijom ugroziti vojnu poziciju Njemačke i Italije.
Uz to Italija je odranije imala planove za razbijanje Jugoslavije, kako bi uspostavom imperijalne vladavine na istočnoj obali Jadrana, pretvorila ga u svoje unutrašnje vode.
Sile osovine su bez poteškoća porazile, okupirale i razdijelile Kraljevinu Jugoslaviju, ali neki autori iznose da je napad Trećeg Reicha na SSSR (koji, vrijedi opaziti, nije ni riječju protestirao zbog njemačkog napada na Jugoslaviju; uostalom su 10 mjeseci ranije sovjetske snage uz njemačku podršku okupirale Moldaviju, tj. dio Jugoslaviji susjednje Rumunjske) - Operacija Barbarossa - bio odgođen za nekoliko tjedana; posljedično su njemačke snage zauzele do početka oštre ruske zime 1941. godine nešto manji teritorij, nego što bi bile u stanju bez napada na Jugoslaviju
Politička situacija u na Balkanskom poluotoku do 1941
Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Jugoslaviju u teškom položaju. Vlada Milana Stojadinovića bila je primorana, zbog tijeka ratnih operacija skoro cijelu jugoslavensku privredu podrediti potrebama svojim osovinskih susjeda. Ona je razbila Malu Antantu i Balkanski savez. Ovoj politici ostala je doslijedna i vlada Dragiše Cvetkovića, a zatim i vlada Cvetković—Maček.
Poslije sloma Francuske, u lipnju 1940. u Njemačkom vrhovom zapovjedništvu (Oberkommando der Wehrmacht; OKW) počela je izrada plana za napad na Sovjetski Savez. Za realizaciju istoga, i da bi se mogle potpuno angažirati i na Istočnom i na Zapadnom bojištu, Njemačka i Italija poduzele su vojne i diplomatske akcije kako bi pod svoju kontrolu stavile sve balkanske zemlje. U tom cilju njemačke postrojbe prebačene su 12. listopada 1940. u Rumunjsku a 28. listopada Italija je započela Grčko-talijanski rat, čime je otpočelo strateško okruživanje Jugoslavije.
Grčke snage su uspješno pokrenule ofenzivu protiv Talijana, a početkom studenog 1940. iskrcale su se britanske snage na Kreti. U tim okolnostima Hitler donosi niz odluka, kojima su se trebale raščisti situacija na Balkanu. Mađarska je pristupila 20. studenog 1940. Trojnom paktu, Rumunjska tri dana kasnije, a u siječnju 1941. njemačke postrojbe su praktično okupirale Rumunjsku. Bugarska prilazi Trojnom paktu 1. ožujka, a sutradan u ovu zemlju ulaze njemačke postrojbe. Ovim je završeno okružavanje Jugoslavije, čime je njezin međunarodni položaj postao krajnje delikatan.
Državni udar od 27. ožujka i događaji do 6. travnja
Početkom ožujka Hitler je ultimativno zahtijevao da Jugoslavija odmah pristupi Trojnom paktu. Uočivši spremnost vlade Cvetković—Maček i kneza Pavla da potpišu Trojni pakt, KPJ pokreće svoje aktivnosti te pokušava da spriječiti ulazak u savez, zbog čega izdaje sredinom ožujka proglas protiv kapitulacije, a za pakt o uzajamnoj pomoći sa SSSR. Međutim, na sjednici 20. ožujka 1941. pod predsijedanjem kneza Pavla, vlada je odlučila pristupiti Trojnom paktu. Predsjednik vlade Dragiša Cvetković i ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar - Marković potpisali su u Beču 25. ožujka protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.
Odmah nakon potpisivanja ugovora diljem Jugoslavije cijelu je državu zahvatio val nezadovoljstva. Već od 24. ožujka u mnogim gradovima, izbijaju masovne demonstracije. Revolt i gnjev naroda, posebice u Srbiji neprekidno su rasli i u noći 27. ožujka dosegli su vrhunac. U takvoj situaciji, grupa prozapadno orijentiranih časnika, koristeći se nezadovoljstvom i buntom narodnih masa, noću s 26. na 27. ožujak izvršila je puč, zbacila vladu Cvetković—Maček, kralja Petra II. proglasila punoljetnim, protjerala kneza Pavla i formirala vladu na čelu sa generalom Dušanom Simovićem, dotadašnjim zapovjednikom zrakoplovstva. Poslije 27. ožujka Simovićeva vlada se nije odrekla članstva Jugoslavije u Trojnom paktu, što je još više unijelo zabune u narod i vojsku, usporilo ratne pripreme i još više smanjilo spremnost i sigurnost zemlje za rat. Tek 30. ožujka, umjesto objave mobilizacije, naređeno je opće aktiviranje (tajna mobilizacija) oružanih snaga, s tim da je prvi dan aktiviranja 3. travnja. Zbog slabe organizacije, aktivnosti pete kolone i sabotaža, mobilizacija i koncentracija postrojbi nije uspela. Komunistička partija htjela je da se narodu da oružje, ali je njihov zahtjev odbijen zbog straha od revolucije. Pregovori za postizanje sporazuma za savez s Grcima i Britancima, i pored više sastanaka održanih u ožujku i početkom travnja, nisu dali nikakve konkretne rezultate. Pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa SSSR, potpisan u prvim satima 6. travnja, ali on nije imao nikakvog utjecaja na daljnji razvoj događaja. Vojska kraljevine Jugoslavije, dugo vremena zapostavljena od vrhovnog državnog i vojnog rukovodstva, kako u pogledu materijalno-tehničke opreme i naoružanja, tako u pogledu stručne obuke i obrazovanja, ušla je u rat nepripremljena, s pogrešnim i nerealnim ratnim planom.
Stanje u jugoslavenskoj vojsci prije ratnih sukoba
Unutrašnje suprotnosti odražavale su se neposredno na opće stanje u vojsci. Jugoslovenska vojska nije bila spremna za obranu zemlje. Za godinu i pol dana, koliko je proteklo od početka Drugog svjetskog rata stanje u jugoslavenskoj vojsci, kako materijalno i stručno tako i moralno, postalo je gore. Kolebljivost, kapitulantstvo državnog rukovodstva zahvatili su i vojne redove te su se odrazili na pripreme vojske za obranu zemlje. Jačanju i modernizaciji vojske nije posvećivana dovoljna pažnja. Nisu iskorištena iskustva iz katastrofe drugih zemalja. Ratni plan, kao i sistem mobilizacije, aktiviranja i strateško-operativnog razvoja postrojbi, nije bio dovoljno razrađen niti je odgovarao situaciji. Pozivanje obveznika na dvomjesečne vježbe i njihovo ponovno otpuštanje kućama tokom 1940. i zimi 1940/41., aktiviranje i deaktiviranje postrojba, negativno se odrazilo na obrambenu sposobnost zemlje. Oprema i naoružanje vojske bili su nedovoljni i zastarjeli. Vojni zavodi i industrija proizvodili su samo dio lakog oružja i streljiva, bombe i lakšu opremu. Kadrovsko brojno stanje nije bilo dovoljno za razvoj vojske poslije proglašenja mobilizacije, a obuka također nije odgovarala suvremenim potrebama.
Brojčani sastav vojske Kraljevine Jugoslavije (veljača 1941.)
Časnici 10,044 1,565 (pričuva)
Dočasnici i vojnici 122,480
Ročnici 87,531
Granične postrojbe 8,195
Žandarmerija 18,583
UKUPNO 250,000
U veljači 1941. u vojsci se nalazilo: 10 044 oficira i vojnih službenika iz kadra i 1565 iz rezerve, 122 480 vojnika i podoficira i 87 531 obveznik, a u Graničnoj trupi 8195 oficira, vojnih službenika, podoficira i vojnika, dok je u žandarmeriji bilo 18 583 ljudi ; ukupno pod oružjem oko 250 000 ljudi.
Do kraja ožujka brojno stanje se povećalo na oko 600,000 ljudi, ali bez stožera, komora i ustanova, tako da i pored ovog brojnog stanja nije bilo niti jedne divizije sposobne za borbu. Radovi na utvrđivanju počeli su 1937. na granici prema italiji, a zatim su nastavljeni na granicama prema Njemačkoj, Mađarskoj i Albaniji, a od 1940. i prema Rumunjskoj te Bugarskoj. Od 1940. neka utvrđenja dobila su posade, one su organizirane u odrede i samostalne bojne, a neposredno pred rat od njih je formirano 16 posadnih pukova.
Planovi, položaj i zadatci njemačke, talijanske i ostalih vojski
Iznenađen i ogorčen državnim udarom, Hitler je 27. ožujka odlučio uništiti Jugoslaviju kao državu i izdao naredbu za proširenje njemačke intervencije i na Jugoslaviju. Istog dana je naredio da se koncentričnim napadom s prostora Rijeka — Graz i iz područja Sofije prodre u Jugoslaviju pravcem prema Beogradu čime bi se uništila njezina vojska, Makedonija odsjekla od ostatka teritorija, jugoslovenske snage razdvojiie od grčkih te uspostavila veza s talijanskom vojskom u Albaniji. Tako spojene postrojbe produžile bi napredovanje protiv Grčke.
Zbog nepredviđenog angažiranja u ratu protiv Jugoslavije, Njemačka je morala odgoditi planirani napad na Sovjetski Savez. Za operaciju protiv Jugoslavije (Direktiva br. 25) Grčke ( Operacija Marita), Njemačko vrhovno zapovjedništvo kopnene vojske (KoV) (Oberkommando des Heeres; OKH) odredilo je 30. ožujka, 12. i 2. Armiju te je pozvalo Mađarsku i Bugarsku da sudjeluju u napadu, nudeći im teritorijalne ustupke na račun Jugoslavije.
Njemačka vojska
12. armija
Dvanaesta armija, feldmaršala Wilhelma Lista s 19 divizija (5 okl. d, 3 mot. d, 8 pd i 3 brdske), raspoređenih u JZ Bugarskoj i Rumunjskoj, imala je zadatak napasti istovremeno Jugoslaviju i Grčku, i to podijeljena na 4 grupe:
Grupa Sastav Pravac kretanja
I. 18. i 30. brdski korpus; ukupno 6 divizija i 1 pukovnija Grčka, Trakija, pravac prema Solunu
II. 40. mot. korpus – 9. okl. d, 73. pd i 1. SS mot. d Leibstandarte SS Adolf Hitler
Ćustendil i Blagoevgrad preko Krive Palanke i Delčeva prema gradovima Skoplju i Velesu
III. I oklopna grupa – 14. mot. korpus sa 11. i 5. okl. d, 4. brdskom i 294. pd Sofija preko Dimitrovgrada i Niša djelovanje prema Beogradu
IV. 741. mot. korpus – 2. SS mot. d Das Reich i 2 samostalne pukovnije Područje Temišvara napad prema Beogradu
U II. armijskom ešalonu bile su 46. pd i 60. mot. d.
2. armija
Druga armija, generala Maximiliana von Weichsa, raspoređena na prostoru Klagenfurta — Velika Kaniža, jačine 11 divizija (2 okl. d, 1 mot. d, 6 pd. 1 brdska i 1 laka), imala je zadatak da s 46. mot. korpusom (8. i 14. okl. d i 16. mot. d) forsira Muru i Dravu u pravcu Varaždina, Koprivnice i Virovitice, a potom s 14. okl. d prodire u pravcu Zagreba, a 8 okl. d i 16. mot. d između Drave i Save u pravcu Beograda, pomažući 1. okl. grupi i 41. korpusu da s 52. korpusom (125. pd i 101. laka d) nastupa pravcem Varaždin — Zagreb. 51. korpus (132. i 183. pd) imao je zadaću prodrijeti pravcem Maribor — Krapina — Zagreb — Banja Luka — Sarajevo, a 49. brdski korpus (1. brdska i 79. pd) pravcem Dravograd — Celje — Novo Mesto — Karlovac, pomažući talijanskoj 2. armiji. U pričuvi su se nalazile 169. i 197. pd u području Beča.
Njemačko zrakoplovstvo
Operacije 12. i 2. armije potpomogla je ojačana 4. zračna flota (Luftflotte 4), (8. korpus u Bugarskoj i Rumunjskoj i pojačanja iz 3. zračne flote u Austriji i zapadnoj Mađarskoj) te dijelovi 10. zračnog korpusa iz južne Italije s ukupno oko 1500 zrakoplova, i 11. zračno-desantni korpus (7. i 22. d.).
Talijanska vojska
Italijanska 2. amija, generala a jačine 14. divizija, raspoređena je prema talijansko-jugoslavenskoj granici, sa zadatkom da najprije, dok Nijemci ne prodru sa sjevera, veže na sebe jugoslavenske snage, a zatim da nastupa po grupama:
Grupa Sastav Pravac kretanja
3. alpska grupa 3. alpske bojne i 11. korpus – pd Re i Insonzo Prostor Tarvisio — Tolmin te Idrija — Postojna prema Ljubljani
— 6. korpus – pd Ravena, Sassari, Assietta i Friuli Područje Postojna (isključivo) — Snježnik između Cerknice i Čabra prodor prema Brodu na Kupi
— 5. korpus – pd Lombardia i Bergamo Prostor Snježnik — Matulji djelovanje između Matulja i Brinjeve Drage kod Čabra, a zatim prodor prema Kraljevici i Mrzlim Vodicama
Zadarski garnizon ojačana pukovnija Obrambene zadaće
Pričuvu su u južnom dijelu Slovenskog primorje činili: mot. korpus (mot. d Pasubio i Torino te okl. d Littorio) te Brzi korpus (Corpo d'Armata Celere) (1., 2. i 3. brza d).
Na albansko-jugoslovenskom frontu prikupljeno je 8 divizija 9. armije :
Korpus Sastav Prostor rasporeda
XVII pd Messina, Marche, Puglie te okl. d Centauro Skadar
XIV alpska divizija Cuneense i pd Firenze te 2 konjičke pukovnije Debar
IV pd Arezzo i Pinerollo Struga
Na talijansko-grčkom bojištu i u Albaniji talijani su imali angažiranu 12. armiju i ostatak 9. armije, s ukupno 22 divizije.
Talijansko zrakoplovstvo
Operacije kopnenih snaga potpomagale su 2. i 4. zrakoplovna eskadra i zračne postrojbe u Albaniji, jačine do jedne zrakoplovne eskadre; ukupno oko 670 borbenih zrakoplova, od čega 365 za djelovanje protiv Jugoslavije.
Vojske ostalih zemalja koje su sudjelovale u operaciji
Mađari su, prema sporazumu s Nijemcima od 5. travnja, pripremili za zaposjedanje dijelova Jugoslavije 8 peš. i 2 mot. brigade, što je odgovaralo snazi od oko 5 divizija. Rumunjska je zatvorila granicu prema Jugoslaviji, a Bugarska je osiguravala pozadinu njemačkoj 12. armiji.
Planovi, položaj i zadaci jugoslavenske vojske
Kraljevska jugoslavenska vojska vršila je pripreme za ratne operacije po planu R-40, koji je u veljači i početkom ožujka 1941. donekle izmjenjen dobivši naziv R-41. Izrađen je na ideji obrane svih granica, izuzev prema Albaniji, gdje je trebalo pokrenuti ofenzivu te u suradnji s Grcima pobijediti talijanske snage i osigurati povlačenje jugoslavenskih postrojbi na jug preko albanskog teritorija. Grad Zadar, još od Rapalski ugovora pod talijanskom vlašću, trebao se zauzeti prepadom. Usporedno s tim pod jačim neprijateljskim pritiskom, s drugi se bojišta trebalo vršiti postepeno povlačenje prema jugu, u Grčku, da bi se tamo ponovno organizirao novo Solunsko bojište s Grcima i Britanicma. Plan R-41 je predviđao:
Vrhovni zapovjednik vojske bio je osamnaestogodišnji kralj Petar II. Karađorđević, a njegov zamjenik osamdesetogodišnji vojvoda Petar Bojović. Oni su bili samo formalni zapovjednici jer je stvarnu operativnu kontrolu imao predsjednik vlade, general Dušan Simović, ujedno i načelnik Glavnog vrhovnog stožera.
Kopnena vojska
Treća grupa armija
Treća grupa armija, generala Milana Nedića, imala je zadatak djelovati na bojištu prema Albaniji i južnoj Bugarskoj. U njezinom su se sastavu nalazile:
Armija Zapovijednik Sastav Pravac kretanja/zadatak djelovanja
Treća general Ilija Brašić Zetska, Hercegovačka, Kosovksa i Vardarska pd te Komski odred Tirana
3. armijska oblast general Jovan Naumović Bregalnička, Moravska i Šumadijska pd te Strumički odred, 7. konjička pukovnija, 2 satnije tenkova i teško motorizirana topnička pukovnija Obrana granice prema južnoj Bugarskoj od Dojranskog jezera do Krive Palanke radi stvaranja potrebnog vremena i prostora za uništenje otpora u Albaniji. Postorjbe su trebale omogučiti povlačenje glavnine jugoslavenskih snaga prema Solunu i kroz Albaniju prema Grčkoj
Ibarska divizija oko Uroševca služila je kao pričuva 3. grupi armija.
Peta armija
Peta armija, generala Vladimira Cukavca, sastojala se od Vlasinskog i Kalnskog odreda, Topličke, Timočke, Krajinske i Drinske d te teško motorizirane topničke pukovnije. Oni su imali zadatak braniti sjeverni do granice prema Bugarskoj i Rumunjskoj od Krive Palanke (isključno) do Golupca na Dunavu (isključno), radi stvaranja potrebnog vremena za povlačenje snaga sa sjeverne i SZ bojišnice na jug.
Šesta armija
Šesta armija, generala Dimitrija Živkovića sastojala se od Braničevskog, Požarevačkog, Smederevskog, Banatskog i Savskog odreda, Srijemske te Dunavske d, 2. konjička d i 2. teško motorizirane topničke pukovnije. Šesta armija trebala je braniti granicu prema Rumunjskoj, od Golupca (zaključno) do Begejskog kanala. Kasnije je bila zadužena za obranu Dunava zajedno s 1. armijom te je trebala zatvoriti sve pravce napada koji su od Negotina desnom obalom Dunava vodili prema Moravi.
Druga grupa armija
Druga grupa armija, generala Milutina Nedića, branila je bojište od Begejskog kanala do Donjeg Miholjca, a u njezinom su se sastavu nalazile:
Armija Zapovijednik Sastav Pravac kretanja/zadatak djelovanja
Prva general Milan Radenković 6 posadnih pukovnija, Senčanski, Subotički i Somborski odred, Potiska i 3. konjička d Obrana granice prema Rumunjskoj i Mađarskoj od Begejskog kanala do Dunava. Obje su armije trebale obranom po dubini stvoriti potrebno vrijeme za povlačenje armija s lijevog krila prema JI, a potom su se one same trebale povući kroz Srbiju i Bosnu prema jugu
Druga general Dragoslav Miljković 1 posadna pukovnija, Osiječka Vrbaska i Bosanska d Obrana granice u Baranji i Slavoniji do Donjeg Miholjca
Prva grupa armija
Prva grupa armija, generala Milorada Petrovića, imala je zadatak braniti granično bojište prema Mađarskoj, Njemačkoj te Italiji od Donjeg Miholjca do Karlobaga. Tu su grupu armija tvorile:
Armija Zapovijednik Sastav Pravac kretanja/zadatak djelovanja
Četvrta Petar Nedeljković Slavonska, Savska i Murska d, Ormoški odred i bataljun tenkova Obrana granice od Donjeg Miholjca do Ormoža kako bi se stvorilo vrijeme za povlačenje 7. armije. Zatim pristupanje obrani po dubini i postepeno povlačenje preko Bosne prema JI
Sedma general Dušan Trufunović 9 posadnih pukovnija, Dravska i Triglavska d, Triglavski te Rišnajski planininski i Lički odred Granično bojište prema Njemačkoj i Italiji od Ormoža do Sušaka i pomorska granica Sušak — Karlobag
U pričuvi su se nalazile 1. konjička divizija 1 pješačka pukovnija i 1 topnički divizion u području Zagreba.
Primorska armijska oblast
Postrojbe primorske armijske oblasti, generala Milojka Jankovića sastava: Jadranska d, zapovjedništva Šibenika i Boke kotorske te Čapljinski i Trebinjski odred trebali su braniti primorsko bojište od Kralobaga do Budve. Jadranska je divizija imala glavni cilj zauzeti grad Zadar.
Strateška rezerva
Naziv divizije Prostor rasporeda
Dinarska Sarajevo
Lička Modriča
Unska Stara Pazova
Cerska + 2 čete tenkova Mladenovac
Zrakoplovstvo
Jugoslavensko kraljevsko zrakoplovstvo imalo je 4 brigade (8 pukovnija) i 2 samostalne grupe operativnog zrakoplovstva, ukupno 309 zrakoplova, od kojih je bilo 38 zastarjelih lovaca. Pri svakoj armiji bila je pridodana jedna izviđačka grupa ukupno oko 150 izviđačkih zrakoplova zastarjelog tipa.
Zadatak zrakoplovstva bila je potpora operacijama KoV, zaštita pozadine od napada iz zraka i bombardiranje ciljeva u pograničnim zonama.
U zrakoplovstvu je od starijih aviona Bregueta 19 i Poteza-25 formirano 7 divizijskih grupa s po dvije eskadrile, po jedna za svaku vojnu oblast kopnene vojske. Za potrebe Vrhovne komande formirana je 2. samostalna zrakoplovna izviđačka grupa. Formiran je i novi 2. lovački zrakoplovni puk opremljen avionima Messerschmitt Bf 109 i Hawker Hurricane. Od 1. i 7. bombarderskog zrakoplovnog puka formirana je 4. bombarderska zrakoplovna brigada a iz 1. brigade u Mostar je poslana 81. samostalna bombarderska grupa. Od transportnih, lakih, sanitetskih i aviona za vezu počelo je formiranje pomoćnog zrakoplovstva, ali do Travanjskog rata nije dovršeno. 1940. u Pančevu je formirana Zrakoplovna vojna akademija.
Uređenje zračne obrane gradova, garnizona i prometnica završeno je početkom 1940. godine. Postrojbe za protuzračnu obranu bile su predviđene samo u ratu. Naoružanje je za tadašnje prilike bilo suvremeno ali ga nije bilo dovoljno. Zrakoplovstvo vrhovne komande imalo je dvije divizije protuavionskih topova M-37 od 75 mm a svaka vojna oblast imala je jednan divizijun protuavionskih M-37 topovima od 75 mm ili M-36 od 76,5 mm te četu s reflektorima. Svako divizijun imaao je mitraljesku četu sa 6 protuavionskih mitraljeza M-38 od 15 mm. Obrana od desanta počela se organizirati od 16. svibnja 1940. godine kad su u svakom garnizonu obučena jurišna odjeljenja, jačine od voda do bataljona.
U zrakoplovstvu su u lipnju 1940. aktivirane 4 zrakoplovne brigade i pozvani obveznici ali su već u u kolovozu deaktivirane. Poslije talijanskog bombardiranja Bitolja u studenom 1940. godine, aktivirani su svi lovački pukovi. U ožujku 1941. aktivirane su i ostale zrakoplovne jedinice. Neke od njih prešle su na ratne aerodrome do 27. ožujka 1941. godine. Mobilizacija nije proglašena sve do njemačkog napada ali je 30. ožujka izdano naređenje za opće aktiviranje. Do početka Travanjskog rata jedinice zrakoplovstva i PZO bile su potpuno mobilizirane.
Mornarica
Kraljevska mornarica imala je 1 protuzrakoplovnu krstaricu, 4 razarača, 14 torpiljarki (od kojih 8 motornih), 4 podmornice, 11 minopolagača i minolovaca, 2 borbena čamca, nekoliko pomoćnih i školskih brodova te oko 125 hidroaviona od čega 66 operativnih. Mornarički odred na Skadarskom jezeru imao je nekoliko oklopnih motornih čamaca. Flotu su sačinjavale:
1 protuzrakoplovna krstarica u Boki kotorskoj,
3 torpedne divizije: 1. u Boki, a 2. i 3. u Šibeniku.
Podmornička se flotila također nalazila u Boki, dok je riječnu flotilu sačinjavalo 4 monitora i nekoliko pomoćnih brodova. Riječnoj flotili pripadali su i Mornarički odredi na Ohridskom i Prespansko jezeru s 2 jezerske topovnjače i nekoliko oklopnih motornih čamaca.
Zadatak mornarice bila je obrana jadranske obale, sudjelovanje u napadu na Zadar, a na rijekama i jezerima pomoć prilikom kopnenih operacija. Neposredno prije početka neprijateljstava mornarica je položila mine na moru i u Dunav.
Mobilizacija po planu Planu R-41
Ratni plan R-41 predviđao je mobilizaciju 28 pješačkih i 3 konjičke divizije, 18 združenih odreda i 16 posadnih pukovnija, ukupno oko 1,200,000 ljudi u operativnoj i 500,000 u pričuvnoj vojsci (zaštita granice, unutrašnjost i pozadina). Ali, osim zrakoplovstva, niti jedna operativna postrojba nije bila u potpunosti mobilizirana. Viši zapovjedništva, postrojbe za vezu, veći dio topništva, transportne bojne — nisu bile ni izbliza spremne za akciju. Samo se 11 nepotpunih divizija u zoru 6. travnja nalazilo približno na svojim određenim položajima. Plan R-41 nije odgovarao situaciji, čak i da su mobilizacija i koncentracija izvršene na vrijeme, po planu i bez utjecaja neprijatelja. Jugoslavenska vojska je krenula u rat protiv mnogo nadmoćnijeg protivnika, rascjepkana, nespremna, dezorijentirana, obezglavljena, bez ikakve perspektive.
Tijek ratnih djelovanja
5./6. travnja
U toku noći s 5. na 6. travnja bez objave rata njemačke postrojbe iz Rumunjske zauzele su Sipski kanal i spriječile da se izvrši planirano zatvaranje plovidbe Dunavom. Oko 5h jaki sastavi njemačkog zrakoplovstva napali su vojne aerodrome kod Skoplja, Kumanova, Niša, Zagreba i Brežica. U 6h30m započelo je bombardiranje Beograda, ono je ponovljeno oko podne i predvečer, s ukupno 484 bombardera uz pratnju od oko 250 lovaca. Bombardiranje je izvršeno cijelog dana na željeznički i cestovni promet u području Skoplja, Niša, Beograda, u Banatu i Bačkoj, Srijemu i Sloveniji i na više mjesta u Crnoj Gori, Dalmaciji, Hercegovini i Bosni.
Njemačka 12. armija započela je napad u 5h20m, uz potporu zrakoplovstva. Otpor graničnih postrojbi i dijelova Bregalničke, Moravske i Šumadijske divizije i Strumičkog odreda Nijemci su brzo slomili. 9. okl. d zauzela je Krivu Palanku i Stracin, 73. pd izbila je do Kočana, a 2. okl. d prodrla je u Strumicu, odakle je dio snaga uputila prema Dojranu. Na SZ bojištu manje njemačke snage zauzele su Korensko Sedlo, Ljubelj, Jezerski Vrh i ždrijelo u dolini Drave kod Dravograda, Radgonu i Mursku Sobotu i veći dio Prekomurja.
Talijansko zrakoplovstvo bombardiralo je Boku kotorsku, Split, Divulje, Šibenik, Mostar i dr. Jačim snagama jugoslovensko je zrakoplovstvo bombardiralo željezničke stanice i aerodrome kod Sofije, Ćustendila, Temišvara, Arada i Graza, a slabijim snagama aerodrome i postrojbe kod Skadra. Flota je svoje akcije ograničila isključivo na PZO od talijanskog zrakoplovstva i ostala uglavnom neaktivna do kraja rata.
Sedmi travnja
Nijemci su nastavili operacije u Makedoniji: 9. okl. d, potpomognuta iz zraka, zauzela je Kumanovo i Skoplje. Time je presjekla jugoslavenskoj vojsci odstupnicu na jug i dovela je u tešku situaciju. Jedinice 73. pd zauzele su Štip i Veles. Dijelovi 2. okl. d zauzeli su Radoviš i izbili na Vardar kod Valandova, a glavnina divizije prodrla je do Dojrana. Dijelovi Moravske i Ibarske divizije kod Preševa zadržali su prodor jedne kolone 9. okl. d.
Na bojištu prema Albaniji 3. armija prešla je u ofenzivu: Komski odred od Gusinja preko Prokletije, pravcem sela Raja — Puka, Kosovska divizija prešla je granicu na prizrenskom pravcu i izbila do rijeke Drim dok je Vardarska divizija imala manjeg uspjeha kod Debara. Ostale jedinice 3. armije bile su još u prikupljanju.
Na Dravi su slabe snage 46. mot. k prešle na desnu obalu kod Đekenješa i Barča i uspostavile mostobrane na pravcima prema Čakovcu, Koprivnici i Virovitici. Na pravcu Maribora i Ptuja zaštitnice Dravske divizije povukle su se na desnu obalu Drave, zadržavši mostobrane na lijevoj obali kod Ptuja i Maribora.
Na bojištu postrojbi primorske armijske oblasti pobunile su se neke njezine sastavnice. Počelo je rasulo uslijed čega Dinarska divizija nije mogla krenuti prema Sarajevu. Jadranska divizija je nekoliko dana gađala topništvom talijanske položaje u blokiranom Zadru, ali ga nije napala jer je izvukla znatne snage za blokadu puteva iz pravca Like. Njemačko zrakoplovstvo nastavilo je djelovanje najvećim obujmom kao zračna podrška kopnenim postrojbama, dok je jugoslavensko zrakoplovstvo krajnjom požrtvovnošću sudjelovalo u borbama na krivorečkom pravcu, a pri bombardiranju željezničkih stanica u Pečuhu i Segedina pretrpjelo je teške gubitke.
Vrhovno zapovjedništvo zbog prekinutih veza nije bilo u stanju pratiti tijek operacija, niti je imalo pričuvu koja bi na njih mogla utjecati. Tog je dana vlada naredila opću mobilizaciju i objavila rat Njemačkoj i Italiji, ali nije bilo vremena da se to objavi vojnim i civilnim vlastima.
Osmi travnja
Prva oklopna grupa prešla je u 5h30m u napad s 3 divizije u prvom ešalonu: Toplička divizija napadnuta je po dubini te nije izdržala napade i uz teške gubitke povlačila se pred 11. okl. d koja zauzima Pirot. Dok 294. pd i 4. brdska d, poslije teških borbi, zauzimaju utvrđene položaje sjeverno od puta Dimitrovgrad — Pirot, zarobivši veći dio Topličke divizije i prisilivši slabije dijelove da se povuku prema Svrljigu.
U Makedoniji su jedinice 9. okl. d zauzele Stari Kačanik i Tetovo, 73. pd zauzela je Prilep, a SS mot. d "Adolf Hitler" prebacila se u Veles. Za to vrijeme glavnina 2. okl. d prodirala je pored Dojranskog jezera u Grčku i zauzela Kilkis. Ostatci Bregalničke i Šumadijske divizije dijelom su se povukli prema Grčkoj ili prema Bitolju, a dijelom su zarobljeni.
Na albanskom bojištu, izuzev Vardarske divizije, koja je zbog pada Skoplja i ugroženosti pozadine obustavila napad, dijelovi Zetske divizije prodirali su putem Podgorica — Skadar, Komski odred se prebacio preko Prokletija te izbio do sela Koljgecaja u dolini rijeke Valbonë. Kosovska divizija je širokim bojištem izbila na Drim.
Na bojištu 4. armije njemačka 14. okl. d zauzela je Viroviticu, a 132. pd Maribor, dok je talijanska 3. alpska grupa zauzela Kranjsku Goru.
Deveti travnja
Na nišavskom pravcu 11. okl. d slomila je slabo organiziranu obranu dijelova 2. konjičke, Topličke i Drinske divizije na Ploči, zauzela u 9h Niš i nastavila prodor preko Aleksinca na sjever, a manjim dijelom prema Prokuplju i Doljevcu. Na lijevu obalu Velike Morave hitno su se povukli Kalnski odred prema Aleksincu, Timočka divizija prema Stalaću i Krajinska divizija glavnim snagama prema Paraćinu, a pomoćnim prema Žagubici i Majdanpeku.
Dijelovi njem. 9. okl. d zauzeli su Uroševac i Prizren, a drugi dijelovi preko Tetova zauzeli Gostivar i produžili prema Debru i Kičevu. SS mot. d "Adolf Hitler" zauzela je Bitolj te uputila prednje dijelove prema Resnu i Florini, dok se 73. pd prikupila u području Velesa i Prilepa.
Na albanskom bojištu Zetska divizija napredovala je na skadarskom pravcu, Kosovska divizija obustavila je napade zbog pojave njemačkih postrojbi u prostoru Prizrena dok se Komski odred zadržao na rijeci Drimu.
Na bojištu 4. armije Nijemci su zauzeli Koprivnicu i proširili mostobrane kod Virovitice. Ostaci rasutih jedinica 4. armije povukli su se na liniju: Papuk — Bilogora — Kalničko gorje — Ivanščica. 7. armija napustila je Ptuj i ubrzala povlačenje desnog krila općim pravcem Novo Mesto — Karlovac. Manje njemačke oklopne jedinice iz sastava 41. mot. k ušle su u Banat kod sela Vatina i Malog žama, gdje su zadržane otporom Banatskog odreda.
Zbog nepovoljnog razvoja situacije Vrhovno zapovjedništvo je izdalo je slijedeće naredbe:
1. Preostali dijelovi 5. i 6. armije organiziraju obranu na liniji planina Rudnik — Arandelovac — Mladenovac — Varovnica — Grocka — Beograd.
2. Rušenje mostova na Velikoj Moravi
3. Obrana prijelaza na pravcima Svilajnca, Žabara i Požarevca
4. Zatvaranje Bagrdanskog tjesnaca
5. Povlačenje svih postrojbi u sastavu 1. i 2. armije, osim posadnih jedinica iz Bačke i Baranje na desnu obalu Dunava i Drave
6. Petoj armiji dodana je Cerska, a 6. armiji Unska divizija.
Deseti travnja
Nijemci su ovladali Makedonijom, izuzev područja Ohrid — Kičevo — Debar — Struga, gdje su postrojbe Vardarske divizije još pružale otpor. Izviđački dijelovi SS mot. d ''Adolf Hitler'' prodrli su u Grčku, zauzeli Florinu i došli u dodir s britanskim postrojbama.
Na bojištu prema Albaniji Zetska divizija nastavila je napredovanje prema Skadru dok su Komski odred i desna kolona Kosovske divizije nastupali desnom obalom Drima prema Skadru radi spajanja sa Zetskom divizijom. Centar i lijeva kolona Kosovske divizije prešle su u obranu zbog ugrožene pozadine od njemačkih postrojbi. Zrakoplovi iz Boke kotorske bombardirali su luku Drač.
U dolini Velike Morave 2. okl. d zauzela je Paraćin, Ćupriju i Jagodinu te odsjekla dijelove 5. armije (Timočku i Krajinsku diviziju i Kalnski odred), koji su se nalazili istočno od Velike Morave. Toplička divizija većim je dijelom razbijena i zarobljena, dok su dijelovi 2. konjičke divizije zadržavali Nijemce kod Prokuplja. Za to su se vrijeme 5. i 6. armija ubrzano povlačile zapadno od Južne i Velike Morave i južno od Dunava, a dijelovi 6. armije zatvorili su Bagrdanski tesnac. Snage 1. i 2. armije nastavile su nesmetano povlačenje iz Bačke i Baranje. Postrojbe 49. i 51. k, potiskujući zaštitnice 7. armije, izbile su do linije, Šoštanj — Vitanje — Slovenska Bistrica — Ptujska gora.
Njemačka 14. okl. d 46. mot. k u 19h30m ulazi je u Zagreb, gdje istog dana proglašena Nezavisna Država Hrvatska, 8. okl. d izbija sve do Daruvara i Slatine, a dijelovi 16. mot. d do Virovitice. Pošto su talijani iz Rijeke bez otpora prodirali na jug, zapovjednik sjevernog sektora pomorske obrane (Selce) naredio je da se unište sve zgrade zapovjedništva, radiostanica i potope svi brodovi dodijeljeni sektoru.
Na kraju 10. travnja stanje jugoslavenske vojske bilo je kritično. Postrojbe 3. armijske oblasti i 4. armije takoreći nisu više postojale, 2. i 7. armija te postrojbe primorske armijske oblasti bile su u povlačenju prema Dinari. 5. armija bila je dijelom opkoljena, a dijelom s juga ugrožena. Bokovi 6. i 1. armije bili su također ugroženi, što je ubrzalo njihovo povlačenje, dok je 3. armija u sjevernoj Albaniji postigla daleko manje rezultate nego što je očekivano.
Od 11. do 13. travnja
Veći dio jugoslavenske vojske bio je u rasulu. Napad talijanske 2. armije i postrojbi iz Zadra sa graničnog bojišta prema Sloveniji i Hrvatskoj, nastupanje mađarskih snaga u Bačkoj i Baranji i napad njem. 41. k iz rumunjskog dijela Banata otpočeli su 11. travnja. Tog su dana u Srbiji Nijemci uveli 5. okl. d i 60. mot. d radi pojačanja 1. oklopne grupe, koja je naišla na otpor jugoslavenske 5. i 6. armije.
Njemačke i talijanske postrojbe su do 13. travnja zauzele Vojvodinu i Sloveniju, a Hrvatsku i zapadnu Bosnu do linije Karlobag — Gospić — Bihać — Kostajnica. Navečer su, 12. travnja, u napušteni Beograd ušle su postrojbe 41. mot. k, a 8. okl. d i 16. mot. d upale su preko Šabca, Bosanskog Šamca i Bosanskog Broda u Srbiju i sjevernu Bosnu. Na skadarskom pravcu desno krilo Zetske divizije bilo je prisiljeno na povlačenje do rijeke Pronisat, gdje se održalo do kraja rata.
Od 14 do 18. travnja
Došlo je do potpunog rasula jugoslavenske vojske na svim bojištima. Najveći dio bio je kružnim prodorima napadača opkoljavan, razdvajan i zarobljavan. Jugoslavenska vlada je na sjednici 13./14. travnja odlučila napustiti zemlju, određujući samo novog načelnika Vrhovnog zapovjedništva Danila Kalafatovića, dotadašnjeg zapovjednika pozadine. General Simović predajući dužnost načelnika stožera Vrhovnog zapovjedništva, izdao je 14. travnja Kalafatoviću u svojstvu predsjednika Ministarskog savjeta naredbu da odmah zatraže primirje sa njemačko—talijanskim snagama, navodno da bi se dobilo u vremenu i olakšala situacija vojske. U stvari, bila je to naredba za kapitulaciju. Vlada generala Simovića, početkom rata izgubila rukovodstvo i pobjegla u inozemstvo bez ikakve proklamacije narodu, ne izdavši nikakvo uputstvo ni civilnim, ni vojnim vlastima.
Novoodređeni načelnik stožera Vrhovnog zapovjedništva istog dana je poduzeo mjere radi zaključenja primirja. Međutim, Nijemci i Talijani nisu to prihvatili, već su produžili napredovanje zahtijevajući bezuvjetnu kapitulaciju jugoslavenske vojske. Oni su 14. travnja zauzeli Knin, Jajce, Doboj, Zvornik, Valjevo i Kruševac. Sutradan su zarobili Vrhovno zapovjedništvo i zauzeli Šibenik, Split, Sarajevo, Užice, Kraljevo i Rašku, a 16. travnja Mostar, Priboj, Sjenicu, Novi Pazar, Kosovsku Mitrovicu i Podgoricu. Slijedećeg dana talijani su ušli u Boku.
Čitava flota i ostali brodovi ratne mornarice, osim jedne podmornice i dvije motorne torpiljarke koji su napustili Jadransko more i prebjegli britanskoj floti u Sredozemlju, i razarača Zagreb koji su poručnici bojnog broda Milan Spasić i Sergej Mašera potopili, pali su neoštećeni u talijanske ruke. Bugarska je 15. travnja prekinula diplomatske odnose s Jugoslavijom i njezine su snage zaposjele istočnu Makedoniju j neke dijelove istočne Srbije.
Kapitulacija i kraj ratnih sukoba
Aleksandar Cincar-Marković, ministar vanjskih poslova vlade koja je srušena u državnom udaru 27. ožujka i general Radivoje Janković potpisali su 17. travnja bezuvjetnu kapitulaciju. Tog dana okupirana je Crna Gora, Hercegovina i Južna Dalmacija, a 18. aprila u 12h (po njemačkom vremenu) obustavljena je borba, shodno odredbama bezuvjetne kapitulacije. Jugoslavenska vojska većim dijelom je odvedena u zarobljeništvo, a teritorij Jugoslavije je prema Hitlerovom uputstvu podijeljen između Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i Albanije. Ratna kampanja Sila osovine protiv Jugoslavije, nazvana završena je za 12 dana.
Zaključak
Brz poraz jugoslavenske vojske bio je prirodna posljedica slabosti Kraljevine Jugoslavije na svim poljima političko-društvene, ekonomske i vojne djelatnosti. Krajnje nesređeno stanje, nepripremljenost za obranu, defetizam, petokolonaštvo i izdaja u redovima državnog i vojnog aparata i građanskih političkih snaga doveli su zemlju do brzog sloma.
Kraljevina Jugoslavija, se u samo tjedan i pol Travanjskog rata 1941., raspala. Brojni su elementi iz raspada koji će, pola stoljeća poslije, uzrokovati i raspad nove, tzv. Titove Jugoslavije. A glavni su – opća bezvoljnost, nezainteresiranost, sve do ogorčenja i otpora koji su Hrvati osjećali prema tako nazvanim državnim tvorevinama. Konstanta su i razočaranje, ljutnja, i povrijeđenost Srba zbog takvog pristupa Hrvata „zajedničkoj državi“. „Nakrivo“ sastavljena i nesložna, svaka je od tih tvorevina trajala ograničeno vrijeme. Naoko jake, uvjerljivo nedemokratske i diktatorske, pucale su pak pred svakim jačim unutrašnjim ili vanjskim pritiskom. Potkraj kolovoza 1939., kad nad Europom počinje lebdjeti strašni rat koji će ubrzo postati Drugi svjetski rat, u Kraljevini Jugoslaviji stvari idu nabolje. Pod pokroviteljstvom tada najmoćnijeg lika krune Karađorđevića, regentom, knezom Pavlom, srbijanski i hrvatski vodeći političari pronalaze rješenje za dvodesetljetni bunt Hrvata. Došlo je vrijeme kada je i moćnicima u Beogradu postalo jasno da država nikako ne funkcionira te da Hrvati trebaju dobiti ono što najviše žele – autonomiju. Stvorena je Banovina Hrvatska, moguća tek nakon dogovora i puhanja u isti politički rog Hrvata i Srba Prečana (SDS-a). U dvorcu Draškovića u Božjakovini Dragiša Cvetković i Vladko Maček, predsjednik i potpredsjednik kraljevske Vlade, od Savske i Primorske Banovine (uključujući hrvatski većinske kotare u BiH te Dubrovnik, Šid, Ilok) stvaraju Banovinu Hrvatsku. Banovina ima površinu od 66.456 četvornih kilometara, u njoj živi malo više od 4 milijuna stanovnika (74 posto Hrvata, 19 posto Srba), a sporno ostaje samo - financiranje, koje Beograd još ometa. Takvo državno rješenje malo je smirilo sporenja, ali ne zadugo. Naime, veliki je rat donosio nova, drakonska i tragična rješenja. Možda bi Kraljevina Jugoslavija potrajala i dulje, no već 1940., nakon golemih vojnih uspjeha Hitlerove nacističke Njemačke, njegov partner Mussolini počinje željeti i svoj dio kolača takozvane Nove Europe. Nakon što se jedva uspijeva iskrcati i zaposjesti Albaniju, Mussolini napada Grčku. Postiže nekoliko uspjeha, ali čim je uslijedio grčki odgovor, Talijani su se našli u katastrofalnom vojnom položaju. Hitler je morao požuriti u pomoć i spasiti Mussolinija, što ga je vjerojatno prilično ljutilo jer je očekivao da će područje Balkana biti više-manje neutralno. Kako god bilo, Hitler tada nije planirao veće vojne operacije na prostoru gdje mu je trebao mir. Balkan je bio južni bok njegova sve većeg Velikog Reicha, a iz Rumunjske, s tamošnjih naftnih izvora tekla je dragocjena nafta za Hitlerov ratni stroj. No, kako je rat već bio počeo na jugu Balkana, sve se promijenilo.U Berlinu je 27. rujna 1940. potpisan Trojni pakt kojim su Njemačka, Italija i Japan stupile u vojni savez. Potpisnici su bili Saburo Kurusu za Japansko Carstvo, Adolf Hitler za nacističku Njemačku i Galeazzo Ciano u ime Kraljevine Italije. Osnovane su Sile Osovine koje su se obvezale na međusobnu suradnju i pomaganje u slučaju napada na neku od njih zbog stvaranja novog poretka. Osnivači Pakta pozivali su i druge zemlje da mu pristupe. Mađarska ga potpisuje 20. listopada 1940., Rumunjska 23. listopada 1940., Slovačka 24. listopada 1940., a Bugarska 1. ožujka 1941. godine. Kraljevina Jugoslavija također je pristupila Trojnom paktu 25. ožujka 1941., no samo dva dana poslije probritanske snage pokreću vojni udar Cvetković-Maček. Vlast u Jugoslaviji preuzima vlada Dušana Simovića, generala i zapovjednika Ratnog zrakoplovstva. Zaplet je to koji je u travnju pokrenuo rat i na teritoriju Kraljevine Jugoslavije, koja je, premda neutralna, a u vrhu politike čak i prilično probritanski orijentirana, bila jednostavno preslaba da bi se mogla izmaknuti sirenskom zovu Njemačke da pristupi Trojnom paktu. Dragiša Cvetković i Vladko Maček bili su uvjereni da su u pregovorima s Nijemcima ipak uspjeli izboriti nekoliko dobrih stvari. Hitler je jamčio tri: teritorijalni integritet, to da njegova vojska neće na ratnim pohodima prolaziti Jugoslavijom niti držati vojne baze, a Jugoslavija će poslije slamanja Grčke dobiti luku Solun i tako izbiti na Egejsko more. Pakt je potpisan u Beču 25. ožujka 1941. Odmah nakon reakcija Britanije koja pokreće vojni udar u Beogradu (prethodile su jake demonstracije s porukama Bolje rat nego pakt, Bolje grob nego rob, a poslužile su i komunistima da javno istupe i organiziraju se) general Simović nagovara Vladka Mačeka da ponovno preuzme funkciju potpredsjednika vlade i obećava prenošenje nadležnosti nad žandarmerijom u Banovini Hrvatskoj banu (dr. Ivanu Šubašiću kojega je osobno postavio Maček). Navodno je tada Simović prenio poruku Mačeku kako je „spreman dati Hrvatima potpunu autonomiju“. Kad je o ovome riječ, povjesničari se još ne slažu o tome je li Simović na Hitlerov upit je li on svejedno spreman poštovati potpis stavljen na Trojni pakt odgovorio negativno ili ga to Hitler nije niti pitao, nego je, bijesan, odlučio pokoriti vojno problematičnu Kraljevinu. Kako bilo, istog dana, nakon vojnog puča u Beogradu, Hitler saziva svoju vojnu komandu i počinju pripreme za udar na Jugoslaviju. Tjedan dana poslije u rano nedjeljno jutro napad je počeo iz svih pravaca, a država je kapitulirala već 17. travnja. Za svoje sudjelovanje (uglavnom vojno pasivno) teritorijima su nagrađeni susjedi Jugoslavije, koji je, doslovce komadaju. Prva Jugoslavija nestala je u trenutku. Novostvorena Nezavisna Država Hrvatska, 15. lipnja potpisuje Trojni pakt. Kratkotrajni Travanjski rat, bio je završen, krvavi Drugi svjetski rat na teritoriju propale Jugoslavije mogao je početi. Je li uopće Kraljevina imala mogućnost bolje se boriti i zašto nije? Nestabilna, zemlja se prije puča pokušavala obraniti neutralnošću. Premda je vojni vrh bio sastavljen od staromodnih generala, neki ljudi u političkom vrhu ipak su bili svjesni obrambenih mogućnosti Kraljevine Jugoslavije, zarati li se s moćnim Silama Osovine. Stoga je vlada Kraljevine Jugoslavije pokušavala kod vlade Velike Britanije osigurati da se Grčkoj, Turskoj i Jugoslaviji prizna status neutralnih zemalja. A ako se u tome ne uspije, onda bi se pristupilo Trojnom paktu. Regent Pavle Karađorđević o tome je upoznao ministra vojske, generala Petra Pešića, na što mu je ovaj odmah odgovorio: “To je najbolje, to nam je jedini spas”. Nemoguć zadatak. Ali ni to nije bio spas, Pakt je potpisan, državni udar proveden. Čak ni general Simović nije odmah naredio opću mobilizaciju, nego takozvano tajno aktiviranje, ali i to samo tri dana prije početka rata. Pred kraljevskom vojskom, samo napola mobiliziranom, vrlo daleko od planiranog cilja od milijun i dvjesto tisuća mobiliziranih vojnika, bio je nemoguć zadatak. Sa svih strana, osim sa strane Grčke, trebalo je braniti granicu od tri tisuće kilometara. Vojni je vrh trebao pretpostaviti tko će biti agresor i da je njegov cilj uništenje jugoslavenske vojske i zauzimanje cijelog teritorija. Starojugoslavenski generali morali su znati za njemački koncept blickriga (munjevitog rata). Neprijateljske države, susjedi Jugoslavije, pripremali su za napad šezdesetak divizija, od kojih je četvrtina bila oklopno-mehaniziranih, s oko 500 tenkova. No, njihovu udarnu snagu činilo je ratno zrakoplovstvo. Samo je Njemačka za napad pripremila više od 1500 zrakoplova, a Italija i ostale zemlje još dodatnih od 700 do 800. Vojni vrh, međutim, nije odabrao dobru ratnu doktrinu koja bi odgovarala toj situaciji. Povjesničari i vojni stručnjaci slažu se da su prevladavala staromodna gledišta vremešnih generala koji su svoja vojna znanja temeljili još uvijek na iskustvima i gledištima iz Prvoga svjetskog rata; taktika s pomoću koje je srpska vojska postigla početne pobjede na Ceru i Kolubari. Međutim, od tih je bitaka prošlo 25 godina i generali uopće nisu bili svjesni kolika je brzina napada nove njemačke vojske. Taktika koja je bila pred očima ostarjelih generala nazivana je „ofenzivna doktrina manevra“. Oružane snage pripremane su samo za ofenzivne akcije i protuofenzivu. Tadašnjim jugoslavenskim oficirima samo se govorilo o frontalnom ratu, a drugi manevri na bojišnici uopće im nisu bili poznati. Poslije će u svojim memoarima general Dušan Simović tvrditi da se on zauzimao i za gerilski način ratovanja, no to se nigdje u Travanjskom ratu nije vidjelo. S obzirom na to da je na kraljevsku vojsku išla dvostruko brojnija i suvremenija vojska, ubrzo se pokazalo da je ta koncepcija bila potpuno nerazumna. Da je tomu tako, vidjelo se odmah na početku sukoba, jer je uglavnom nakon prvih kontakata dolazilo do rasula jugoslavenske vojske. Zastarjela koncepcija značila je i da vojska ne posjeduje jače mehanizirane i oklopne jedinice niti dovoljno moćnu ratnu avijaciju. U Jugoslaviji se po licenci proizvodilo nešto lakih Renaultovih tenkova, no oni su se pokazali potpuno nemoćnim u usporedbi s njemačkim Panzerima. Također nije razvijana niti protuoklopna artiljerija niti je tko primijetio da su protutenkovski topovi kalibra od 20 do 47 milimetara potpuno nemoćni kad je riječ o njemačkom oklopu. Također, stručnjaci procjenjuju da je jugoslavenska vojska bila i vrlo nepokretna i da je mogla na dan manevrirati samo 20-ak kilometara, dok su Nijemci u jednom danu prelazili stotine kilometara. Kada je počeo rat, Jugoslavija je imala samo dva tenkovska bataljuna i 110 lakih tenkova. Prema zastarjeloj koncepciji obrane, generali su očekivali da se vojska treba braniti duž cijele granične fronte, dakle duž svih 3 tisuće kilometara. Ratni plan R-41 Ratni plan R-41 bio je zadnji koji je izradila kraljevska vojska, i to u trenutku kad su u Mađarskoj i Rumunjskoj već boravile njemačke trupe i spremale se ući u Bugarsku. Plan je predviđao raspoređivanje duž granica 27 divizija, što je činilo oko 85 posto ukupnih vojnih efektiva.Računalo se da će te divizije primiti prvi napad, usporiti ga i postupno se povlačiti, kao i u Prvom svjetskom ratu, pravcem prema jugu i Grčkoj. Namjera je bila u zajednici s grčkom vojskom i vojskom Saveznika koji bi trebali pohrliti u pomoć, uspostaviti frontu prema njemačkim i vojskama Sila Osovina. To je bila suluda ideja, jer su generali opet zanemarili nevjerojatnu munjevitost i mobilnost njemačke vojske. Zaboravili su i to da Nijemci pola posla obavljaju uspostavom potpune nadmoći na nebu. Poslije su stručnjaci, analizirajući pogreške kraljevske vojske, zaključili da se znatan otpor mogao produžiti da se borba protiv napadača nastavila u središnjem dijelu Kraljevine. Ratno je zrakoplovstvo, premda zanemarivano, ipak bilo najsuvremeniji dio kraljevske vojske. Posjedovalo je tristotinjak lovaca i bombardera, njemačkoga, britanskoga i talijanskog podrijetla i veći je dio bio suvremen. Snage su pred sam početak rata stacionirane na 23 aerodroma i pričuvna uzletišta i premda je znatan dio avijacije bio uništen još na tlu bilježi se mnoštvo zračnih bitaka te akcija bombardera jugoslavenske vojske. Avijacija je danima pružala otpor, nakon čega je, zbog približavanja kopnenih snaga napadača, preostala avijacija uništena kako ne bi pala u ruke Nijemaca. Ratna mornarica bila je u gorem stanju, imala je 32 ratna broda, no samo su tri razarača („Zagreb“, „Beograd“ i „Ljubljana“) bili suvremeni, dobro naoružani topovima, torpedima i minama I razvijali su vrlo veliku brzinu, više od 40 čvorova na sat. Kraljevska mornarica posjedovala je i nekoliko suvremenih podmornica, no i one su, kao i brodovi, bile statične te je samo jedna („Nebojša“) prebjegla Saveznicima. Na plovnim rijekama, Savi i Dunavu, bila je i riječna ratna flotila, a riječni monitori (oklopnjače) sudjelovali su u ratu i obrani. Duž jadranske obale bilo je raspoređeno 14 obalnih artiljerijskih baterija s ukupno 45 topova. Plan jugoslavenske komande bila je mobilizacija 1,2 milijuna vojnika i 500 tisuća rezervista, za što je bilo potrebno mobilizirati i 900 tisuća grla stoke za potrebe prijevoza, ali i za konjicu koja je bila sastavni dio jugoslavenske vojske. Nekoliko godina prije rata vojna je komanda počela s utvrđivanjem graničnih linija prema susjednim zemljama, no kako nije bilo dovoljno novca, fortifikacije su bile slabe i nisu, kada je počeo rat, stvarale većih problema napadačima. Da je otpor vojske bio i dulji, ubrzo bi postao nemoguć jer je ratna industrija Kraljevine bila slaba i potpuno nespremna za preorijentaciju na ratnu proizvodnju. Veliki je problem bio i prelazak na mnogo vrsta oružja, čak i u pješaštvu i artiljeriji. Kroničari bilježe da je jugoslavenska vojska posjedovala 149 vrsta oružja, ali je za njih morala koristiti čak 300 vrsta municije. Rezerve su bile nedovoljne, pješačke municije bilo je za 75 dana ratovanja, a artiljerijske za 100 dana. Protutenkovske jedinice imale su komplet od samo 200 projektila po topu. No i da je ratna doktrina bila bolja, i da je oružje bilo učinkovitije, sve to ne bi pomoglo jednostavno zato što je kraljevska vojska bila višenacionalna pa su se na njezin ustroj preslikavala politička i nacionalna sporenja svih naroda. Ne treba zanemariti niti koji su Travanjski rat iskoristili za stvaranje svoje države. Bivši potpukovnik Austrougarske vojske, potom pukovnik Jugoslavenske kraljevske vojske Slavko Kvaternik, iskoristio je tu prigodu i odmah na početku rata pozvao Hrvate da iziđu iz kraljevske vojske. Nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, 10. travnja 1941., proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku i organizira Hrvatsko državno vijeće – privremenu vladu - do dolaska poglavnika Ante Pavelića, a sebe proglašava vrhovnim zapovjednikom svih oružanih snaga Države Hrvatske te postaje domobranski vojskovođa. Poslije se sukobio s Antom Pavelićem pa odlazi pod zaštitu Nijemaca u Austriju, gdje dočekuje kraj rata. No Amerikanci ga isporučuju Titovoj Jugoslaviji, gdje je pogubljen 1947. Godine. Na graničnim linijama Kraljevska jugoslavenska vojska zapravo je bila potpuno nespremna za rat s Njemačkom i stoga što su političari jamčili da do toga rata neće ni doći. Tvrdili su da će s Nijemcima sklopiti politički akt jer se protiv njih ne može niti boriti. Kada je pak postalo jasno da slijedi napad jer su Nijemci, Talijani i njihovi saveznici pojačano grupirali svoje snage duž jugoslavenskih granica, 27 divizija ipak je raspoređeno na granične linije. Treća grupa armija s osam pješačkih divizija raspoređena je prema Albaniji, Grčkoj i južnoj Bugarskoj. Sjevernije je bila Peta armija sa četiri divizije, Šesta armija s tri divizije prema Rumunjskoj, a prema Mađarskoj bila je Druga grupa armija sa četiri pješačke i jednom konjičkom divizijom. Dalje prema Austriji i Italiji postavljena je Prva grupa armija s pet pješačkih i jednom konjičkom divizijom, a Jadran drži Primorska armija s divizijom i posadama u Šibeniku i Boki kotorskoj. O nesuvremenoj doktrini govori i podatak da su dvije tenkovske čete bile u rezervi vrhovne komande, kao i četiri pješačke divizije. U posljednji čas, svjesna da slijedi napad, Simovićeva vlada traži saveznike, ali uspijeva samo u noći sa 5. na 6. travnja zaključiti sa Sovjetskim Savezom Ugovor o prijateljstvu i nenapadanju. Još je jedino dogovoreno s Grčkom i Britanskom ekspedicijskom vojskom da se zajednički napadnu talijanske snage u Albaniji. No, njemačka vrhovna komanda već je u tom trenutku imala izrađen plan „Direktivu broj 25“, koji je predviđao provođenje koncentričnih napada iz Austrije i Bugarske izravnim smjerom prema Beogradu radi potpunog uništenja jugoslavenske vojske. Jedan od ciljeva je bio i da se onemogući plan jugoslavenskih generala o povlačenju glavnine borbenih snaga prema jugu i Grčkoj. Druga njemačka armija s jedanaest divizija zaustavljena je sa svog puta prema SSSR-u i raspoređena u Austriju i Mađarsku. U Bugarskoj i Rumunjskoj aktivirana je Dvanaesta njemačka armija, dodatno pojačana, i brojila je 19 divizija od čega osam tenkovskomotoriziranih. Rezervu Nijemcima čini pet divizija. Nijemci za invaziju na Jugoslaviju koncentriraju i 1560 ratnih zrakoplova. Za svaki slučaj Nijemci zahtijevaju od Rumunja da im osiguravaju granicu prema SSSR-u, a Bugarima dolazi isti nalog za Tursku. Istodobno, Talijani preko Druge armije koncentriraju prema Sloveniji i Hrvatskoj 14 divizija. U Zadru su već imali jednu diviziju, u Albaniji su prema Jugoslaviji pokrenuli osam divizija, a prema Grčkoj 22 divizije. Za invaziju Talijani pripremaju i 670 svojih aviona i dijelove svoje moćne ratne mornarice „Supermarine“. Mađari se također uključuju i koncentriraju pet divizija. Kroničari bilježe da je u napad na kraljevsku vojsku tako krenulo oko dva milijuna vojnika raspoređenih u 83 divizije, oko 2 tisuće tenkova i 2300 aviona. Do početka sukoba kraljevska je vojska imala oko milijun vojnika, a neprijatelju se mogla suprotstaviti sa samo 400 tenkova i 300 aviona. Beograd “otvoreni” grad Njemački napad počeo je u nedjelju, 6. travnja, u pet sati ujutro i prvi cilj bili su aerodromi. Nijemci su imali sve potrebne podatke i precizno su gađali ciljeve. Stoga su odmah na početku uspjeli uništiti 64 aviona na tlu. Jugoslavenska vlada proglašava Beograd „otvorenim“ gradom, no njemačka avijacija u nekoliko valova svejedno bombardira Beograd. Povjesničari se tu razlikuju i bilježe od četiri do čak 20 tisuća žrtava bombardiranja Beograda. Njemačke kopnene divizije brzo napreduju i već 7. travnja zauzimaju Skopje, a do 10. travnja gotovo cijelu Makedoniju. Zauzimaju 9. travnja i Niš. U Sloveniji i Hrvatskoj jugoslavenska armija gotovo uopće ne pruža otpor, a Slovenci i Hrvati ionako prvi bježe iz takve vojske. Stoga Nijemci već 10. travnja ulaze u Zagreb, gdje ih građani svečano dočekuju. Do 10. travnja navečer Treća i Četvrta armija (Makedonija i Hrvatska) više nisu postojale, a ostale su se raspadale. Srbiju je branila Peta armija i bila je dijelom okružena istočno od Velike Morave. Dijelovi Prve i Druge armije povlačili su se iz Baranje i Bačke, a jedino je Treća armija uspješno ratovala i napadala talijanske snage u Albaniji. Na takvo rasulo reagirali su i komunisti te u Zagrebu održali sjednice CK KPJ i KPH. Osjetili su da dolazi njihovo vrijeme i poduzeli sve da pokupe što više dragovoljaca i oružja za sukobe koji će uslijediti. U borbe 11. travnja kreću i talijanske jedinice, kao i jedinice sila Osovine. Raspad je ubrzan, pa već 12. travnja Nijemci bez borbe ulaze u napušteni Beograd. Jugoslavenska vlada, ministri, vojni vrh i kraljevska obitelj napuštaju zemlju i preko Grčke bježe najprije u Jeruzalem, a potom su ih Britanci prevezli u London. Štab Vrhovne komande 14. travnja nudi primirje Nijemcima, no oni to odbijaju i traže bezuvjetnu kapitulaciju. Ostaci jugoslavenske vojske predaju se, a kapitulacija je potpisana 17. travnja u Beogradu. Nakon takvog svršetka Travanjskog rata, Prva Jugoslavija je raskomadana. U sljedeće četiri godine poginut će stotine tisuća ljudi u najkrvavijem ratu koji je pogodio prostore bivše nesložne, nepotrebne i nesretne državne zajednice. Od 32 broda Kraljevske mornarice prebjegli samo torpedni čamci i podmornica “Nebojša” Početkom rata Jugoslavenska kraljevska mornarica gotovo da nije ni pokušala pružiti otpor napadačima. A imala je čime jer je raspolagala s 32 broda, nekoliko podmornica i s više od 150 hidroaviona. Tada najsuvremeniji brod kraljevske flotile bio je razarač “Zagreb”, stacioniran u luci Dobrota u Boki kotorskoj. Mornarica je imala još dva razarača – „Beograd“ i „Ljubljanu“. Raspolagali su i torpedima i minama i sigurno su mogli nanijeti veliku štetu napadačima, u prvom redu Talijanima. Stoga su Talijani na razarač „Zagreb“ poslali pet bombardera već prvog dana rata, 6. travnja, premda je ostala talijanska vojska čekala četiri dana da najprije Nijemci obave posao i tek se tada uključila u akcije na kopnu. Razarač „Zagreb“ nije u tim napadima nimalo oštećen jer su talijanski bombarderi, izbjegavajući protuzračno topništvo, a takvu su praksu imali sve godine rata, izbacivali bombe s velikih visina. Time su Talijani samo ponovili ono što su činili u svojim zračnim napadima na britanske položaje, utvrde i brodovlje na Malti i u Mediteranu, kad se prilikom bombardiranja nisu spuštali niže od pet kilometara visine. Sličan napad Talijani su ponovili i 13. travnja, no razarač “Zagreb” ponovno je ostao neoštećen. Dana 15. travnja Kraljevska jugoslavenska vojska zatražila je primirje, na koje Nijemci nisu pristali. Svejedno, u općem rasulu, posebice zbog otpora Hrvata prema ratovanju na strani monarhije, posadama brodova stacioniranim u Boki kotorskoj naređeno je da ne otvaraju vatru na napadače i da brodove predaju. Najveći broj mornara, jer se mornarica nije niti borila, već se bio iskrcao na kopno. Kad je 17. travnja (dan kapitulacije jugokraljevske vlade) u Boku počela ulaziti talijanska vojska, poručnici ostaju na brodu i priručnim sredstvima (štapinima dinamita) uspijevaju potopiti razarač „Zagreb“. U toj akciji gube život. Saveznicima (Britancima) uspijeva prebjeći samo nekoliko torpednih čamaca te podmornica “Nebojša”. Napad na Jugoslaviju djelomice je uzrok fatalnom odgađanju napada na SSSR. Dokumentaristika bivše Jugoslavije rado je i često isticala kako je zbog Travanjskog rata Hitler definitivno zakasnio s napadom na Sovjetski Savez. Tvrdilo se da su tu Nijemci izgubili šest tjedana. No točnije je tvrditi da je napad na Jugoslaviju djelomice uzrok fatalnom odgađanju Hitlerova napada na Sovjetski Savez. Naime, isprva je za početak operacije Barbarossa bio određen 12. svibnja. I uistinu, poslije događaja u Kraljevini Jugoslaviji od 27.ožujka dolazi do prvog odgađanja, na sastanku Hitlera s generalima iz Vrhovne komande. Nakon rasprave o državnom udaru u Jugoslaviji, ostaje zapisano: „Taj plan pretpostavlja ubrzano izvršenje svih priprema i upotrebu tako jakih snaga da se slom Jugoslavije dogodi u najkraće vrijeme. U vezi s tim bit će potrebno operaciju Barbarossa odgoditi do četiri tjedna.“ Poslije je invazija na SSSR opet bila odgođena i počela je 22. lipnja. Mnogi smatraju da zbog te, pogrešne odluke Nijemci nisu uspjeli osvojiti Moskvu u zimu 1941./42., govore da je to bila prekretnica u ratu, a ne i Staljingrad. Voditelj istraživanja grupe američkih stručnjaka, De Witt C. Poole, zapisao je: „Karl Ritter, koji je neko vrijeme zastupao ministarstvo vanjskih poslova pri Generalštabu, rekao nam je potpuno sabrano da je to odlaganje stajalo Nijemce zimske bitke pod Moskvom i da je na tom mjestu rat izgubljen...” Znanstvenici pak prihvaćaju još dva čimbenika neuspješnog prodora Nijemaca na Moskvu. Hitler se jako svađao sa svojim vojnim vodstvom oko strategije napada na SSSR 1941. pa su operacije zbog toga i kasnile. Drugo, sovjetski obavještajci doznali su japanske planove za napad na SAD, zaključili da ne slijedi napad na SSSR pa je Staljin premjestio veliki dio svojih snaga s Dalekog istoka za pojačanje obrane Moskve. Nadalje, u proljeće 1941. rijeke u Poljskoj i zapadnoj Rusiji snažno su nabujale te je i to pridonijelo odgodi operacije za dva-tri tjedna. Napad s 2000 lovaca i bombardera Kraljevsko ratno zrakoplovstvo, premda je Kraljevina imala vrlo zastarjele razvojne koncepcije ratne borbe, ipak je dosta dobro bilo opskrbljeno ratnim zrakoplovima. Lovačke brigade i pukovi raspolagali su sa čak 143 suvremena lovca, 61 Messerschmittom Bf-109 E, sa 76 britanskih Hawkera te šest znamenitih IK-3 lovaca jugoslavenske proizvodnje. Zrakoplovstvo je bilo popunjeno i sa 157 različitih bombardera, najviše njemačkim Dornierima (sedamdesetak Do-17K), britanskim Bristol Blenheim Mk1 (47) te talijanskim Savoia Marchetti Sm-79 (40 bombardera). Za razliku od ostatka vojske, Jugoslavensko kraljevsko ratno zrakoplovstvo dočekuje Travanjski rat u punoj pripravnosti. Zapovjedništvo su držali probritanski časnici, povezani i s njihovom obavještajnom službom, te su naredili tajnu mobilizaciju još 12. ožujka. Rezultat te naredbe bio je da je zrakoplovstvo zaposjelo sva 23 ratna aerodroma i pomoćna uzletišta. Planovi za otpor bili su dobro razrađeni, no tri dana prije njemačkog napada, izviđačkim avionom Potez-25 u Beč prelijeće kapetan Valter Kren i njemačkom zapovjedniku 4. zračne flote general-pukovniku Alexanderu Löru predaje kompletne planove mobilizacijskih zborišta te potpuni raspored ratnih aerodroma. Uz to, početkom travnja učestali su letovi njemačkih i talijanskih izviđačkih zrakoplova koji su “greškom” upadali u jugoslavenski zračni prostor. Kada je počeo opći napad, Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo suprotstavilo se agresorima, no oni su imali više od 2000 lovačkih zrakoplova i bombardera. Svejedno, povjesničari bilježe nekoliko zračnih bitaka protivnika, kao i to da su, na samom početku rata, jugoslavenski bombarderi uzvraćali i bombardirali neke aerodrome u Austriji, Mađarskoj i Bugarskoj. Uspješno je bombardirano i nekoliko njemačkih oklopnih kolona. Dio avijacije Nijemci su, međutim, uništili još na uzletištima, a poslije i sami kraljevski piloti, kako se zrakoplova ne bi dočepali napadači. Računa se da su Nijemci u Travanjskom ratu izgubili oko 50 svojih zrakoplova.
Podjela teritorije Kraljevine Jugoslavije
Nedićeva Srbija je naziv za marionetsku i profašističku srbijansku državu koja je uspostavljena 1941. na Području njemačke vojne uprave u Srbiji i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slom Sila Osovine.
Vlada koja je nastala voljom njemačkog okupatora koristila je srpske državne simbole i nazivlje. Njenih nekoliko desetaka tisuća žandara, te vojnika u sastavu Srpske državne straže ("Nedićevci") i Srpskog dobrovoljačkog korpusa ("Ljotićevci") uspješno su uz pomoć Nijemaca kontrolirali teritorij Srbije koja je gospodarski iskorištavana za potporu njemačkom ratnom naporu.
Geopolitički odnosi
Nakon brze pobjede Osovina tijekom invazije Jugoslavije, područje koje je danas znano kao Centralna Srbija palo je pod direktnu vlast Osovina. Kao što su radile na svim okupiranim teritorijima, Sile Osovine su uspostavile kolaboracionističku vladu koja je vodila državu po uzoru na Treći Reich. Srbija je tada postala okružena Nezavisnom Državom Hrvatskom na zapadu, teritorijima na jugu koje je okupirala Kraljevina Italija, sjevernim teritorijima koje je okupirala Horthyjeva Mađarska, te istočnim teritorijima koje je okupirala Bugarska. Banat, koji je nominalno bio dio Srbije, pao je pod izravnu vlast Trećeg Reicha, koji je tim područjem upravljao pomoću domaćih folkdsdojčera.
Stvaranje satelitskih država
Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i okupacije od strane sila Osovine, dijelovi bivše kraljevine postali su na satelitske države ili su bile razdijeljeni kao plijen između saveznika osovine (Mađarske, Nezavisne Države Hrvatske, Bugarske, Italije i Trećeg Reicha).
Odmah nakon okupacije, uži dio Srbije bio je pod izravnom upravom Nijemaca u tzv. "Vojna uprava okupirane Srbije", na čijem čelu je bio Milan Aćimović, osoba koja nije bila organizacijski sposobna voditi Srbiju. Nijemci su htjeli sposobnijeg kandidata da za vođenje i upravu ovim dijelom predaju Srbima koji bi organizirali vladu i pokrenuli državnu upravu i ekonomiju koja bi bila podređena okupatoru, slično kao što se događalo u drugim okupiranim područijima u Europi.
Cilj Nijemaca bio je da se pronađe podoban kandidat među Srbima koji bi odgovarao i njemačkim vlastima i Srbima, i koji bi bio odgovor raznim pobunjeničkim grupama u Srbiji: četnicima i partizanima. Odgovor je bio nađen u generalu Milanu Nediću. Dana 1. rujna 1941. preko Radio Beograda oglasio se general Milan Nedić u kojem je proglasio stvaranje "Vlade narodnog spasa".
Zemljopisno područje
Nedićeva Srbija je zauzimala područje koje se obično naziva Uža Srbija; prema sadašnjem položaju to je zemljopisno područje Srbije u kojem međutim nije bilo uključeno područje Srijema i grada Zemuna (NDH), Bačke (koja je pripala Mađarskoj) i Banata (koje je formalno bio dio Srbije, ali je suštinski bilo pod izravnom upravom Njemačke), Kosova (koje je - izuzev područja oko Kosovske Mitrovice - pripalo Kraljevini Albaniji pod talijanskom dominacijom) i dijela Sandžaka (koje je pripalo Kraljevini Crnoj Gori pod dominacijom Italije), Pirotskog i Vranjskog okruga, okupiranih i anektiranih od strane njemačkog saveznika Bugarske.
Unutarnja politika
Unutarnja politika Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističkog okupatora i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR.
Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni, kao i na drugim okupiranim područjima Europe. Okupator osniva i prve sabirne logore (Banjica, dok je logor "Sajmište" formiran na lijevoj obali Save, na teritoriju NDH, a služio je uglavnom za internice iz okupirane Srbije, koje su čuvali stražari - nedićevci) i započinje progon i interniranje Židova i Roma.
Naročita je pozornost posvećena slobodnim zidarima (masonima), komunistima te kritičarima režima. Vršena je propaganda organizirana u vidu Antimasonske izložbe listopad 1941. - siječanj 1942.
Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koja je riješila židovsko pitanje.
Nedić je također nastojao da se uništi partizanski pokret i pacifira četnike, jer su njegovom sudu represivne mjere koje je provodio okupator u ubijanju 100 Srba za svakog poginulog njemačkog vojnika, i 50 Srba za svakog ranjenog mogle dovesti do uništenja Srpskog naroda. Na primjer 1.755 strijeljanih u Kraljevu 17. listopada 1941. te 2.300 u Kragujevcu 21. listopada 1941. u znak osvete za mrtve i ranjene vojnike Wermachta, galvaniziralo Nedića i mnoge druge Srbe da se pronađe riješenje, jer u sjećanju mnogih Srba i članova Nedićeve vlade ostale su retribucije za neuspjele ustanke koji su se dogodili tijekom okupacije Srbije u Prvom svjetskom ratu, nakon neuspjelog Topličkog ustanka 1917.
Prije Nedićeve vlade: komesarska uprava
Komesarska uprava, koja je bila tehnički organ bez ikakvih političkih pretenzija, formirana je poslije pripreme i pregovora s nadležnim njemačkim vlastima. Inicijator, sa srpske strane, bio je Milan Aćimović, raniji upravnik Grada Beograda i ministar unutarnjih dela. Od Nijemaca je traženo:
"Da poštivaju odredbe međunarodnog prava, da ostanu na snazi naši građanski i krivični zakoni, kao i naše sudske vlasti, pošto je postavljanje policije i službe sigurnosti od naših organa sama jugoslavenska Vlada predala ugovorom o primirju; da Srpska pravoslavna crkva ima da nastavi svoj rad nesmetano i s istom organizacijom i u novoj situaciji, a naše je vlasti imaju u tomu i dalje pomagati; da naša domaća uprava može raspolagati svojim financijama da bi bila u stanju da čini neophodne pomoći, kao: isplate obiteljima ratnih zarobljenika i pomoći izbjeglicama iz svih krajeva Jugoslavije; da se članovi srpske civilne uprave u Beogradu zovu Komesarima ministarstva i imaju se smatrati odvjetnicima našeg naroda pred okupacijskim vlastima. U ovom smislu potrebna nam je i službena potvrda od strane vrhovnog predstavnika njemačkih okupacijskih vlasti na našem tlu; da se u crkvama ima i dalje za vrijeme službe spominjati ime Nj.V. Kralja Petra II i srpskog patrijarha kao i nadležnih arhijereja i da slike Kralja Petra II. po nadleštvima i privatnim domovima imaju ostati i biti poštivane, jer mi i dalje ostajemo vjerni podanici svoga Kralja, da sudovi imaju izricati presude u ime Nj.V. Kralja Petra II. (Nijemci ovaj uvjet nisu primili); da srpska civilna uprava u Beogradu ima pravo donošenja uredbi radi reguliranja nastalih problema u narodnome životu; da ima pravo postavljanja i otpuštanja svih činovnika, a osobe u koje okupator ne bude imao povjerenja i čije ostajanje na položajima bude smatrao ugroženjem svoje sigurnosti, okupator će optuživati pred našom civilnom upravom, koja će dalje postupati po odredbama međunarodnog prava i zakona ostalih na snazi; da se privatna i crkvena svojina, kao i ona državna koja ne služi izravno ratu, ima poštivati".
Uz ove uvjete koje su Nijemci primili, Dimitrije Ljotić je generalu Forsteru predao još dva memoranduma. U prvome je molio za naređenje hrvatskim, bugarskim i mađarskim vlastima "da puste iz zatvora mnoge tisuće uhićenih Srba i da zaustave progone, pokolje i uništenje srpskog naroda". U drugom memorandumu je molio, "da se naši oficiri, podoficiri i vojnici ne odvode u njemačko zarobljeništvo, već da se, kao i u Grčkoj, puste svojim kućama".
Posebnost sastava Komesarske uprave bila je u tome, da nju nisu sačinjavali ni predstavnici samo jedne političke grupe, ni osobe koji iza sebe ne bi imali neku znatniju političku karijeru u nedavnoj prošlosti. U ovoj Komesarskoj upravi bile su zastupljene sve srpske stranke i pokreti osim Saveza zemljoradnika čije je tadašnje vodstvo bilo u inozemstvu. Grupu Dr. Milana Stojadinovića zastupali su Milan Aćimović kao komesar ministarstva unutarnjih dijela, Momčilo Janković kao komesar ministarstva pravde, Dušan Letica kao komesar Ministarstva financija, grupu Dragiše Cvetkovića zastupao je Dušan Pantić kao komesar ministarstva pošte, brzojava i telefona, Demokratsku stranku zastupao je Risto Jojić kao komesar ministarstva prosvjete, Narodnu radikalnu stranku dr Lazo M. Kostić kao komesar ministarstva prometa. JNS predstavljao je Jeremija Protić kao komesar ministarstva ishrane. Za komesara ministarstva građevina bio je uzet ing. Stanislav Josifović, kao stručnjak. JNP "Zbor" predstavljali su ing. Milosav Vasiljević kao komesar ministarstva gospodarstva i dr Stevan Ivanić kao komesar ministarstva narodnog zdravlja i socijalne skrbi. Deset komesara imalo je deset zamjenika.
Komesarska uprava bila je formirana 30. travnja 1941. godine, u vrijeme kada se u ruralnoj Srbiji počela formirati i grupa oko pukovnika Dragoljuba Draže Mihailovića. U zapisniku sjednice Savjeta komesara unijet je Mihailovićev odgovor, koji glasi: "Ja sam generalštabni oficir i vrlo dobro znam kakva su prava okupatora na zauzetom području. Ja nisam ostao u šumi da svojim ispadima pravdam neprijatelju njegove represalije već da spremim Kralju i Vladi vojsku u jugoslavenskim planinama za odlučnu bitku, pošto su Kralj i Vlada, ovog puta, izašli bez vojske u inozemstvu. Obrazloženje Savjeta komesara odobravam i pozdravljam".
Savjet komesara ostao je na upravi administracijom okupirane zemlje od 30. travnja do 29. kolovoza 1941. godine. U to je vrijeme zapaženo nekoliko detalja u kojima se ta administracija usudila suprotstaviti zahtjevima Nijemaca. Izvršena je u to vrijeme i zamjena jugoslavenskih novčanica za srpske, na teritoriju okupirane Srbije, paralelno s operacijom zamjena jugoslavenskih dinara u kune na području NDH. Uspostavljen je i srpski Crveni križ, čime je bila stvorena mogućnost "pronalaženja ratnih zarobljenika, vođenje skrbi o njima, omogućavanje obiteljima prepiske sa njima i slanje paketa u zarobljeništvo".
Do 22. lipnja 1941. godine, vladao je u okupiranoj Srbiji red i mir. Četnici Draže Mihailovića nisu poduzimali nikakvu akciju, a do napada Njemačke na SSSR bili su mirni i jugoslavenski komunisti. Od toga dana počinje njihova aktivnost. Neki od njih, iako inteligentni i ideološki izgrađeni, vjerovali su da je toga dana počela "svjetska revolucija", te su radi toga oduševljeno pošli u akciju, koja je vodila k ustanku i formiranju tzv. Užičke republike.
Vlada generala Milana Nedića
Kad je postalo jasno da Komesarska uprava, sa slabo naoružanom i zbunjenom žandarmerijom, nije u stanju održavati red i mir u gradovima, a još manje po selima gdje su komunisti potaknuti upravo započetim ratovanjem između Njemačke i Sovjetskog Saveza već počeli sa svojim revolucionarnim aktivnostima, pokazalo se neophodnim da se potraži nekakvo drugo rješenje. Inicijativa za to došla je od profašističkog političara Dimitrija Ljotića, koji je 19. kolovoza 1941. godine posjetio generala Milana Nedića i pokušao ga privoliti da se stavi na čelo jedne Vlade i pokuša u suradnji s njemačkim okupatorom izaći na kraj s komunističkim ustankom.
Nijemci su nakon svojih relativno malih gubitaka u sukobima s partizanima započeli s ozbiljnim represalijama: za jednog ubijenog Nijemca strijeljano je 100 Srba, a za jednog ranjenog 50.
Generala Milana Nedića posjetili su, u istoj misiji, istoga dana poslije podne Dimitrije Ljotić i Milan Aćimović. Aćimović je podnio Nediću cijeli ekspoze situacije u kojoj se nalazila Srbija u tim danima. On je sobom ponio pregled napada komunističkih partizana, a u nekim mjestima i Mihailovićevih četnika na njemačke patrole, manje odrede ili pojedince, kao i odmazde koje su Nijemci u vezi tih napadaja izvršili nad civilnim seoskim stanovništvom, koje u pravilu nije imalo nikakve veze s tim gerilskim akcijama.
Sa strane njemačkog vojnog zapovjednika, generala Dankelmana, bili su i Ljotić i Aćimović obavješteni da su Nijemci odlučili uvesti mir i red na okupiranom području "na svoj način" - tj. pomoću teških represalija koji su graničili s istrjebljenjem naroda na područjima zahvaćenima pobunom. Međutim je general Nedić ostao pri odluci da se u sve to ne miješa. Predlagao je da se uzme general Danilo Kalafatović koji je vodio razgovore o kapitulaciji; Kalafatović se međutim nalazio u njemačkom zarobljeništvu, daleko od Srbije.
Pritisci na Nedića da se stavi na čelo jedne srpske uprave bili su sve brojniji, tako da je tih dana Nedić primio nekoliko delegacija, jednu za drugom. Nedića je tih dana posjetio i i bivši austrijski poslanik u Beogradu, Kronholz, koji je važio za prijatelja Srba. Kronholz je došavši s Aćimovićem obavijestio odmah Nedića, da je Hitler odlučio da se ustanak u Srbiji uguši svim najdrastičnijim mjerama, pa ako bude bilo potrebno i uništenjem cijeloga njezinoga stanovništva. Kako se ne bi dirale njemačke jedinice na drugim frontovima, razmišljali su Nijemci da se u tu svrhu posluže snagama svojih saveznika iz NDH, Bugarske i Albanije. Nastojalo se Nediću prezentirati da bi vlada kojoj bi on bio na čelu mogla spriječiti takvo uništavanje Srbije.
Nakon ovih posjeta, Nedić je s Kronholzom primljen kod generala Dankelmana, koji mu je zornije objasnio ono što je Nediću prenosio Kronholz: Dankelman je pokazao generalu Nediću kartu Srbije, ispresijecanu crvenim linijama koje su prikazivali podjelu okupacijskih zona između Albanaca, Bugara, Mađara i Hrvata. Hrvati su trebali okupirati Mačvu, Podrinje i srbijansku Posavinu do rijeke Kolubare. Beograd je jedini bio izuzet i zatvoren u jedan crveni krug. Nijemci su ga htjeli zadržati za sebe, kao sjedište cjelokupnog svog vojnog i upravnog aparata na Balkanu i imali ga prekrstiti u Prinz Eugen Stadt, a njegovo je stanovništvo trebalo dobrim dijelom biti uzeto za taoce, pobijeno ili naprosto protjerano sa beogradskog teritorija.
Nedić je zatražio od Dankelmana četrdeset osam sati za razmišljanje. Za to vrijeme on se posavjetovao s generalima Đurom Dokićem i Josifom Kostićem, te s ing. Ognjenom Kuzmanovićem. Nakon toga, Nedić je ovlastio Aćimovića da "sazove konferenciju predstavnika svih društvenih grupacija da čuje njihovo mišljenje, jer bi svaka njegova eventualna akcija bila osuđena na neuspjeh, ako nema podršku onih koji predstavljaju prijestolničku elitu". Tako je došlo do poznate konferencije na kojoj je učešće uzelo oko 300 uglednih beogradskih građana, koji su molili Nedića da prihvati dužnost predsjednika srpske Vlade, a Dr. Aleksandar Belić, ponavljajući ovu zamolbu čak i plakao, "...Danas je došlo vrijeme da se primite jednog doista teškog i nezahvalnog posla pod okupacijom. Danas se radi o biološkom spašavanju srpskog naroda koji Vi ne smijete da propustite"!
Nakon ove konferencije Nedić je odlučio prihvatiti obvezu da vodi vladu Srbije pod njemačkom okupacijom. On je 27. kolovoza 1941. godine, podnio generalu Dankelmanu pismeno svoje prijedloge i zahtjeve pod kojima bi se on mogao primiti onoga što se od njega traži. Tražio je da Vlada upravlja svim poslovima države i naroda pod nadzorom vojnog zapovjednika; tražio je jaču žandarmeriju od 10.000 žandarma; oružane odrede od 30.000 ljudi, te potrebno naoružanje za njih; pomaganje ratnih zarobljenika i puštanje onih koji su bolesni; da se otpuste zarobljenici koji su potrebni za obnovu zemlje, a za čije lojalno držanje će Vlada snositi punu odgovornost; da se poboljša prehrana zarobljenika u Njemačkoj slanjem potrebnih namirnica iz Srbije uz skrb srpske Vlade. Nedić je, zatim, zatražio da se poboljšaju "dosadašnje ekonomske i upravne granice Srbije mogućim zaposijedanjem dotičnih teritorija njemačkim trupama", te efikasno obustavljanje ubijanja i progona Srba pod Hrvatskom, Bugarskom i Mađarskom.
Nedić je smatrao da je "borba protivu komunizma, u prvom redu, stvar srpskog naroda i njegove Vlade; oružana njemačka sila potpomagače ovo, ukoliko sredstva srpske Vlade ne budu dovoljna; u slučaju sabotaže protivu njemačke vojske, represivne mjere moraju pogađati samo prave krivce, a nikako nedužne osobe, pa se stoga ove mjere imaju poduzimati tek po hitnom pribavljanju podataka kod srpskih vlasti; obzirom da je njemačka vojna sila ustanovila Srbiju, potrebno je obnoviti državne i nacionalne simbole".
Prijedlozi Milana Nedića, koje je on 27. kolovoza 1941. godine podnio njemačkim vojnim i političkim vlastima u Beogradu bili su proslijeđeni u Berlin. Zna se da je von Ribbentrop bio protiv toga da se formira jedna srpska Vlada, jer nije vjerovao ni Srbima ni generalu Nediću. Hitler je dao odriješene ruke njemačkom vojnom zapovjedniku u Srbiji pod uvjetom da se u zemlji hitno uvede red i mir.
Obzirom da je general Dankelman, 28. kolovoza 1941. godine, obavijestio generala Nedića da su njegovi uvjeti i prijedlozi prihvaćeni, ovaj je već 29. kolovoza sastavio svoju Vladu i predstavio je Dankelmanu.
Sastav Vlade generala Milana Nedića izgledao je ovako: general Milan Nedić - predsjednik Vlade; Milan Aćimović - ministar unutarnjih poslova; Momčilo Janković - ministar pri predsjedništvu Vlade; general Đura Dokić - ministar prometa; general Josif Kostić - ministar pošta, brzojava i telefona; general Panta Draškić - ministar rada; Dr. Miloš Trivunac - ministar prosvjete (uskoro ga zamijenio Velibor Jonić); Dr. Čeda Marjanović - ministar pravde; Dr. Jovan Miljušković - ministar socijalne skrbi i narodnog zdravlja; Mihailo Olćan - ministar za gospodarstvo; Dr. Miloš Radosavljević - ministar poljoprivrede; Dušan Letica - ministar financija (uskoro ga zamijenio Dr. Ljubiša Mikić), te Ognjen Kuzmanović, kao ministar građevina.
Četiri dana nakon formiranja svoje vlade, 2. rujna 1941. godine, general Nedić obratio se srpskom narodu jednim govorom preko radija: "Došao sam na Vladu da spašavam narod da se međusobno ne istrijebi; da zavlada red i mir, rad i bratstvo; da sačekamo svršetak rata združeni pod srpskim barjakom. Samo sloga Srbina spasava! Mi smo zrno pijeska u uzburkanom moru. Danas se vrše obračuni najvećih svijetskih sila. Tu mi, niti možemo pomoći, niti odmoći".
Širenje bugarske okupacijske zone
Na području Nedićeve Srbije su Nijemci svoje okupacijske snage na području Niša i drugih dijelova juga Srbije zamijenili bugarskima, kako bi rasteretili svoje snage radi upotrebe na drugim područjima. Tu su bugarsku zonu na veliko nezadovoljstvo stanovništva Srbije - između Bugara i Srba se u proteklim desetljećima uzastopnih međusobnih ratovanja bila razbuktala snažna mržnja - 1943. godine Nijemci još i proširili na potez poprijeko Srbije od Dunava do Drine. Tako je oko pola Srbije bilo zaposjednuto bugarskim snagama koje su teritorij kontrolirali paralelno s Nedićevim postrojbama. Ionako slaba popularnost Nedićeve vlasti time je bila još i više oštećena.
NOVJ je svoje napore na ponovno razvijanje partizanskog pokreta u Srbiji 1943. godine uglavnom bili usmjerili upravo na područja koja su bila zaposjednuta bugarskim snagama.
Koncentracijski logori
Radi riješavanja židovskog pitanja nedićeva srbija je zajedno sa okupatorima organizirala slijedeće koncentracijske logore:
• Koncentracijski logor Banjica (kod Beograda)
• Crveni krst (u Nišu)
• Dulag 183 (u Šapcu)
• Svilara (Pančevo)
• Paraćin
Nakon riješenog židovskog pitanja u ove logore su smješteni svi protivnici režima, najčešće komunisti ali i ostali politički protivnici i denucirani građani.
Srpska državna straža
Srpska državna straža (SDS) stvorena je 3. ožujka 1942. kao pojačanje policiji i kao interventna vojna formacija koja je imala zadatke da se bori protiv partizana i da održava red unutar područja Srbije. SDS je bila pod izravnom upravom Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Glavna uprava SDS-a bila je u Beogradu. Tokom formiranja SDS je imala 17.000 ljudi, dok u siječnju 1943. SDS je porastao na približno 37.000. Ljudstvo je prvo bilo novačeno od pripadnika Jugoslavenskih žadmarmerijskih pukova, dijelatnika policije i pripadnika Kraljevske Jugoslavenske vojske koji nisu bili u zarobljeništvu ili su bili pušteni iz zarobljeništva. Ljudstvo je kasnije popunjavalo mobilizacijom, ili prelaskom Pećančevih četnika, a kasnije i četnika Draže Mihalovića. Organizacijski SDS je bila podjeljena na četiri osnovna dijela:
• Gradsku državnu stražu, koja je djelovala u većim gradovima u Srbiji
• Poljsku državnu stražu, koja je djelovala u područjima koja nisu bila pod nadležnosti Gradske državne straže
• Graničnu državnu stražu, koja je obavljala granične poslove
• Obavještajna služba
Zbog kritičnog stanja u Srbiji i jačanja partizanskih napada u listopadu 1944. dolazi do dogovora između Milana Nedića i Draže Mihailovića prilikom čega 5000 vojnika SDS-a prelazi u izravnu upravu Mihailovića i osniva se Prvi Srpski udarni korupus (SUK). Zbog uspjeha partizana u Srbiji, SUK se povlači u Bosnu, i nakon neuspjelog napada na Tuzlu, dolazi do razmimoilaženja između pripadnika SDS-a i Mihailovićevih četnika. Dio prelazi njemačkim snagama i odlazi u Austriju, dok preostali dio pripaja se u četničkoj Šumadijskoj diviziji koja se nakon povlačenja kroz Sloveniju predala Engleskoj vojsci u Austriji.
Srpski dobrovljački korpus
Nedićeva Srbija većinom se oslanjala na snage koje je organizirao Dimitrije Ljotić od članova srpske ultra-desne stranke ZBOR, formirajući tako Srpski dobrovljački korpus (SDK). Ove jedinice bile su pod komadom generala Koste Mušickog, i uspješno su djelovale u razbijanju pobune u Srbiji istjeravši partizane nakon nekoliko mjeseci borbe. Krajem studenog 1944., jedan dio SDK prebačen je u Waffen SS-a. Ova jedinica je dobila ime Serbisches Freilligen Korps der SS i borila se do kraja 2. svjetskog rata na Istočnoj fronti. Preostali dio SDK tokom 1945. povukao preko Hrvatske i Slovenije u Austriju. Nakon predaje Britancima u Austriji, većina vojnika i oficira SDK-a bili su izručeni partizanima, koji nakon prebacivanja u Sloveniju partizani su izvršli masakar, dok su tijela bila razbacana po mnogim krškim jamama u Kočevskom rogu kao i po drugim dijelovima Slovenije.
Utjecaj
Nedićeva Srbija imala je utjecaj na tijek i zbivanja u 2. svjetskom ratu na, teritoriji na kojem je djelovala. Najveći utjecaj bilo je na razbijanje partizanskih jedinica i suzbijanje djelovanja NOVJ na području Srbije sve do 1944., kada su se na granicama Srbije pojavile Sovjetske vojne postrojbe.
Isto tako Nedićev režim je uspio iskoristiti podjelu četnika Draže Mihailovića i četnika Koste Pećanca unutar Srbije, tako da su mnogi četnici postali otvoreni kolaboracionisti s okupatorima, dok su Ravnogorski četnici ostali na marginama između kolaboracije s Nijemcima, te pasivnog držanja u iščekivanju savezničkog iskrcavanja te proganjanja partizanskih snaga. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona kroz ubijanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima kao Banjica i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150 000 ljudi.
Nezavisna Država Hrvatska (NDH)
NDH je bila marionetska država za vrijeme Drugog svjetskog rata u okviru osovinskoga poretka. Osnovana je 10. travnja 1941., uslijed Travanjskog rata i raspada Kraljevine Jugoslavije. NDH je vodstvo ustaškoga pokreta proglasilo 10. travnja 1941. nakon sloma Kraljevine Jugoslavije; bila je dio osovinskoga poretka nacističke Njemačke i fašističke Italije.
Najveći dio vojnih operacija koje su se u II. svjetskom ratu vodile na području kojega je zauzimala bivša Kraljevina Jugoslavija odvijao se baš na području NDH: vodstvo Komunističke partije Jugoslavije je već 1941. godine odlučilo prebaciti sve vojne efektive NOVJ iz Srbije - koju su u suradnji s relativno malobrojnim snagama njemačkih okupatora uspješno nadzirale vlasti marionetske Nedićeve Srbije, te u ruralnom području, četnici Draže Mihailovića - na područje NDH. Ubrzo su postrojbe NOVJ slijedili sa njima sukobljeni četnici iz Srbije i Crne Gore, nastojeći pridonijeti da se na području NDH formiraju veća područja pod kontrolom lokalnih četnika. Posljedica višegodišnjeg ratovanja na području NDH je smrt oko jedne desetine stanovništva, velikim dijelom u ratnih zločinima protiv ratnih zarobljenika i civila, koje su činile sve strane koje su sudjelovale u sukobima.
NDH se može promatrati kao teritorijalni kondominij njenih okupatora Njemačke i Italije: okupacijske snage nisu niti u jednom trenutku prestale kontrolirati teritorij NDH, makar je ova imala i vlastite vojne i policijske snage. Američki povjesničar Jozo Tomasevich zauzima stajalište da je NDH bila njemačko - talijanski protektorat.
Uz značajne teritorijalne gubitke u korist Italije (5.380 četvornih kilometara ozemlja s oko 380.000 stanovnika, također najveći dio teritorijalnog mora) i Mađarske, Ante Pavelić je kao poglavnik uspostavio diktatorski represivni fašistički režim sa zabranom svih stranaka osim Ustaškog pokreta. Zatvoren je i vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, a ni Sabor nije djelovao. Do kapitulacije Italije je NDH bila monarhija s kraljem Tomislavom II. iz talijanske kraljevske kuće, koji međutim u kontekstu teškog nezadovoljstva Hrvata prema Italiji nije Hrvatsku nikad ni posjetio, niti ima neku znatnu ulogu u državnim poslovima.
Država nastala uz pristanak okupatora (i ponižavajuće uvjete za Hrvate), i to grubih totalitarističkih režima koji su tada vladali Njemačkom i Italijom, nije bila međunarodno priznata izvan okvira ratom uvjetovane njemačke i talijanske utjecajne sfere. Iako je uspostava same hrvatske države, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, u hrvatskoj javnosti bila pozdravljena, već prvi koraci vlasti doveli su do širokog razočaranja takvom NDH kojoj je Italija oduzela dragocjena primorska područja, a Mađarska Međimurje i Baranju.
Rimski ugovori - kojima je Italija sebi prisvojila veliki dio hrvatske obale i dio Gorskog Kotara, te najveći dio teritorijalnog mora, pri čemu NDH uopće nije smjela imati ratnu mornaricu; istodobno pretvarajući NDH u monarhiju s talijanskim kraljem i zapravo talijanski protektorat (status kakav su tada imale i Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Albanija) - stvorili su teško nezadovoljstvo među narodom, pa i među onima koji su bili skloni pristupati ustaškom pokretu. Nakon što je Italija konstatirala hrvatsko nezadovoljstvo Rimskim ugovorima, prve dvije godine prošle su u očitom talijanskom sabotiranju tek stvorene države, kako bi si Italija trajno priskrbila vlast nad pojasom duž Jadrana širokim više desetaka kilometara (Druga zona, koja se protezala do nadomak Karlovca i Bihaća, a obuhvaćala i grad Mostar) i tako pretvorila Jadran u svoje unutrašnje more. Neuspjela nastojanja ustaša da ishode kod Nijemaca (koji su prvih godinu dana zaokupljeni invazijom na SSSR i drže na području NDH samo manje vojne snage potrebne za osiguranje strateških željezničkih pravaca) potporu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa i njihova nesklonost da posve surađuju u pretvaranju Hrvatske u talijanski protektorat vrlo su ozlovoljila Talijane. Oni već pred kraj 1941. godine zabranjuju ulazak vojnih snaga NDH u područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar i nastoje čvrsto okupirati to područje u suradnji s četnicima koji na znatnom dijelu tog područja uspostavljaju efektivnu vlast kao potpunu negaciju vlasti NDH; ostaju na tom području civilna administracija i redarstvene vlasti NDH, ali pod čvrstim nadzorom Italije kao okupacijske sile. Na području talijanske okupacije s vremenom nastaju i velika područja pod kontrolom i partizana (NOVJ, snage pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije) kojima talijanske snage nakon Pada Italije 1943. predaju znatnu količinu naoružanja, te koji će uz podršku zapadnih saveznika uspijevati držati pod kontrolom sve veće područje i uvelike sabotirati gospodarsku aktivnost na preostalom području NDH.
Preostale dvije godine (nakon kapitulacije Italije) proteći će pod čvrstom kontrolom Njemačke, koja je preuzela čak i policijske poslove u NDH i koja je nesmiljeno eksploatirala njeno gospodarstvo radi potpore svojem ratnom naporu. Već potkraj 1942. vojska NDH je bila stavljena pod njemačko vojno zapovjedništvo. Nijemci nisu ozbiljno shvaćali neovisnost NDH, nego su se na njene strukture oslanjali kao na pomoć svojoj okupaciji: na području NDH novačili su Nijemci lokalno stanovništvo za svoje vojne postrojbe, te su od tako unovačenog osoblja formirali čak 5 divizija vojske (tzv. legionarske postrojbe) - pod zapovjedništvom njemačkih časnika i dočasnika, uz njemački kao zapovjedni jezik i u cijelosti pravno podvrgnute Njemačkoj. Te su divizije bile angažirane u okupiranju teritorija i protupartizanskim djelovanjima. Uz djelatnost njemačkih obavještajnih službi i vojne žandarmerije koja je bila prisutna još od početka okupacije, od 1943. godine osnovana je od lokalnog stanovništva (i uz sudjelovanje više tisuća njemačkih policajaca iz Reicha) tzv. Njemačka redarstvena organizacija u Hrvatskoj pod izravnom kontrolom policijskih vlasti Njemačkog Reicha (32.000 pripadnika, 1944. god.). Troškovi tih vojnih i redarstvenih postrojbi, te drugi troškovi okupiranja naplaćivali su se iz proračuna NDH. Također su Wehrmacht i SS novačili na području NDH osoblje za vojne postrojbe kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva koje su bile angažirane na Istočnom bojištu.
Obzirom da su etnički najhrvatskiji dijelovi Hrvatske ostali pod vlašću Italije i Mađarske, u državi su skoro trećinu stanovništva predstavljali Srbi - populacija koja je u desetljećima monarhofašističke Kraljevine Jugoslavije u vrlo napetim odnosima s Hrvatima, zbog velikosrpsko-hegemonističke naravi vladajućeg režima. Ustaški režim je tek nakon nekog vremena odustao od ekstremno agresivnog odnosa prema srpskoj manjini, koju je ispočetka tretirao kao podanike (tj. isključio je Srbe iz kategorije državljana), kojima nije bilo dopušteno raditi u državnoj službi i koji čak nisu smjeli služiti vojsku. U prve dvije godine NDH protjerano je iz NDH u Srbiju 175.000 etničkih Srba, a bilježi se i mnogo ubojstava, pljački i paleži koje su osobito provodili tzv. divlji ustaše, naoružani pobornici ustaškog poretka. Nezadovoljstvo Srba, kojima se s vremenom pridružuje sve veći dio Hrvata - antifašista, doveo je do partizanskih ustanaka i stvaranja teritorija pod njihovom kontrolom; također i do četničkih ustanaka i stvaranja teritorija pod kontrolom četnika.
Prema bošnjačkim muslimanima je ustaški režim postupao mnogo taktičnije, te nije s tom populacijom imao znatnijih sigurnosnih problema.
Na području NDH ustaški pokret je provodio holokaust nad Židovima i Romima, dok su nad Srbima počinjeni brojni zločini te su postali građani drugog reda. Procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000 Židova - što u Hrvatskoj, što u njemačkim sabirnim logorima, te otprilike jednaki broj Roma, dok je broj stradalih civila Srba - računa se - oko 217.000. Žestoko su progonjeni svi protivnici režima, pogotovo komunisti. Kao reakcija na politiku terora ustaškog režima i de facto okupaciju proklamiranih saveznika, Njemačke i Italije, na području NDH se ubrzo razvio Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom KPJ. Ratne žrtve stanovništva NDH su bile izrazito visoke - sve zaraćene strane su činile ratne zločine, u kojima su ubijale i civile i ratne zarobljenike (te su četnici pobili izrazito mnogo civila - osobito mnogo bošnjaka muslimana, ustaše vrlo mnogo Srba, Židova i Roma, a partizani vrlo visoki broj pripadnika svih etničkih skupina za koje se znalo ili sumnjalo da "surađuju s okupatorom") - te znatno nadmašuju gubitke mnogo mnogoljudnijih zemalja poput Italije, Ujedinjenog Kraljevstva ili Francuske.
Slomom fašističke Italije i njezinim prelaskom na stranu Saveznika tijekom 1943. javljaju se pokušaji da tako postupi i NDH. U njima isprva sudjeluje i Pavelić, no kada postaje jasno da se zapadni saveznici ne namjeravaju iskrcati na Jadranu, odustaje - te ostaje NDH saveznikom Trećeg Reicha do zadnjeg dana. Glavne sudionike tog pokušaja (urota Lorković-Vokić) zatvara; u travnju 1945. Pavelić daje urotnike i smaknuti.
Ustaška je vlada napustila Zagreb 6. svibnja 1945, neposredno prije ulaska partizanskih jedinica (8. svibnja). Većina preostale ustaške i domobranske vojske, s izbjeglim civilima, dospjela je do Austrije, te se 15. svibnja 1945. predala britanskim vojnim predstavnicima, koji su ih zatim prepustili jugoslavenskoj partizanskoj vojsci. To je rezultiralo Bleiburgom i Križnim putem, s vrlo velikim brojem žrtava među zarobljenim vojnicima i civilima.
Jugoslavenski autori su u desetljećima nakon drugog svjetskog rata u pravilu tvrdili NDH uopće nije bila država, te su govorili o "tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj": iznosilo se da je posrijedi naprosto bilo ime pod kojim se odvijala njemačka i talijanska okupacija dijela Jugoslavije. Noviji autori, pak, nalaze da je NDH 1941. godine - u vrijeme u kojem je ideja odcjepljenja od Jugoslavije imala očitu podršku većine hrvatskog naroda - nastala na način koji je posve uobičajen za države koje nastaju odcjepljenjem (što se u praksi doista nerijetko događa uz pomoć stranih sila), te je ispravno reći da je posrijedi bila država, neovisno o tome smatra li se neka kasnija država njenom sljednicom.
Značenje
Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju inačice rješenja hrvatskog pitanja koje se temeljilo na rasformiranju Jugoslavije. No ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga. One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske. Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, njezino slobodno djelovanje ograničavali su Nijemci i Talijani, tako da su sve važnije odluke u državi bile donesene uz pristanak "saveznika". NDH se pojavila kao diskontinuitet u odnosu na dotadašnje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika. Hrvati su se razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (dobar je primjer Bilandžićeve analiza izostajanja masovnoga ustanka poslije pada Italije) i na manjinu koja je podupirala NDH ili partizanski pokret.
Pozadina
Još od početka dvadesetih godina dio političkih struja u Hrvatskoj traži rješenje tzv. hrvatskog pitanja, pokušavajući za to naći vanjske saveznike - od SSSR-a do Lige naroda. Hrvatski narod je iznimno nezadovoljan grubom velikosrpskom hegemonijom koja je uspostavljena u Jugoslaviji, gdje se čak nastoji zanijekati Hrvatima pravo da postoje kao narod. Opcija samostalne ili autonomne Hrvatske afirmirana je kroz politiku HSS-a i Stjepana Radića, a nakon režimskog nasilja, koje je vrhunac doživjelo atentatom u beogradskoj skupštini, veliki dio stanovništva pristaje uz nju. Nakon sklapanja sporazuma Cvetković-Maček u kolovozu 1939. godine, HSS smatra da se hrvatsko pitanje može razriješiti putem Banovine Hrvatske, a radikalniji desni pravaši (čije su organizacije bile službeno zabranjene) su i nadalje posve neprijateljski nastrojeni prema Jugoslaviji i traže potporu u vanjskim neprijateljima te države - Italiji i Mađarskoj.
Ante Pavelić je kao predsjednik HSP-a još od 1927. razgovarao s Fašističkom Italijom o zamjeni teritorija za podršku nezavisnoj Hrvatskoj. Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929., kojom je zabranjen rad svih stranaka, dio pravaša na čelu s Pavelićem odlazi u emigraciju. Mussolini je tada ponudio Paveliću i Ustašama utočište u Italiji i dopustio im uvježbavanje za rat protiv Jugoslavije. U zamjenu za svesrdnu podršku i političku zaštitu, Mussolini je zahtijevao da Pavelić pristane na predaju istočnojadranske obale Italiji ako Ustaše uspješno sruše Jugoslaviju. Kasnije se Pavelićeva "revolucionarna organizacija" organizira i u Mađarskoj. Jedan manji dio tzv. domovinskih ustaša djelovao je i u Hrvatskoj. Radikalne ideje borbe za osamostaljenje Hrvatske našle su odjeka među dijelom sveučilišne mladeži, kao i nezadovoljnim časnicima bivše Austro-ugarske vojske, koji su uglavnom nakon 1918. okončali vojne karijere ili su bili nezadovoljni svojim položajem i tretmanom. Neuspjelim Velebitskim ustankom 1932. i pojedinačnim terorističkim akcijama Ustaše su skretale pozornost na sebe u domovini, ali bez većeg uspjeha. Najuspješnija teroristička akcija bio je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., izvršen u suradnji s makedonskom revolucionarnom skupinom VMRO. Nakon stvaranja Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939., skupina oko Pavelića je žestoko napala bilo kakvu politiku sporazuma sa Srbima i podjelu BiH, zahtijevajući za Hrvatsku potpunu samostalnost i daleko veći teritorij. No, za čitavo predratno vrijeme, ustaški je pokret u Hrvatskoj bio marginalna pojava. Osim s ustašama, Italija je sredinom 1939. stupila u kontakt s HSS-om kao najjačom hrvatskom strankom, predlažući dogovor po kojem bi se HSS obvezao pripremiti revoluciju u Hrvatskoj, proglasiti nezavisnu hrvatsku državu te pozvati talijansku vojsku u pomoć. Buduća hrvatska država trebala bi s Italijom imati zajedničko ministarstvo vojske i vanjskih poslova, a Hrvati bi također priznali talijanskoga kralja hrvatskim vladarom ili bi izabrali jednog savojskog kneza za svog vladara. No, Maček je to promptno odbio.
U više navrata u ožujku i studenom 1940. predstavnici ustaškog pokreta u inozemstvu skupljali su potpise i slali memorandume Trećem Reichu u kojima traže oružanu intervenciju u Jugoslaviji i stvaranje samostalne hrvatske države. No, ni tada, a ni kasnije, Njemačka uopće nije imala namjeru rušiti Jugoslaviju, budući da je ona pristupila Trojnom paktu 25. ožujka 1941. Međutim, vojni puč protiv pakta koji je predvodio general Simović, poduprt od strane britanske obavještajne službe, Hitler je doživio kao vlastitu uvredu, te je bijesno izdao naredbu "za uništenje Jugoslavije vojno i kao nacije, bez čekanja jamstava vjernosti paktu", iako je Simovićeva vlada pokazivala spremnost za ostanak u paktu. Hitler nije bio oduševljen Mussolinijevim planom o stvaranju marionetske hrvatske države, među ostalim, upravo i zbog slabe podrške ustašama u Hrvatskoj. Isprva je tražio da područja izvan talijanske interesne zone postanu dio Horthyjeve Mađarske kao autonomna pokrajina, kako bi zadovoljio mađarske apetite. Tako je mađarskoj strani 28. ožujka i ponovno 19. travnja ponuđena čitava Hrvatska sjeverno od talijanske interesne zone, što su Mađari odbili, odgovorivši da ih zanima samo pristup moru te stanoviti dijelovi teritorija uz Mađarsku južnu granicu - Bačka, Baranja, Banat (to područje poslije neće biti priključeno Mađarskoj) i Međimurje.
Napad na Kraljevinu Jugoslaviju
Nakon odluke o vojnom napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, sile Osovine odlučile su podržati stvaranje hrvatske države. Istovremeno s naredbom za napad na Jugoslaviju Hitler izdaje direktivu SS-Brigadeführeru Edmundu Veesenmayeru da na području budućih ostataka Jugoslavije pronađe pogodne osobe za rukovođenje novih, nacističkoj Njemačkoj prijateljskih država, koje će biti stvorene. Nijemci su smatrali da vodstvo te države treba pripasti HSS-u, najjačoj i najbolje organiziranoj stranci. Fašistička Italija svoje je povjerenje usmjerila ka ustaškoj organizaciji. Još potkraj ožujka 1941. održan je sastanak između Mussolinija i Pavelića. Mussolini je Paveliću dao do znanja da će Italija omogućiti Ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, a Pavelić se složio s talijanskim teritorijalnim zahtjevima na jadranskoj obali. Njemački pak izaslanik Edmund Veesenmayer je za to vrijeme više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao, budući da je smatrao da će sile Osovine izgubiti rat. Nakon Mačekova odbijanja, i Nijemci su se složili da Pavelić i ustaška organizacija budu na vlasti u hrvatskoj državi.
Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala 17. travnja 1941. godine, nakon svega 11 dana rata. Na području Hrvatske otpor nadolazećim talijanskim i njemačkim snagama je pružan samo u područjima s većinskim srpskim stanovništvom. Vrlo mali broj Hrvata se javio na proglas mobilizacije, što govori o raspoloženju prema Kraljevini Jugoslaviji. Hrvati u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju dezertirati i otkazivati poslušnost. Buni se posada torpiljarke u Šibeniku, hrvatski piloti u Makedoniji, hrvatski vojnici u Đakovu i Vagnju, gdje dolazi i do okršaja s ostalim pripadnicima jugoslavenske vojske. 8. travnja otvoreno su se pobunile 108. pješačka pukovnija u Velikom Grđevcu i 40. dopunska pukovnija u Severinu. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žanadarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu, članu ustaškog pokreta, koji istoga dana proglašava "uskrsnuće" hrvatske države. U Bjelovar sljedećeg dana stižu i vojnici iz drugih postrojbi, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske. Hrvatska seljačka zaštita se stavila na raspolaganje čuvajući javne ustanove i razoružavajući i zarobljavajući jedinice jugoslavenske vojske. Zaštita je čuvala javne zgrade, ceste i mostove, kao i vojna i druga skladišta, ali i privatno vlasništvo i osiguravala red i mir. Nijemci su generalno dočekivani kao osloboditelji. Njemačke i talijanske trupe zauzele su Sarajevo i Split tek 15. travnja, a kapitulacija snaga Kraljevine Jugoslavije uslijedila je 17. travnja.
Proglašenje
Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio-postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" iz Italije poziva hrvatski narod na uspostavu Hrvatske Države. 10. travnja pripadnik domovinske skupine ustaškog pokreta, bivši austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmund Veesenmayerom, proglasio je uspostavu NDH preko Radija Zagreb u 16 sati i 10 minuta, dok je njemačka vojska ušla u Zagreb sat vremena kasnije. Veesenmayer je ipak nagovorio Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju. Istog dana izašlo je posebno izdanje dotad malo poznatih novina "Hrvatski narod", kojim se objavljuje uspostava NDH. Većina građana je bila poprilično zbunjena ovim obavijestima.
Poslije proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi. Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Žilić, na kojega je Ivan Šubašić prilikom odlaska iz zemlje prenio svoje ovlasti, službeno je predao vlast Kvaterniku. Nakon proglasa o uspostavi NDH Slavko Kvaternik je upotrijebio stari banovinski administrativni aparat i potpuno se oslonio na postrojbe Hrvatske seljačke i građanske zaštite, koje su u Zagrebu raspolagale s oko 4.000 ljudi, a na čitavom području Banovine Hrvatske s oko 142.000 pripadnika. Već 11. travnja iz Kabineta zamjenika Poglavnika izdana je naredba da do konstituiranja vlade Nezavisne Države Hrvatske sve upravne poslove imaju obavljati odjeli Banske vlasti. U jutarnjim satima 15. travnja stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja imenovao je prvu hrvatsku vladu, u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada je bila glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama samog Pavelića. Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom Jugoslavije, no to nije imalo veze s nacističkom ili fašističkom ideologijom, već s činjenicom da je stanovništvo Hrvatske bilo duboko nezadovoljno političkom i društvenom situacijom u Jugoslaviji. Istovremeno se činilo kako je, nakon dvadeset godina borbe s beogradskim režimom, bez žrtava uspostavljena samostalna hrvatska država te je izbjegnut rat u kojem je dotada stradala velika većina Europe. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti, međutim, dolazi i do prvih razočaranja.
Zemljopisno područje
NDH krajem 1941. Crta po sredini označava podjelu NDH na talijansku i njemačku okupacijsku zonu.
Podrobnije prikazano razgraničenje Italije i NDH u Dalmaciji. Zadar i Lastovo bili su dio Italije od 1922.
Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. proglasio da će nova država zauzeti "cjelokupno povijesno područje" Hrvatske. NDH faktički nikada nije preuzela kontrolu nad svim prostorima na koje je pretendirala. Prilikom uspostave podrazumijevalo se da će nova država zauzeti cijelo dosadašnje područje Banovine Hrvatske i ostatak Bosne i Hercegovine s granicom na Drini, kao i Boku Kotorsku. Pavelić je pretendirao i na područje Sandžaka i Novog Pazara zbog muslimanskog stanovništva, čak je tamo upućena i ustaška bojna, koja je za svega dva dana zauzela čitav Sandžak, no Talijani su to otklonili. Područja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Krka, Cresa i Lošinja bila su od 1919. u sastavu Italije i na njih se nije računalo. Međimurje i Baranju, koja nije bila u sastavu Banovine Hrvatske, zaposjela je tijekom Travanjskog rata i 10. srpnja 1941. pripojila Kraljevina Mađarska. NDH je bila podijeljena linijom na njemačku i talijansku interesnu zonu (sferu), određenu njihovim geopolitičkim i ekonomskim interesima. NDH nije kontrolirala čak ni veliki dio svog formalnog teritorija. Razlog tome bila je talijanska okupacijska vojna i civilna vlast u najvećem dijelu svoje interesne sfere, kao i u narodnooslobodilačkom pokretu, koji je držao značajne dijelove NDH (pogotovo teže pristupačne) pod svojom kontrolom.
• Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom 13. svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu NDH i Trećeg Reicha.
• Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije te dijelove Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja. NDH je dobila izlaz na more u kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (prvobitno pripojenima Italiji) te na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maun, Lokrum, Lopud i Koločep. Pavelićevo ustupanje Italiji područja s 400.000 stanovnika, velikom većinom Hrvata, izazvalo je ogorčenje ne samo među širim slojevima naroda, nego i među mnogim njegovim najbližim suradnicima. Nadalje, Rimskim ugovorima talijanska interesna zona u NDH podijeljena je na tri zone - prva je izravno priključena Italiji, dok su u ostale dvije Talijani vršili de facto ili de iure i civilnu i vojnu vlast, pogotovo nakon okupacije II. i III. zone 7. rujna 1941.
• Granicu između NDH i Mađarske tvorila je rijeka Drava, no nije bila uređena ugovorom, jer se NDH nije htjela odreći Međimurja. Pavelić je prosvjedovao protiv okupacije, ali Treći Reich je stao na stranu Mađarske, budući da joj je obećao područja izgubljena 1918. kao nagradu za napad na Jugoslaviju, tako da je Međimurje ostalo pod mađarskom vlašću sve do oslobođenja 1945., kada ga zauzimaju jedinice NOVJ. Kako bi pokazala svoj stav prema mađarskoj okupaciji, NDH je osnovala i Veliku župu Baranja sa sjedištem u Osijeku, iako župa nije obuhvaćala nijedan dio Baranje.
• Granica prema Srbiji označena je nakon konzultacija s Njemačkom zakonom donesenim 7. lipnja 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali ga je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich držao pod svojom upravom pod nazivom Ostsyrmien.
• Granica prema talijanskoj marionetskoj Kraljevini Crnoj Gori određena je 27. listopada 1941. dogovorom s Italijom. Time je Italija izravno priključila južni dio Konavala s Prevlakom i mjestom Gruda anektiranom području Boke kotorske.
Nakon talijanske kapitulacije
Hrvatska nakon pada Italije, rujan 1943.
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. NDH je službeno proglasila ugovore iz Rapalla (1920.) i Rima (1941.) nevažećima. Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop odobrio je NDH preuzimanje područja predanih Rimskim sporazumima. Stvarnu upravu preuzima u prvi mah Narodnooslobodilački pokret, a zatim Nijemci koji potiskuju partizanske jedinice i zauzimaju većinu teritorija: NDH u 21-dnevnim borbama u Dalmaciji uspijeva snagama od 30.000 Nijemaca pomoći s jednom jedinom ustaškom bojnom. 11. rujna 1943., ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković primio je poruku njemačkog konzula Siegfrieda Kaschea da NDH treba pričekati prije preuzimanja Istre, Kvarnera i ostalih područja iz Rapallskog ugovora. Naime, dan ranije, Treći Reich je već uključio Istru, Rijeku, Kvarner i dijelove Hrvatskog primorja s Gorskim kotarom u svoju Operativnu zonu Jadransko primorje. Zadar su okupirale isključivo njemačke oružane snage, te je ostao formalno dio Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike. Tako je formalno NDH pripala tek Dalmacija od Splita prema sjeveru, bez Zadra. No, i tu su joj Nijemci prepustili tek ograničene civilne funkcije. NDH je ulagala velike napore kako bi joj Nijemci barem formalno predali Konavle i Boku kotorsku te ih priključili NDH, no Nijemci to nisu dopustili zbog njihovog strateškog značenja.
Zemljopisni podatci
• najduže plovne rijeke: Sava 593 km, Dunav 213 km, Drava 133 km, Kupa 70 km, Bosut 40 km, Neretva 20 km
• najviši vrhovi: Maglić 2387 m, Ploča na Čvrsnici 2228 m, Vranica 2112 m, Prenj 2102 m, Treskavica 2088 m
• najveći gradovi: Zagreb, Osijek, Banja Luka, Sarajevo, Brod na Savi
Stanovništvo
Područje na kojem je proglašena Nezavisna Država Hrvatska imalo je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (±1%). Međutim, od tog broja, koji se odnosi na područje na koje je NDH "polagala pravo", valja odbiti realno stanje. Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 380.000 stanovnika, većinom Hrvata, uz oko 15% Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom. U odnosu na stanje u Banovini Hrvatskoj, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko pola milijuna Hrvata, a dobila područje na kojem je živjelo više od milijun Srba. Poticana je kolonizacija Slavonije stanovništvom Dalmacije, Like, Zagorja i Bosne i Hercegovine. Postojali su Uredi za kolonizaciju u gradovima Mostaru, Osijeku, Petrinji, Sarajevu, Srijemskoj Mitrovici i Zagrebu.
Za vrijeme NDH objavljivani su razni podatci o površini i stanovništvu. Izvješću Državnog brojidbenog (statističkog) ureda koje donosi Hrvoje Matković nedostaje primjedba (što je iz navedenog broja očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, vjerojatno stoga što se u to vrijeme na nju još računalo kao teritorij NDH. Čini se da se kao najtočnije može uzeti službeno izvješće njemačkog ministarstva vanjskih poslova, budući da su izuzeti Dalmacija i Međimurje.
Zemljovid "povijesne Hrvatske" na koju je pretendirala NDH obzirom na udio Hrvata prema popisu iz 1931. Vidljive su granice Banovine Hrvatske. Današnji Bošnjaci prikazani su kao Hrvati.
Brojidbeni ured(Matković) Brojidbeni ured(Košutić) Njemački podatci
svibanj 1941.
Hrvati Od toga Muslimani
4.817.000 4.868.831 4.000.000 700.000
Srbi 1.848.000 1.250.000 1.925.000
Nijemci 145.000 170.000 150.000
Mađari 70.000 69.000 70.000
Slovenci 37.000 37.000 30.000
Židovi / 40.000 40.000
Česi i Slovaci 44.267 / 65.000
Ukupno 6.966.729 6.474.331 6.285.000
Hrvati izvan Hrvatske 1.727.548 2.342.548
Ekonomija
NDH se nalazila u iznimno teškoj gospodarskoj situaciji. Država je morala snositi troškove svih njemačkih operacija - Njemačka je tijekom rata oko trećinu ukupnog državnog proračuna priskrbljivala od podloženih naroda u Europi - i dijela talijanskih snaga na svojem teritoriju. Talijanska okupacija joj je oduzela pomorsku privredu i brodogradnju, a mađarska neka od najnaprednijih poljoprivrednih područja. Nešto kasnije partizani su pod svoju kontrolu stavili i velik dio poljoprivrede, te šume, blokirali vitalne prometne pravce i aktivno uništavali ekonomske resurse na područjima koje nisu mogli držati pod kontrolom. Nadalje, njemački i talijanski interesi na području NDH su velikim dijelom bili gospodarske prirode. Italija se planirala okoristiti nalazištima boksita u Dalmaciji i Hercegovini, te drvom - sirovinama u kojima je Italija oskudijevala. Međutim, Njemačka je htjela boksit za sebe. Iz boksitnih jama u NDH moglo se (bez novih investicija) eksploatirati najmanje 500.000 tona godišnje, što je za njemačku proizvodnju aluminija bilo od životne važnosti, jer je činilo nešto više od 40% ukupnih njemačkih potreba. Kako je rat odmicao, sve veći dio industrije stavljan je u njemačku službu; posebno su važne bile željezara u Zenici i današnji Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, kao i rudnici i šume.
Sukcesijom jugoslavenskih, 1941. su osnovane Hrvatske državne željeznice.
Gradsko je stanovništvo naglo siromašilo i mnogi su bili na rubu gladi. Visoka inflacija koju nije pratio porast primanja, nezaposlenost koja prisiljava na odlazak na rad u Njemačku i činjenica da ukupan broj radnika i osoba odvedenih u Njemačku s područja NDH na prisilni i robovski rad premašuje 200.000 značajno su poremetile bilo kakvo funkcioniranje gospodarstva. Bilo je zabranjeno "sakrivanje i stavljanje izvan prometa" živežnih namirnica, a rast cijena se pokušao umanjiti najstrožim kaznama, po potrebi i smrtnom. Seljaci su bili strijeljani, jer su, umjesto da viškove svojih poljoprivrednih proizvoda predaju po ograničenim cijenama Hrvatskom državnom monopolu, robu pokušali prodati na crnom tržištu.
Monetarna politika
Monetarnu politiku vodila je Hrvatska državna banka. U NDH je 8. srpnja 1941. kao sredstvo plaćanja uvedena kuna, koja se dijelila na 100 banica. Zamjena dinara Kraljevine Jugoslavije za kunu obavljena je u omjeru 1:1 do 29. studenog.1941 Zakonskom odredbom o novcu NDH, određeno je da vrijednost jedne kune odgovara vrijednosti od 17.921 mg zlata. Na području NDH za naplaćivanje roba i usluga koristili su se dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942.), talijanske lire (do pada Italije 1943.) te njemačka reichsmarka.
Monetarne vlasti NDH su 1941. godine preuzele aktivu Jugoslavenske narodne banke na svojem teritoriju, te je Hrvatska državna banka razmijenila 19,5 milijardi jugoslavenskih dinara za 7,5 milijardi nove valute - kune. U konverziji su sudjelovali Njemačka i Italija, čije su vojne snage zaplijenile vrlo značajna novčana sredstva koja je poražena Kraljevina Jugoslavija bila namijenila za uzdržavanje svoje vojske u dugotrajnijem ratu kakvoga se očekivalo. Radi udovoljavanja potrebama javne potrošnje (u prvom redu, potreba uzdržavanja njemačkih i talijanskih okupacijskih snaga, te plaćanja za robu koju je Njemačka kupovala u Hrvatskoj na dug kojega će uglavnom platiti tek komunističkoj Jugoslaviji nakon kraja rata) novčana masa je već do kraja 1941. godine povećana na 8,4 milijarde kuna, a do travnja 1943. godine novčana masa je postupno utrostručena na 23,2 milijarde kuna. Krajem 1944. godine novčana masa je iznosila 150 milijardi kuna, a u trenutku propasti NDH iznosila je 241 milijardu kuna; oko četvrtina tog novca - prema jednom njemačkom izvještaju iz 1944. godine - nalazio se u rukama partizana. Posljedice takvog rasta novčane mase - kao posljedica državnih rashoda koji su, u kontekstu ratovanja na vlastitom teritoriju i doprinošenja njemačkim ratnim rashodima, bili daleko veći od poreznih prihoda - bila je visoka inflacija, po više stotina posto godišnje.
Tečaj kune u odnosu na njemačku Reichsmarku bio je na početku određen na 20 kn za 1 RM. Od jeseni 1942. za doznake iz svijeta građanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu primjenjivan je tečaj od 40, od proljeća 1943. 60, a od jeseni 1944. 120 kn za 1 RM. Kako se rat bližio kraju, NDH je zapadala u hiperinflaciju: početkom 1945. u NDH je u optjecaju bilo 150 milijardi kuna, a svakog se mjeseca tiskalo 20 novih milijardâ, od čega su se tri četvrtine trošile na uzdržavanje njemačke vojske na području NDH.
Prehrana
Vlada NDH osnovala je Državnu opskrbnu poslovnu središnjicu (DOPOS) za dijeljenje obroka i planiranje distribucije hrane. U proljeće 1943., prema britanskim procjenama, tjedna dijeljenja obroka za običnog potrošača u NDH iznosila su 1050 grama kruha, 75 grama brašna, 250 grama mesa, 60 grama masti, 50 grama ulja, 75 grama šećera, 100 grama sira i 115 grama mahunarki. Zbog iznimno ograničenih zaliha hrane isporuka širem stanovništvu bila je neredovita i znatno manja od zakonom propisanih količina. NDH se isticala po tome što je imala najmanje službene obroke hrane od bilo koje ratom zahvaćene europske zemlje.
Od siječnja do kraja listopada 1943. DOPOS je tjedno u Sarajevu koje je tada imalo oko 100 000 stanovnika dijelio po osobi 795 grama brašna, 7 grama makarona, 2,4 grama maslaca, 65 grama šećera te 675 grama krumpira iz Njemačke. Meso i mast uopće se nisu dijelili. Meso je zadnji put dijeljeno prethodnog Božića, kad je 2 000 kg podijeljeno svim žiteljima grada.
Tijekom određenih razdoblja u 1944. Nijemci su morali organizirati dopremu pošiljaka velikih količina žita (većinom iz Rumunjske) i šećera iz Njemačke u NDH. Između 1. veljače i 1. kolovoza uvezeni su idući proizvodi za potrebe boraca hrvatskih oružanih snaga i civilnog stanovništva. 104 475 metričkih tona žita za kruh, 11 596 metričkih tona sušenog graha i 145 572 metričke tone krumpira. Godišnja potreba za uvozom masti i ulja iznosila je 5 732 metričke tone i 15 230 metričkih tona šećera.
Društvo
Obitelj i položaj žena
U sklopu poticanja obiteljskih vrijednosti i nataliteta, organizirani su Dani majke i djeteta, prilikom čega su održavana skupna krštenja, a supruge vodećih ustaša i dužnosnika su bile kume djeci. Strogo su zabranjeni pobačaj i prostitucija te poticanje na njih. Kršenje zabrane kažnjavano je strijeljanjem. Za žene je organizirana i Ženska loza ustaškog pokreta. Prema ustaškoj ideologiji, dužnosti žene bile su majčinstvo i intelektualni rad. U pojedinim publikacijama oštro se kritiziralo sve žene koje još nisu postale majke ili to čak ne žele biti. Istodobno su umjetnice i intelektualke slavljene kao "dobre Hrvatice", poput Milke Trnine ili Side Košutić. Država je pokušavala kontrolirati fizički izgled i ponašanje žena: "nemoralno" oblačenje (suknje preko koljena), šminkanje i pušenje, pogotovo zaposlenim ženama, nije bilo zakonski dopušteno.
Zdravstvo
Prijeratno zdravstvo, ionako već nedovoljno razvijeno, u NDH je dodatno opterećeno stavljanjem u službu vojske i ratovanja. Osnivane su i prenamijenjene domobranske bolnice u većim gradovima. U NDH su izbijale epidemije trbušnog tifusa, pa su ustanovljene pokretne stanice za raskuživanje - obično željeznički vagoni.
Obrazovanje
Obrazovanje je bilo pod nadležnošću Ministarstva narodne prosvjete. Nakon proglašenja NDH, odlučeno je da će se u čast obnove hrvatske države svim školarcima dodijeliti tzv. spomen-svjedodžbe za godinu 1940./41., bez zaključnih ocjena. Odmah je pristupljeno promjeni udžbenika i sadržaja kako bi odgovarali novom duhu, ali i hrvatskom jeziku i novom pravopisu. Namjera je bila školsku djecu i mladež od što ranije dobi odgajati po ustaškim načelima. Djeca su uključivana u Ustašku uzdanicu, a mladež u Ustašku mladež. No, takva praksa je naišla na otpor. Primjerice, 26. svibnja 1941. ustaška vlast je okupila zagrebačke srednjoškolce na sokolskom stadionu na Sveticama i naredila da se svi Židovi i Srbi sami izdvoje. Srednjoškolci Hrvati su krenuli za njima, iskazujući solidarnost, i tako spriječili ustašku namjeru. Ministarstvo je ulagalo i znatne napore u opismenjavanje stanovništva, obvezavši sve starije od 50 godina da nauče čitati i pisati u roku od šest godina.
Jedino sveučilište u zemlji, Zagrebačko, preimenovano je u Hrvatsko sveučilište. Sa sveučilišta su odmah isključeni svi Židovi. Otpušteni su i drugi nepoćudni profesori - komunisti, ljevičari, Srbi. Godine 1942. uspostavljan je Farmaceutski fakultet kao samostalna sastavnica Zagrebačkog sveučilišta, a 1944. u Sarajevu je osnovan medicinski fakultet. Sveučilište u Zagrebu je 1942. otvorilo i KBC Zagreb.
Kultura
Cjelokupna kultura i mediji stavljeni su, u skladu s fašističkom praksom, u službu režima i promicanja novih ideja. Država je imala potpunu kontrolu nad kazalištima, medijima, izdavaštvom. Veliki broj predratnih hrvatskih umjetnika je bio proglašen nepodobnim i progonjen nakon nastanka NDH. August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Zvonimir Richtmann i Ognjen Prica su bili strijeljani. Josip Badalić, Antun Barac, Grga Novak i Mirko Deanović su završili u sabirnom logoru, dok su Jozo Kljaković i Ivan Meštrović završili u zatvoru. Miroslav Krleža se bio povukao u Vranešićev sanatorij u Zagrebu, a Krsto Hegedušić je živio pod zaštitom Stepinca. U partizane su otišli i tamo nastavili sa svojim umjetničkim ili političkim radom Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Joža Horvat, Slavko Kolar, Slobodan Novak, Edo Murtić i Vjekoslav Afrić. Drugi, poput Lovre pl. Matačića, Vikija Glovackog ili Oktavijana Miletića su nastavili djelovati i u NDH.
Po uspostavi NDH iz Konzorcija Hrvatske enciklopedije, osnovanog u Banovini Hrvatskoj, nastao je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ), koji je u suradnji s Maticom hrvatskom razvio bogatu izdavačku djelatnost. Izdavana su sabrana djela hrvatskih pisaca, razne edicije i slično. Prema nepotpunim podatcima, u NDH je do 1944. tiskano sveukupno oko 2.000 samostalnih naslova. Najvažniji projekt bila je Hrvatska enciklopedija pod uredništvom Mate Ujevića, koja je doživjela pet svezaka, od kojih su u NDH izašla posljednja četiri.
Ubrzo nakon uspostave NDH, JAZU u Zagrebu je preimenovana u HAZU. Postojala su i četiri Hrvatska državna kazališta: u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku i Sarajevu. Ustaše su ovdje željeli vidjeti "čisto hrvatsko kazalište novog duha" pa su odmah po preuzimanju vlasti dali na znanje "da Židovima i Srbijancima nema mjesta u hrvatskim kazalištima". Tijekom rata, mnogi glumci su bili progonjeni, uhićeni, pa i strijeljani. U HDK u Zagrebu u sezoni 1941./42. gostovali su Berlinska filharmonija i Teatro dell'Opera di Roma.
NDH je sudjelovala na Venecijanskom bijenalu 1942., gdje su izlagana djela Joze Kljakovića, Ivana Meštrovića (za tu prigodu puštenog iz zatvora), Ante Motike, Ive Režeka i drugih. Državni filmski institut, Hrvatski slikopis, proizveo je mnoge filmove, uključujući Straža na Drini i Lisinski. Izdavao je i tjedni filmski žurnal, Hrvatski slikopisni tjednik. Za njemačko slikopisno društvo Tobis Filmkunst GmbH 1943. izrađen je hrvatsko-njemački slikopis Agram, die Hauptstadt Kroatiens (hrv. Zagreb, glavni grad Hrvatske).
Jezik
Ustaška je vlast od samoga početka pokazala veliko zanimanje za jezik. Preko jezičnog medija nastojalo se utjecati na ljude i širiti ustašku ideologiju. Dana 14. kolovoza 1941. donesena je Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, jedna od najvažnijih odredaba ustaške jezične politike. Osnovan je državni ured za jezik, a država je provodila agresivnu jezičnu politiku, koja je za cilj imala čišćenje hrvatskog jezika od tuđica, osobito srbizama. Zbog Pavelićeve osobne opsesije, službeni pravopis je postao korijenski, koji je napušten još u sedamdesetim godinama 19. stoljeća. Tako se pisalo iztok, odpad, poviest. Uvedeni su brojni neologizmi - brojidba (statistika), svjetlopis (fotografija), slikopis (film), munjovoz (tramvaj), samovoz (automobil), krugoval (radio).
Državna vlast
NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se on donese. Sve zakonske odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu potpisivao je Ante Pavelić, koji nosi naslov poglavnika. Prije Rimskih ugovora Poglavnik je bila institucija koja je označavala državni suverenitet, a kasnije to svojstvo prelazi na Zvonimirovu krunu. Tako je poglavnik donosio zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH itd. U pripremanju zakona, Poglavniku su pomagali Zakonodavno povjerenstvo pri Poglavniku 1941. i 1942., Zakonodavni odjel Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942., Hrvatski državni sabor 1942. (tijelo čije se članove nije biralo na izborima i koje nije imalo vlast da donosi zakone) i Državno vijeće 1942.-1945.
Poglavnik je u svojim rukama koncentrirao također i izvršnu vlast. Bio je šef države, a do 1943. je predsjednik vlade i sam imenuje sve ministre. Nakon toga također on imenuje i predsjednika, a koncentrirao je i bitan dio sudbene vlasti.
23. veljače 1942. poglavnik je sazvao Hrvatski državni sabor, reprezentativno tijelo koje nije bilo birano (članovi su imenovani) i nije imalo zakonodavnu vlast. Sastalo se u tri navrata 1942. i nakon toga se nije više sastajalo.
Unutarnja politika
Rasna i etnička politika
Politika Nezavisne Države Hrvatske prema nacionalnim manjinama i protivnicima režima je bila određena u manje od prvih mjesec dana njenog postojanja donošenjem dva zakona. Prvi je bio onaj od 17. travnja 1941. godine kojim se određuje da su osobe koje uvrijede hrvatsku naciju krive za veleizdaju, a jedina kazna za to je bila smrtna. Drugi važan nadnevak je 30. travnja i donošenje rasnih zakona. Jedan od vodećih ideologa ustaškog pokreta i ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković u govoru 27. lipnja 1941. sažeo je nakane vodstva NDH: Hrvatski se narod mora očistiti od svih elemenata, koji su za taj narod nesreća, koji su tome narodu tuđi i strani, koji u tom narodu rastvaraju njegove zdrave snage, koji su taj narod kroz desetljeća i stoljeća gurali iz jednog zla u drugo. To su naši Srbi i naši Židovi.
Dok su prema većini manjina - Srbima, Židovima, Romima, Slovencima i drugima provođene oštre mjere terora, deportacije, represije i diskriminacije, Nijemci su bili povlaštena nacionalna manjina, što je bilo osigurano nizom zakona i propisa. Zakonom donesenim 30. listopada 1941. Nijemcima se priznaju neograničena prava obzirom na uporabu njemačkog jezika i zastave u NDH. Osebujan je bio status Makedonaca, koji su u Bugarskoj - saveznici NDH - smatrani Bugarima.
Iako je upitno je li postala dio ustaške ideologije, u nekim slučajevima od strane Pavelića i države poticana je stara teorija o gotskom podrijetlu Hrvata. Time se željelo distancirati Hrvate od Slavena (koje su nacisti smatrali rasno inferiornima) i ujedno dokazati da su Hrvati, zapravo, germanskog podrijetla. U Hrvate su istovremeno ubrajani i bosanskohercegovački i sandžački muslimani, koji su smatrani najčišćim dijelom hrvatskog naroda zbog relativne izolacije od stranih utjecaja tijekom stoljeća.
Odnos prema Srbima
Na području NDH Srbi su činili oko 30 posto stanovništva. Iako je glavnina stranaka Srba u Hrvatskoj godinama surađivala s HSS-om u borbi protiv centralizma, prilikom uspostave Banovine Hrvatske dio Srba pokazuje nespremnost na život u državi u kojoj su većina Hrvati. No, ustaški pokret je i prije rata imao radikalno protusrpske stavove. Srbe su u cjelini smatrali krivima za nasilja jugoslavenskog režima.
Nije pomoglo ni djelovanje četničkog pokreta - čije su organizacije postojale posvuda gdje je bilo Srba - u vrijeme raspada Kraljevine Jugoslavije i uspostave vlasti NDH: bilježi se već u tim tjednima znatan broj ubojstava nenaoružanih osoba od strane nekih postrojbi jugoslavenske vojske i četnika, na skoro čitavom području NDH.
Nakon uspostave NDH, ustaški su dužnosnici odmah počeli davati oštre izjave protiv Srba, predstavljajući sve Srbe u NDH kao prvorazrednu prijetnju i prizivajući njihov nestanak ili asimilaciju, a ubrzo su počeli i prvi progoni. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je dio uglednih Srba isprva nudio suradnju novoj vlasti. Već tijekom prvih mjeseci donesene su brojne zakonske odluke koje su bile usmjerene protiv Srba: otkazi iz javnih službi, morali su napustiti sjeverni dio Zagreba, Zagrebom su se mogli kretati samo danju, određeno je da moraju nositi oznake sa slovom "P" za pravoslavni, naziv vjere je promijenjen iz srpsko-pravoslavna u grčko-istočna, zabranjena je ćirilica. Počelo se s popisivanjem Srba kako bi se potom lakše deportirali u Srbiju. Oko 175.000 Srba iz NDH je završilo u Srbiji tijekom prve dvije godine. Iz Hrvatske je organizirano deportirano 15.266 Srba.
Srbi napuštaju svoje domove. Vlasti NDH su vrlo brzo nakon proglašenja potpisale sporazum o razmjeni stanovništva s Trećim Reichom po kojem će Nijemci deportirati Slovence iz pripojene Slovenije u NDH, a NDH će deportirati Srbe sa svog područja u Srbiju.
Usporedno s deportacijama i zakonskim podređivanjem Srba, ustaške vlasti su počele kampanju uništenja. Prvi masovni pokolj dogodio se u Gudovcu pokraj Bjelovara 28. travnja 1941., gdje su ustaše strijeljali između 184 i 196 bjelovarskih Srba. Uslijedili su masakri u Glini i drugim većinskim srpskim mjestima; 15-ak viđenijih Srba iz Banja Luke, među kojima i episkop Platon Jovanović, uhićeno je 5. svibnja te strijeljano. Već tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode poznate i utjecajne muškarce srpske nacionalnosti i komuniste u internaciju po raznim logorima diljem NDH. Većina tih ljudi svoj će kraj dočekati u logoru Jadovno koji je osnovan u Lici krajem lipnja. U nešto manje od dva mjeseca funkcioniranja, logor Jadovno, kao i njegove okolne jame, postat će poprištem zločina nevjerojatnih razmjera. U ta je dva mjeseca ubijeno otprilike 13.000 ljudi, od ukupno 24.000 ljudi koliko je ubijeno u logorskom sustavu Gospić – Velebit – Pag čiji je Jadovno bio dio. Genocid u kotaru Donji Lapac krenuo je 1. srpnja sa selom Suvaja (općina Srb) gdje je u jednom danu ubijena 161 osoba, a od toga je djece do 15 godina starosti bilo čak 70. Sljedećeg dana ustaše su se okomile na selo Osredci gdje su u dva dana, 2. i 3. srpnja, ubili 32 osobe. 3. srpnja u selu Bubanj prema ustaškom izvještaju ubijene su 152 osobe, a prema popisu su utvrđene 83 žrtve. Također, tog istog srpanjskog dana Luburićev odred premješta 53 osobe iz sela Nebljusi u Boričevac koje potom likvidira nad jamom. To znači da je 4,5% stanovništva Donjeg Lapca bilo likvidirano u svega par mjeseci, dok su sela bila uglavnom spaljena.
Nakon proglašenja NDH izbilo je nekoliko srpskih pobuna. Prvo oružano suprotstavljanje vlastima NDH u uvjetima opće anarhije dogodio se još za vrijeme trajanja invazije Sila osovine na Jugoslaviju, 12. travnja, u Gračacu pod vodstvom pripadnika bivše žandarmerijske postaje. Na ovu pobunu komunisti nisu imali nikakav utjecaj, a sudjelovali su isključivo Srbi pod četničkim vodstvom. Ubrzo je ustaška politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni, prisilna pokrštavanja) pojačala otpor kod lokalnih Srba i dovela do masovnijeg ustanka. Prema Goldsteinu, među hrvatskim partizanima krajem 1941. bilo je otprilike 77% Srba i 21,5% Hrvata. Veći dio hrvatskih Srba priključio se partizanima, dok se manji dio (pogotovo s tromeđe Like, Bosne i Dalmacije) priključio rojalistima i ekstremnim nacionalistima, četnicima. 24. lipnja u istočnoj Hercegovini je izbio tzv. Vidovdanski ustanak kao reakcija na teror tzv. divljih ustaša nad Srbima. 27. srpnja izbilo je ustanak u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bosanskom Grahovu, pri čemu su počinjeni pokolji u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Ustanak je bio oružana pobuna protiv ustaških zločina nad Srbima u Lici. Radilo se o masovnom ustanku gerilskih jedinica i naroda pokrenutog od strane Komunističke partije Hrvatske. Za vrijeme samog ustanka u Srbu nitko od lokalnih političara velikosrpske i četničke orijentacije u tome nije sudjelovao. Stevo Rađenović, Miloš Torbica i Jovo Keča su za to vrijeme bili u Splitu jer su već bili osuđeni na smrt od ustaša dok je Pajica Omčikus odbio biti komandant čete gerilskih odreda za Srb svjestan da je njegov utjecaj u narodu minoran prema onome komunista.
Stanovita promjena odnosa prema Srbima u NDH nastupila je u proljeće 1942. na njemačko traženje, budući da su Nijemci uvidjeli da je politika terora i represije prema Srbima štetna po njihove interese. Naime, jačala je pobunu, koja je vezivala više njemačkih vojnika u NDH. Tako je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, Srbi su uključeni u domobranske radne postrojbe (dotad nisu smjeli biti dio Domobranstva), a dana im je i mogućnost služenja u protuzračnoj legiji upućenoj u Njemačku. Obitelji Srba koji su se odazvali pozivu u Domobranstvo puštene su na slobodu ako su se nalazile u sabirnim logorima. Prestalo se s progonom Srba u Nedićevu Srbiju, a napuštena je i politika nasilnog tzv. prekrštavanja. Kao glavni krivac za zločine prema Srbima označen je Eugen "Dido" Kvaternik, koji je promptno smijenjen. No, pobuna je već toliko odmakla da ove mjere nisu značajnije utjecale na nju. Isto tako, vlasti NDH su početkom 1942. počele sklapati sporazume s četničkim postrojbama, na području njemačke okupacijske zone izravno, a talijanske neizravno, kako bi se izbjegli međusobni sukobi i koordinirale akcije protiv partizana. Četničke postrojbe službeno su vođene kao dobrovoljačke postrojbe Domobranstva, četnici su formalno izjavili da su građani NDH, a NDH im je osiguravala liječenje, strjeljivo i slično.
Vladimir Žerjavić, danas najpriznatiji autoritet za pitanja ratnih gubitaka, na temelju demografskih izračuna i sustavnog pregleda brojnih dokumenata, procjenjuje ukupne srpske žrtve u NDH na 322.000 mrtvih, u čemu 82 tisuća pripadnika partizanskih i 23 tisuće pripadnika četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih na raznim mjestima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac.
Dok se ovi brojevi odnose na cijelo područje NDH (u što je spadala čitava BiH i Srijem), povjesničari Graovac i Cvetković svojim su projektom ustanovili da su ustaše, od dosad pojedinačno i poimence identificiranih zločina, odgovorni za stradanje 39.822 srpske civilne žrtve s područja današnje RH. Od tog broja, u logorima je ubijeno i stradalo 26.350 Srba iz Hrvatske.
Demograf Stjepan Šterc ukazuje 2017. godine da je prema podatcima popisa stanovništva bilo 1931. u okviru današnjih granica Hrvatske 633.256 pravoslavnog stanovništva u Hrvatskoj (oko 633.000 Srba), a u Bosni i Hercegovini daljnjih 1.028.139 pravoslavaca. Popis stanovništva 1948. godine utvrđuje u Hrvatskoj 543.795 osoba srbijanske etničke pripadnosti (dakle, 89.205 manje nego u popisu 1931.), a u Bosni i Hercegovini 1.136.116 (dakle za 136.116 više nego u popisu 1931.); na razini čitave Jugoslavije povećan je u tih 17 godina broj Srba za 14,7%, u BiH za 13,6 posto, dok je u Hrvatskoj umanjen za 14,1 posto: Šterc ukazuje na migracije unutar samog područja Jugoslavije u tom 17-godišnjem razdoblju, kao vjerojatni razlog stanovitog pada udjela Srba u ukupnom stanovništvu na području Hrvatske i BiH (tj. u granicama NDH), te zaključuje da su vrlo dubiozni izračuni da su Srbi na tom području stradavali u nekom većem udjelu, u odnosu na stanovništvo drugih etničkih pripadnosti. Doista, Srbi s područja koje je 1941.-1945. god bilo obuhvaćeno granicama NDH, sudjelovali su nakon 1945. godine u kolonizaciji Vojvodine, gdje su etnički Srbi zamijenili približno 400.000 Folksdojčera koji su odande organizirano protjerani.
Srbi Hrvatska Bosna i Hercegovina Istočni Srijem
Ukupno
Popis 1931. 633.000 1.028.139 210.000 1.871.000
Popis 1948. 543.795 1.136.116 nepoznato 1.672.000 (bez Srijema)
Holokaust
Već u prvih nekoliko tjedana NDH, osim potvrđivanja starih jugoslavenskih antisemitskih zakona, uslijedili su novi, radikalni zakoni protiv Židova, usmjereni na njihovo potpuno uništenje. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani i Romi. Židovska imovina i tvrtke su zaplijenjivane i nacionalizirane. Zabranjeno im je raditi u javnoj službi, a ubrzo su počele čistke Židova koji su već radili u upravi, gospodarstvu, vojsci. Isključeni su sa škola i sveučilišta. Zabranjeno im je bilo živjeti u pojedinim dijelovima grada te su im oduzimani stanovi i kuće. Krajem 1941. i početkom 1942. srušena je sinagoga u Zagrebu, a sličnu sudbinu doživjele su i druge sinagoge. Osnovan je posebni židovski odsjek pri policijskim i sigurnosnim organima koji je popisivao Židove. Uhićivani su i otpremljivani u logore na području NDH (najviše Jasenovac) i u inozemstvu, najviše Mađarskoj i okupiranoj Poljskoj. Tijekom postojanja NDH sveukupno je ubijeno više od 20.000 Židova, a 7.000 ih je bilo poslano u Auschwitz. Taj podatak je u skladu s jugoslavenskom analizom iz 1964. godine koja govori o 371.794 žrtava (civili i partizani) s punim imenom i prezimenom na području NDH uz 20-30% žrtava od kojih se ne zna ime. NDH se od Trećeg Reicha po pitanju rasne politike razlikovala samo po jednoj odredbi: naime, zakonom je uspostavljen institut počasnog arijstva, koje je dodjeljivano Židovima koji su se borili za NDH ili stekli zasluge "za hrvatsku stvar" prije uspostave države 1941. Ta odredba iskorištena je gotovo isključivo kako bi se od progona izuzela nekolicina rođaka, supruga i prijatelja visokih dužnosnika ustaškog režima. Protužidovske zakone Pavelić je formalno ukinuo svega nekoliko dana prije nego je napustio Zagreb i pobjegao u Italiju, kad se gotovo ni na koga više nisu ni mogli primijeniti i kad je izgubio vlast na gotovo cijelom teritoriju NDH.
Državna politika prema Muslimanima
Ustaški pokret (uostalom kao i HSP iz kojeg je ponikao) je od početka svog djelovanja, u skladu sa Starčevićevim naukom, smatrao bosanskohercegačke muslimane Hrvatima. Takvo mišljenje zastupao je još od 19. stoljeća i dio muslimanske elite, pa je i među ustaškom emigracijom bilo muslimana. Snažan hrvatski kulturni i prosvjetni utjecaj na bosanske muslimane postojao je otprije, protežiran putem društava poput "Napretka" i "Narodne uzdanice", koja su često i politički usmjeravala muslimane prema preuzimanju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Uspostavom NDH i preuzimanjem čitave BiH, po pravaškoj percepciji povijesne hrvatske zemlje (a pretendiralo se i na Sandžak, čije je muslimansko stanovništvo, navodno, tome bilo sklono), aktivira se rasna teorija o bosanskohercegovačkim muslimanima kao "najčišćem dijelu hrvatskog naroda". Vodstvo NDH aktivno je radilo na širenju svijesti o pripadnosti Muslimana hrvatskoj naciji. Tako su neki istaknuti proustaški Muslimani imenovani na visoke položaje, poput Džafer-bega Kulenovića, potpredsjednika vlade, ili ministara Mehmeda Alajbegovića, Hakije Hadžića, Osmana Kulenovića, Mehe Mehičića i Hilmije Bešlagića. U Zagrebu je Dom likovnih umjetnika, sa snažnom simbolikom, preinačen u džamiju, a okolni trg je preimenovan u Trg Kulina bana. Ustaše su također pokušali iskoristiti Muslimane kako bi dobili naklonost i priznanje NDH od strane Turske, koja je u to doba bila neutralna.
No, vodstvo NDH nije uspjelo nacionalizirati široke muslimanske mase u hrvatskom smislu, pa su one ostale indiferentne prema hrvatskom nacionalizmu, a pogotovo prema ustaškom pokretu. Odmak od nacionalizma propagiran je iz vrha Islamske vjerske zajednice u BiH. Već od rujna 1941. pa do prosinca iste godine uslijedio je niz rezolucija dijela bosanskohercegačkih muslimana kojima se distanciraju od ustaških progona i zločina nad Srbima, budući da je u ustaškim postrojbama bilo mnoštvo muslimana. Sarajevska rezolucija, donesena 12. listopada, uručena je ministru NDH Jozi Dumandžiću. Pavelić i Džafer-beg Kulenović su pokušavali nagovoriti potpisnike rezôlkcij na povlačenje potpisa, ali nisu uspjeli. Jure Francetić je prijetio da će pobiti sve potpisnike rezolucija. No, nakon razočaranja reakcijom ustaškog vodstva, u kolovozu 1942. pojavio se nepotpisani memorandum Hitleru, za koji se sumnja da je nastao u njemačkim obavještajnim krugovima, s peticijom kojom se traži autonomija Bosne pod njemačkim vrhovništvom te posebna vojna postrojba Muslimana. Tome je djelomično udovoljeno osnivanjem SS-divizije "Handžar". No, u nju je ipak, na inzistiranje NDH, koja se panično bojala bilo kakve bosanske autonomije, ušao određeni broj Hrvata, a službeno je nosila i ime "1. hrvatska".
Politika preseljenja
NDH je u lipnju 1941. na konferenciji u Zagrebu s nacistima dogovorila uključivanje u plan deportacije Slovenaca, na način da će iz NDH iseliti u Srbiju onoliko Srba koliko prihvati Slovenaca. S druge strane, Mađarska je nudila razmjenu hrvatskog i mađarskog stanovništva iz Baranje, Srijema i Bačke.
Koncentracijski logori ( ustaški sabirni logori)
Ubrzo nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, doneseni su rasni zakoni i osnovani koncentracijski logori. Kratak je bio put od Zakonske odredbe za obranu naroda i države preko Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonske odredbe o zabrani ćirilice do Zakonske odredbe o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore: u tim su logorima za NDH stradali desetci tisuća Roma, Židova, Srba i Hrvata. Razočaranje hrvatskoga naroda ustaškom vlašću uslijedilo je gotovo neposredno s počecima progona, proglašavanjem rasnih zakona i otvaranjem logora za “nepoćudne i pogibeljne osobe”. U tim je progonima samo u logorima život izgubilo, kako neka istraživanja provedena nakon Drugog svjetskog rata pokazuju, više od 100 tisuća muškaraca, žena i djece.
Prema jugoslavenskom popisu iz 1964. godine, ukupno je s područja čitave SFR Jugoslavije u logorima izgubilo živote 134.464 osobe, od čega je 89.851 osoba izgubilo život u logorima na području kasnije SFRJ, a preostalih 44.613 je osoba izgubilo živote u logorima u Njemačkoj i u drugim europskim zemljama. Prema tako prikupljenim podatcima za logore NDH, najviše je žrtava bilo u Jasenovcu – 49.874 i Staroj Gradiški – 9.587 (podatci se ne odnose samo na žrtve s područja SR Hrvatske, nego za sve pobijene u tim logorima, s područja čitave NDH). Usprkos takvom rezultatu službeno provedenog popisa - koji je iz propagandnih razloga bio stavljen pod embargo, i nije bio dostupan čak ni znanstvenicima - jugoslavenska Vojna enciklopedija iz 1967. i Enciklopedija Jugoslavije iz 1971. donose navode o oko 600 tisuća žrtava logora Jasenovac i oko 75 tisuća žrtava logora Stara Gradiška.
Slijedi popis koncentracijskih logora koje su vodili ustaše u NDH od 1941. do 1945., tijekom Drugog svjetskog rata:
• Danica kraj Koprivnice
• logor Đakovo
• logor Gospić
o u samom Gospiću
o logor Jadovno
• logor Jasenovac I-IV
o Koncentracijski logor Stara Gradiška (Jasenovac V)
• koncentracijski logor Jastrebarsko
• logor Kerestinec
• Koncentracijski logor u Krušćici kraj Viteza
• logor Lepoglava
• logor Loborgrad u Zagorju
• Logor Slana na Pagu
• logor Tenja kraj Osijeka
Broj preminulih i ubijenih zatočenika
• Jasenovac (bez logora Stara Gradiška i Jadovno): prema popisu iz 1964. godine, 49.602, cjelokupni sustav logora 83.145,sa imenima i prezimenima žrtava
• Gospić - Jadovno - Pag: razne procjene sačinjene pomoću nepouzdanih metoda iznose brojeve od približno 15.000 do preko 70.000 žrtava; službeni popis jugoslavenskih vlasti iz 1964. godine evidentirao je ondje 1.794 žrtve,
• Stara Gradiška: 2.560 ekshumiranih žrtava, prema jugoslavenskom popisu iz 1964. godine, 9.630 žrtava,
• Lepoglava, oko 1.000 žrtava
Demografska istraživanja
Hrvatski demograf dr.Vladimir Žerjavić iznosi 1995. godine procjenu o 322.000 ukupnih srpskih žrtava s područja NDH, u čemu 82 tisuća pripadnika partizanskih i 23 tisuće pripadnika četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac, te 28 tisuća pobijenih na raznim drugim mjestima.
Stradao je - bilo u koncentracijskim logorima u samoj NDH, bilo u njemačkim koncentracijskim logorima drugdje u Europi - i pretežni dio Židova i Roma koji su živjeli na području NDH.
O sustavu ustaških koncentracijskih logora, daje Žerjavić procjenu o ukupno 83.000 pobijenih, od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma.
U svojem istraživanju je srpski demograf dr.Bogoljub Kočović došao do sličnih rezultata, kao i Vladimir Žerjavić.
Katolička crkva
Katolička crkva u Hrvatskoj je isprva s oduševljenjem pozdravila stvaranje NDH, smatravši da je narod doživio ostvarenje svojih ideala. Ustaški režim odmah je proklamirao da je NDH "katolička država" i da je njegovo vodstvo "odano katolicizmu", ali to se više odnosilo na hrvatski kulturni identitet nego na njegovu političku orijentaciju. Doneseni su neki "moralni" zakoni koji su bili u duhu vjere (zabrana psovki, rada seljaka nedjeljom i blagdanom, pobačaja i prostitucije). Osim toga, NDH je svakako nastojala pomoću Crkve doći do priznanja Vatikana, u čemu su crkveni vrhovi pokušali pomoći. Dio nižeg klera bio je naklonjen ustaškom pokretu, a i neke katoličke laičke organizacije i tiskovine su ušle u službu ustaške ideje. No, kod većine klera, a pogotovo vodstva Crkve, uslijedilo je razočaranje. Tako, primjerice, zagrebački kanonik Pavao Lončar već 20. travnja 1941. izjavljuje da je Pavelić "duhovna sirotinja" te da "svećenici ne smiju biti ustaški oficiri". Zbog takvih izjava je po Izvanrednom prijekom sudu bio osuđen na smrt, a zahvaljujući jedva isposlovanom pomilovanju odležao je dvije godine u Jasenovcu. Već 14. svibnja 1941., kardinal Stepinac prosvjeduje kod Pavelića zbog pokolja Srba u Glini. Nekoliko dana nakon toga, uslijedili su prosvjedi zbog označavanja Židova i Srba posebnim znakom te prosvjed prilikom upućivanja "nearijevaca" u sabirne logore. Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prijelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. studenog 1941., Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb Nikolu Rušinovića, kako bi ih odvratio i upozorio Stepinca. Velik odjek imala je propovijed koju je Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. (to je, inače, vrijeme II. svjetskog rata kada su Sile Osovine bile na vrhuncu snage i uspjeha). Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima i praksi koja se iz te teorije izvodi, te je osudio rasizam i šovinizam. Ustaše su zabranili tiskanje ove propovijedi. Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je njegova nazočnost bila očekivana).
U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, načelnika Glavnog stožera oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod izravnom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma. Kako je Prpić preživio, organizatori su kompromitirani, pa se od atentata na Stepinca odustalo.
Ustaški tajni agenti su držali na oku crkvene velikodostojnike i bili su nezadovoljni njihovim držanjem, pogotovo nakon Stepinčeve propovijedi 31. listopada 1943., kad je oštro ustao protiv rasizma i "nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji". Tiskanje propovijedi je bilo zabranjeno.
„Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima...zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu...oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (...) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.“
(Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943.)
Tijekom rata, vlasti NDH ubile su 11 katoličkih svećenika s područja NDH, a desetci su završili u zatvoru.
Karta stanja na okupiranim područjima Jugoslavije krajem 1941 godine
Drugi svjetski rat na području Jugoslavije formalno je započeo 6. travnja 1941. napadom njemačkih i talijanskih postrojba na Kraljevinu Jugoslaviju, a završio 09. svibnja 1945. s bezuvjetnom predajom nacionalsocijalističke Njemačke saveznicima. Prije tog datuma se bilježi napad njemačkih snaga na garnizon Jugoslavenske vojske kod Đerdapa, a nakon 15. svibnja 1945. su bilježeni manji okršaji jugoslavenskih snaga sigurnosti s ostatcima poraženih četničkih i ustaških jedinica.
Na području koje je godine 1941. pripadalo Kraljevini Jugoslaviji, kao i na područjima sa južnoslavenskim stanovništvom koja su bila u sastavu Italije (Istra, Rijeka, Kvarner i grad Zadar) te nakon rata pripojena Drugoj Jugoslaviji, razvio se 1941.-1945. godine rat koji je pobjednička strana zvala od početka Narodnooslobodilački pokret (NOP) i/ili Narodnooslobodilački rat (NOR). U njemu su sudjelovali širi slojevi stanovništva, na ovoj ili onoj strani; rat je imao osim obilježja obrane od agresora i karakter građanskog rata, u praktično svakoj današnjoj državi koja je nastala iz bivše SFRJ postojala je vojska koja je ratovala protiv partizana. U Sloveniji bijela garda, u Hrvatskoj i BiH ustaše, domobrani i četnici, u Srbiji četnici, nedićevci i ljotićevci, na Kosovu balisti itd. Rat je odnio brojne žrtve prethodno opisane
Komunistička partija Jugoslavije koristila je taj termin od početka ustanka, 1941. Pojam Narodnoslobodilačka borba uglavnom se koristio kao sinonim; može se reći da je "borba" širi pojam od "rat". Borci NOR-a nazivaju se općim imenom partizani. Često se koristila proširena sintagma Narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija. Nakon političkog preokreta 1990., iz razumljivih razloga termin je izbjegavan. Međutim, Hrvatska enciklopedija navodi, u članku Narodnooslobodilački rat, da taj pojam ima bitno značenje, koje se ne može nekim drugim pogodnim pojmom zamijeniti. Pojam narodnooslobodilački rat odnosi se na borbu protiv stranih zavojevača i za društvenu preobrazbu u nekim zemljama Europe i Azije tijekom Drugog svjetskog rata (uključivo i Jugoslaviju) te na antikolonijalnu borbu naroda Azije i Afrike nakon toga. Odnosi se na borbu koja nije uperena samo protiv stranih zavojevača, nego istovremeno stremi bitnoj društvenoj i političkoj preobrazbi (revoluciji), te tijekom borbe gradi svoje usporedne organe vlasti. U slučaju Jugoslavije, KPJ, iako je svoje namjere iz taktičkih razloga često prikrivala, od početka ustanka imala je za cilj ne samo borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača (tzv. kvislinzi i kolaboracionisti), nego i osvajanje političke vlasti i socijalističku revoluciju u skladu sa komunističkom ideologijom, koju su prihvaćale stranke članice Komunističke internacionale. U biti značajnu ulogu u pripremi kadrova za orgnaizaciju partizanskog rata u Jugoslaviji je imao SSSR. Uoči rata nekoliko stotina budućih istaknutih sudionika NOB je završilo partizanske tečajeve u organizaciji sovjetske vojno-obavještajne službe u SSSR-u i Španjolskoj.
U doba komunističke vlasti Socijalističke Jugoslavije, termin "narodnooslobodilački rat" imao je naravno apriorno pozitivno značenje, a socijalistička revolucija smatrala se epohalnim povijesnim progresom koji se ne može dovesti u sumnju. Danas, iste termine možemo koristiti bez vrjednovanja, pozitivnog ili negativnog, imajući u vidu ono što se zaista događalo i namjere ključnih sudionika. Objektivno, možemo govoriti o povijesnim zbivanjima koja je povijesna znanost u bivšoj SFRJ nazivala "Narodnooslobodilački rat" (NOR) za vrijeme Drugog svjetskog rata te o socijalističkoj revoluciji za vrijeme rata i poslije njega, a da su pri tome mogući različiti stavovi o tome je li to bilo dobro ili loše (ili djelomice dobro, a djelomice loše).
Sukob je uz elemente antifašističkog rata imao i snažne i na kraju presudno važne elemente komunističke revolucije i elemente građanskog rata ili građanskih ratova.
Tijek rata
Nakon što je Drugi svjetski rat počeo invazijom Njemačke i Sovjetskog Saveza na Poljsku u rujnu 1939. godine, izgledalo je mogućim da ratne operacije zaobiđu područje Kraljevine Jugoslavije. Nakon što je u puču Simović - Mirković od 27. ožujka 1941. svrgnuta vlada Cvetković - Maček i svrgnut regent Pavle Karađorđević (maloljetni kralj Petar II. Karađorđević je samog sebe proglasio punoljetnim 8 i pol mjeseci prije nego je navršio osamnaestu godinu), međutim, Sile Osovine su ocijenile situaciju u Jugoslaviji odveć nestabilnima, a nove pučističke vlasti odveć sklonima Velikoj Britaniji da bi ih mogle tolerirati u području Europe pod svojom dominacijom. U kratkom Travanjskom ratu 6. - 17. travnja 1941. god. Jugoslavenske vojne snage su posve poražene, nakon čega su Sile Osovine posve razdijelile Jugoslaviju: znatan dio teritorija te države nastale 23 godine ranije je razdijeljen između država koje su sudjelovale u invaziji, a od preostalog dijela su formirane Nezavisna Država Hrvatska, Srbija pod njemačkom okupacijom i Kraljevina Crna Gora pod vlašću talijanske monarhije.
Nakon što Ustaše ne žele dati svojim sponzorima u Italiji (u kojoj su prije rata imali vojne kampove i organizirali se za akcije protiv Jugoslavije) cjelokupno područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar, koriste Talijani nezadovoljstvo Srba vrlo agresivnom politikom režima NDH prema toj etničkoj skupini - te već u lipnju 1941. godine sponzoriraju četnički Vidovdanski ustanak 22. lipnja 1941. god. u Hercegovini, a potom i četničko - partizanski ustanak na područjima oko tromeđe Dalmacije, Like i Bosne 27. srpnja 1941. godine.
7. srpnja 1941. godine pokreće se i četničko - partizanski ustanak protiv Nijemaca u Srbiji: četnici ubrzo podržavaju Nijemce u borbi protiv partizana koje predvode komunisti - te partizana u Srbiji ubrzo gotovo posve nestaje; partizanski pokret se opet u Srbiji u skromnim razmjerima budi tek 1943. godine.
Komunisti, koji su nakon invazije Sila Osovine na SSSR bili vrlo motivirani za borbu protiv Nijemaca i Talijana, uspijevaju na području NDH i Kraljevine Crne Gore ostvariti veći utjecaj od četnika Draže Mihailovića. Mihailović umjesto borbe s nadmoćnijim okupatorom odlučuje čekati preokret na glavnim ratištima II. svjetskog rata i potpomaže Talijane (koji na svojem okupacijskom području u cijelosti opremaju, hrane i plaćaju četničku "antikomunističku miliciju") i Nijemce (koji na području Srbije toleriraju četničku prisutnost u izoliranim ruralnim sredinama prepoznajući u njihovoj prisutnosti osiguranje od pokušaja organiziranja partizana, te četnike u stanovitoj mjeri također potpomažu).
Kao rezultat četverogodišnjeg ratovanja - najviše na područjima NDH i Crne Gore - bilježe se vrlo velika razaranja i žrtve među vojnicima svih vojski (najmanje među vojnicima Njemačke i Italije, protiv kojih je nominalno "Narodonooslobodilački rat" bio usmjeren) te među civilima: do približno oko milijun poginulih - broj koji je uvelike nadmašivao žrtve u drugim zemljama pod okupacijom Sila Osovine, u kojima su uglavnom stradavali Židovi i Romi.
Kronologija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji
1941. godina
22. lipnja
U šumi Brezovica kraj Siska formiran Prvi sisački partizanski odred.
4. srpnja U Beogradu vodstvo KPJ donosi odluku o pokretanju općeg ustanka.
7. srpnja Ustanak u Srbiji.
13. srpnja Ustanak u Crnoj Gori.
22. srpnja Ustanak u Sloveniji.
27. srpnja Ustanci u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
11. listopada Ustanak u Makedoniji.
21. listopada Masakr u Kragujevcu.
21. prosinca U Rudom formirana Prva proleterska brigada NOVJ.
Vojne operacije 1941.godine
-Travanjski rat
· Ustanak (u NDH · u Crnoj Gori · u Srbiji · u Sloveniji)
· Bitka za Loznicu
· Užička republika
· Operacija Mačva
· Sastanak u Divcima
· Operacija Užice
· Pljevaljska bitka
· Ozrenska operacija
· Operacija Mihailović
1942.godina
31. siječnja
Igmanski marš.
1. travnja-25. travnja Operacija Trio, njemačko-ustaško-domobranska operacija čišćenja istočne Bosne od partizana i četnika.
21. svibnja Dva aviona s pilotima Zrakoplovstva NDH bježe partizanima i tako stvaraju partizanske zrakoplovne jedinice.
10. rujna U Podgori kraj Makarske formirana Mornarica NOVJ.
1. studenoga Formirane prve divizije i korpusi NOVJ.
4. studenoga Partizanske snage u okviru bihaćke operacije zauzimaju Bihać.
26. i 27. studenoga U Bihaću održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a.
Vojne operacije 1942.godine
-Operacija Jugoistočna Hrvatska
· Operacija Ozren
· Operacija Prijedor
· Operacija Trio
· Operacija Foča
· Crnogorsko-hercegovačka ofenziva
· Bitka na Kozari
· Prodor u Zapadnu Bosnu
· Bitka za Kupres
· Operacija "Albia"
· Napad NOVJ-a na Gojlo
· Operacija Dinara
· Bihaćka operacija
· Bihaćka republika
1943.godina
20. siječnja Početak četvrte neprijateljske ofenzive. (Neretva)
15. svibnja Početak pete neprijateljske ofenzive. (Sutjeska)
8. rujna Kapitulacija Italije.
10. rujna Ante Pavelić objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora i povratu čitave Dalmacije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
25. i 26. rujna NOO za Istru u Pazinu donio Odluku o pripajanju Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici zemlji Hrvatskoj.
29. studenoga Drugo zasjedanje AVNOJ-a.
Vojne operacije 1943.godine
- Bitka na Neretvi
· Bitka za Prozor
· Ofenziva NOVJ-a u Lici
· Operacija Teufel III
· Bitka kod Šušnjara
· Bitka na Sutjesci
· Kapitulacija Italije
· Operacija Osovina
· Bitka za Split
· Bitka za Tuzlu
· Antiosovinska ofenziva JVuO
· Operacija Wolkenbruch
· Bitka za Ludbreg
· Bitka za Glinu
· Bitka za Livno
· Operacija Kugelblitz
· Zimske operacije
1944.godina
8. svibnja U Topuskom održano zasjedanje ZAVNOH-a na kome je formirana Federalna država Hrvatska.
25. svibnja Desant na Drvar.
16. lipnja Sporazum Tito-Šubašić.
13. listopada - 17. listopada Bitka za Koprivnicu
20. listopada Snage NOVJ ulaze u Beograd.
Vojne operacije 1944.godine
- Operacija Dubrovnik
· Desant na Korčulu
· Operacija Kugelblitz
· Desant na Drvar
· Desant na Brač
· Bitka za Podgorač
· Bitka za južnu Srbiju
· Andrijevička operacija
· Durmitorska operacija
· Operacija Ratweek
· Bitka na Jelovoj gori
· Bitka za Prijedor
· Bitka za Banju Luku
· Bitka za Brač
· Beogradska ofenziva
· Bitka za Travnik
· Bitka za Koprivnicu
· Bitka kod Batine
· Bitka za Našice
· Kninska operacija
· Proboj Armijske grupe E iz Grčke
· Proboj četnika i Nijemaca iz Srbije (iz Crne Gore)
· Ofenziva JVuO u istočnoj Bosni
1945.godina
7. ožujka Josip Broz Tito imenovan za premijera Jugoslavije.
31. ožujka Ofenzivom 4. armije JA u Lici započinju Završne operacije u Jugoslaviji.
6. travnja Tijekom sarajevske operacije snage JA ulaze u Sarajevo.
12. travnja Probijen srijemski front.
3. svibnja Snage JA ulaze u Rijeku.
4. svibnja Snage JA ulaze u Trst.
8. svibnja Snage JA ulaze u Zagreb.
15. svibnja Predaja snaga NDH kod Bleiburga u Austriji. Početak tzv. Blajburškog masakra, odnosno Križnog puta.
25. svibnja Predajom ustaško-domobranskog garnizona u Odžaku prestaje organizirani otpor osovinskih snaga u Jugoslaviji.
Vojne operacije 1945.godine
-Srijemska bojišnica
· Mostarska operacija
· Sarajevska operacija
· Ličko-primorska operacija
· Bitka na Lijevča polju
· Karlovačka operacija
· Riječka operacija
· Tršćanska operacija
· Bitka na Zelengori
· Bitka kod Poljane
· Bitka za Odžak
Sedam ofenziva
Sedam ofenziva ili "sedam neprijateljskih" je izraz kojim se naziva sedam najvećih operacija Sila Osovine na prostoru bivše Jugoslavije protiv Titovih partizana, za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Tijekom razdoblja Titove Jugoslavije, bio je govor o tih sedam vojnih operacija važan dio službene propagande - svako školsko dijete ih je moralo biti u stanju napamet nabrojati - u kojoj je antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu zapravo predstavljala glavnu legitimaciju vlasti koja očito nije opstajala na temelju volje naroda izražene na slobodnim izborima, te u kojoj se svaku opoziciju komunističkim vlastima službeno dovodilo u vezu s fašizmom.
Kronološki, riječ je o slijedećih sedam operacija:
1. Uništenje Užičke republike od rujna do studenog 1941. u zapadnoj Srbiji ("Prva neprijateljska ofenziva")
2. Operacija Jugoistočna Hrvatska u istočnoj Bosni u siječnju 1942. godine ("Druga neprijateljska ofenziva"),
3. Operacija Trio i Operacija Foča na granici Bosne i Srbije u proljeće 1942. te istovremena talijansko-četnička ofenziva u Crnoj Gori i Hercegovini ("Treća neprijateljska ofenziva"),
4. Bitka na Neretvi početkom 1943. godine ("Četvrta neprijateljska ofenziva"),
5. Bitka na Sutjesci u kasno proljeće 1943. ("Peta neprijateljska ofenziva"),
6. Ofenzivne operacije Wehrmachta od rujna 1943. do početka 1944. s ciljem zauzimanja teritorija kojega je NOVJ zauzeo po kapitulaciji Italije ("Šesta neprijateljska ofenziva"; v. Bitka za Split 1943. i Rommelova ofenziva),
7. Desant na Drvar, pokušaj likvidacije ili zarobljavanja vrhovnog komandanta NOVJ, maršala Tita ("Sedma neprijateljska ofenziva").
Užička republika je naziv za veliki slobodni teritorij, nastao za vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. godine u zapadnoj Srbiji u ustanku jugoslavenskih partizana i četnika, nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i posljedične uspostave marionetske Nedićeve Srbije u rujnu 1941. godine. Vlast partizana predvođenih Komunističkom partijom Jugoslavije trajala je od 24. rujna do 29. studenog 1941. godine: početkom studenog došlo je do sukoba između (prokomunističkih) partizana i (monarhističkih) četnika u kojima su partizani na stanovito vrijeme nadvladali.
Vlast i snage na oslobođenom teritoriju
Naziv "Užička republika" je bio kolokvijalne prirode, te ga ni sami komunisti nisu koristili u nikakvim dokumentima: u tadašnjoj Srbiji vjernost monarhiji Karađorđevića još nije bila ozbiljno dovedena u pitanje.
Njemačke snage - koje su u Srbiji bile svedene na mali broj zbog potreba izvođenja napada na Sovjetski Savez - su napustile Užice bez većih borbi, ostavivši iza sebe netaknutu tvornicu oružja.
U gradiću Užicu je smješten Centralni komitet KPJ, te Vrhovni štab NOVJ - obje ustanove pod vodstvom Josipa Broza Tita; izlazio je također i komunistički list "Borba". 17. studenog 1941. godine uspostavljen je Glavni narodnooslobodilački odbor za Srbiju - tijelo koje je trebalo povezivati mrežu Narodnooslobodilačkih odbora koje su partizani uspostavljali po mjestima koje su kontrolirali, kao tijela civilne vlasti.
Kontrolu nad teritorijem oko Užica partizani su ostvarivali u napetoj suradnji s četnicima, čiji se glavni štab kojemu je na čelu bio Draža Mihailović nalazio u 25 kilometara udaljenom gradiću Požega.
Sukob s četnicima početkom studenog 1941.
U tvornici oružja u Užicu proizvedeno je 21.000 pušaka, 2,7 milijuna metaka i 30.000 ručnih bombi koje su podijeljene ustanicima pod kontrolom partizana (njih je bilo oko 25.000, dijelom u seoskim stražama koje često i nisu znale jesu li odane Titu ili Mihajloviću, a nešto u partizanskim postrojbama koje su doista bile spremne za borbu), osim oko 1.200 pušaka i nešto municije koje su dostavljene četnicima (prema sporazumu J. B. Tita i Draže Mihailovića sklopljenom u selu Brajićima 27. listopada 1941.).
U biti, jedina veza "Užičke republike" s državnošću bila je organizirana vlast na privremeno oslobođenom području. Užička republika nije imala stalne granice, već su se one mijenjale gotovo svakodnevno sa svakim pokretom partizana i četnika na jednoj i okupatora na drugoj strani, a otprilike su zauzimale područje od rijeka Drine na zapadu Zapadne Morave na istoku i od rijeke Skrapeža na sjeveru do Uvca na jugu.
2. i 3. studenog 1941. godine četnici su napali Užice u pokušaju da preuzmu kontrolu nad tim gradom: u tome nisu uspjeli, a u partizanskom protunapadu je 3. studenog 1941. godine četnicima oduzeta Požega. Međutim je u borbama kod Kosjerića 7. i 8. studenog odred od oko 1.500 četnika pod zapovjedništvom kapetana Dragoslava Račića nanio ozbiljan poraz partizanima; barem 120 partizana se pritom predalo četnicima, koji su ih u grupi od ukupno 365 zarobljenih partizana predali Wehrmachtu 13. studenog 1941. godine u selu Slovac kod Lajkovca; iz te grupe, njih 263 su Nijeci strijeljali u Valjevu 27. studenog 1941. Četnici Draže Mihailovića, koji su sada otvoreni neprijatelji partizanima, uspijevaju ostvariti kontrolu nad znatnim dijelom oslobođenog područja na zapadu i jugu Srbije.
Za vrijeme ovih sukoba, Nijemci su pazili svoje vojne snage, a za svoje gubitke su vršili vrlo teške represalije: prema zapovijedi feldmaršala Keitela od 16. rujna 1941. god. trebalo je za svakog ubijenog njemačkog vojnika u Srbiji (i drugdje u Istočnoj Europi) pobiti 100 talaca, a za svakog ranjenog njih 50. Nakon što je u partizansko - četničkom napadu na Kraljevo poginulo 10 njemačkih vojnika, pogubili su Nijemci 20. rujna 1941. godine čak 1.700 srpskih civila. Od 21. do 23. rujna je u Kragujevcu pogubljeno oko 2.300 civila, kao odmazdu za gubitke koje su Nijemci imali proteklih dana u tom dijelu Srbije.
"Prva neprijateljska ofenziva" krajem studenog 1941.
Nakon 67 dana vlasti NOVJ u Užicu (od 24. rujna do 29. studenoga 1941.), snage njemačkog Wehrmachta - koji je radi slamanja ustanka u Srbiji angažirao oko 80.000 vojnika - uz stanovitu potporu četnika su partizane u ofenzivi na Užice potisnuli na jug prema Sandžaku. Ujedno su partizani posve potisnuti sa širokog ruralnog područja na zapadu Srbije kojega su do tada držali pod kontrolom. Ta je vojna akcija u desetljećima komunističke Jugoslavije bila nazivana "Prva neprijateljska ofenziva", danas neki autori koriste Wehrmachtov naziv "Operacija Užice".
Smatra se da su partizani u tom vojnom sučeljavali imali preko 4 tisuće mrtvih, te znatno veći broj ranjenih - gubici kakvi vojne postrojbe od dvadesetak tisuća ljudi u principu čine nesposobnima za daljnju borbu. Njemačke su snage su pretrpjele tek manje gubitke.
Nakon teškog poraza na jugozapadu Srbije, snage NOVJ su se donekle konsolidirale na području Sandžaka, gdje su 2. prosinca 1941. godine zauzele gradić Novu Varoš i uspostavili manji slobodni teritorij na Zlatiboru.
"Operacija Mihailović" u prosincu 1941.
Od 4. do 9. prosinca 1941. godine Nijemci su proveli "Operaciju Mihailović" s deklariranim ciljem da uhvate Dražu Mihailovića i razoružaju njegove četnike. U operaciji su skoro sve četničke postrojbe uspjele umaknuti izbjegavajući borbu, a nije uhvaćen ni Draža Mihailović. U manjim borbama izginulo je 12 četnika, a zaplijenjeno im je 317 pušaka i nešto druge opreme. Međutim su četnici izbačeni iz svih većih mjesta i udaljeni od važnijih prometnih pravaca.
U narednom tijeku rata su četnici Draže Mihailovića u Srbiji - nakon što su četnici Koste Pećanca još od 18. kolovoza 1941. godine bili sklopili sporazum s Nijemcima - "legalizirani" kao pomoćne trupe okupatora u ruralnoj Srbiji, koje su narednih godina često i primali plaće putem žandarmerije Nedićeve Srbije, a osobe koje bi po selima uhitili zbog suradnje s komunistima su nerijetko predavali Nijemcima i nedićevcima (koji su ih opet, uglavnom strijeljali), ako ih sami četnici ne bi na svoju ruku pogubili. Povremeno su se četnici iz Srbije uključivali u operacije u BiH i Crnoj Gori (Zlatiborski četnički odred čak u Hrvatskoj, na plaći i opskrbi kod Talijana). Nijemci i Bugari prema vojnim snagama koje su se klele u vjernost kralju Petru II. Karađorđeviću i izbjegličkoj vladi u Londonu (i iščekivali dolazak Britanaca) ipak nisu vjerovali, te su povremeno razoružavali i zatvarali, povremeno čak i strijeljali (osobito početkom 1942.godine) četnike - koji su se međutim vrlo trudili izbjegavati sukobe s okupatorom.
Slom partizana na Zlatiboru u veljači 1942.
Zone odgovornosti četničkih zapovjednika u Srbiji, prema sporazumu s Trećim Reichom 1943. godine: Jevrem Simić i Nikola Kalabić (ružičasto), Vojislav Lukačević (plavo), Ljuba Jovanović Patak (zeleno) i Mihailo Čačić (sivo).
Krajem prosinca i tijekom siječnja pokušali su se partizani vratiti u Srbiju iz koje su Nijemci opet povukli većinu svojih snaga. U tome su ih spriječile snage četnika (snage pod kontrolom Koste Pećanca i Draže Mihailovića se ni tada ni poslije nisu mnogo razdvajale) i Nedićeve vojske.
Pravilno ocijenivši slabost partizana koji tijekom zime nisu uspjeli osigurati dobru opskrbu i koji su pretrpjeli seriju neuspjeha u nastojanju da se vrate prema Srbiji, koordinirane snage nedićevaca, četnika i muslimana iz Sandžaka su u razdoblju 5. - 9. veljače 1942. godine čak i bez potpore Nijemaca i Talijana izvršile koncentrični napad na snage NOVJ. Partizani su bili razbijeni, te su tek stanovitim dijelom organizirano prešli u Bosnu. Manji dio partizana iz tih postrojbi uključen je u sastav Prve proleterske brigade i Druge proleterske brigade NOVJ, koje su djelovale na području BiH; ostali su se demoralizirani vratili kućama. U Srbiji se partizanski pokret počinje obnavljati tek 1943. godine.
Druga neprijateljska ofenziva.
Operacija Jugoistočna Hrvatska (njem. Unternehmen Südost Kroatien) bila je vojna operacija Sila Osovine protiv ustanika (partizana i četnika) u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na prostoru istočne Bosne. Za oružane snage NDH operacija je imala naziv Operacija Romanija dok je u poslijeratnoj historiografiji komunističke Jugoslavije operacija bila zvana Druga neprijateljska ofenziva.
Krajem siječnja 1942. godine, Prva proleterska brigada se na Romaniji našla opkoljena jakim njemačkim snagama. Stožer brigade donosi odluku o izvršenju opasnog, ali jedino mogućeg pokreta. Trebalo je proći pored Sarajeva, preko Igmana, prema oslobođenoj Foči.
Igmanski marš je izveden noću između 27. i 28. siječnja, po dubokom snijegu i velikoj hladnoći. Taj marš prema jugoslavenskim pričama postaje legenda, a četrdeset teško promrzlih boraca prebačeno je na liječenje u Foču, gdje su podnijeli nadljudske bolove amputiranja promrzlih dijelova tijela bez narkoze.
Treća neprijateljska ofenziva
Operacija Trio je bila prva velika protu-ustanička akcija Sila Osovine u Drugom svjetskom ratu na prostoru Nezavisne Države Hrvatske. Provedena je u dvije faze u istočnoj Bosni od 1. travnja do 13. svibnja 1942. godine. Cilj operacije bio je uništenje svih pobunjenika na prostoru između Sarajeva i rijeke Drine u istočnoj Bosni.
Operacija nije postigla potpun uspjeh zbog nekoliko čimbenika: kašnjenja talijanskih postrojbi, slabe koordinacije između njemačkih i hrvatskih zapovjednika s jedne strane te talijanskih s druge, te prikrivenih namjera i jednih i drugih. No operacijom je ipak postignuta pacifikacija ciljanog područja, pobunjenicima su naneseni teški gubitci, te je među njima došlo do nepovratne podjele na velikosrpski nastrojene četnike i komunističke partizane.
Stanje u istočnoj Bosni
Nedugo nakon rušenja Kraljevine Jugoslavije i stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru sredinom 1941. buknuo je ustanak protiv njemačkih i talijanskih okupacijskih snaga te njima srodnih novoformiranih država i režima. Na prostoru Srbije pod njemačkom vojnom upravom ustanak su vodili komunistički orjentirani partizani predvođeni Josipom Brozom Titom, te srpski nacionalistički četnici pod vodstvom Draže Mihailovića. Krajem godine, zbog neslaganja vodstva ova dva pokreta oko državnog uređenje buduće obnovljene Jugoslavije, među njima dolazi do razdora i otvorenih sukoba. Četnici Draže Mihailovića tada započinju tajnu suradnju sa vojnim postrojbama generala Milana Nedića, šefa marionetske srbijanske vlade, a preko njega neizravno i sa njemačkim okupacijskim snagama, a sve radi uništenja komunističkog partizanskog pokreta. Prilikom uništenja partizanskog teritorija poznatog kao Užička Republika krajem 1941. i početkom 1942., srbijanski četnici su se otvoreno borili uz Nijemce protiv partizana.
Istodobno, u istočnoj Bosni je situacija bila drugačija. Tamo nije postojala jasna podjela pobunjenika na partizane i četnike. Iako su zapovjednici pobunjeničkih jedinica nosili partizansko tj. četničko znakovlje, većina boraca bili su Srbi kojima je jedina želja bila boriti se protiv vlasti Nezavisne Države Hrvatske, bez puno zanimanja za komunizam ili klasnu borbu koju su zagovarali komunisti. Partizanska ideja o multietničkoj borbi (koja bi uključivala i bosanske muslimane), nije nailazila na plodno tlo. Usprkos tome, uspostavljen je zajednički partizansko-četnički operativni štab za istočnu Bosnu.
Početkom siječnja 1942., partizanski vrhovni štab, povlačeći se pred nadirućim njemačkim snagama u Srbiji, se prebacio u istočnu Bosnu. Uz partizanske postrojbe koje su se povukle iz Srbije, na prostoru Jahorine, Foče, Vlasenice, i Srebrenice je tada djelovalo nekoliko tisuća pobunjenika. Partizani su reorganizirali svoje borce i formirali "udarne čete", "udarne bataljone", i "udarne brigade", među njima i Drugu proletersku brigadu. Partizanski vrhovni štab je tada dopustio formiranje postrojbi od boraca koji se nisu željeli nazivati partizanima. Te postrojbe dobile su naziv Dobrovoljačka vojska Jugoslavije, te iako im je službeno znakovlje bila jugoslavenska trobojnica, mnoge su nastupale pod srpskom zastavom. Bilo je slučajeva gdje je jedini komunist u postrojbi bio njezin zapovjednik. Do kraja ožujka 1942., jačina Dobrovoljačke vojske Jugoslavije bila je oko 7000 boraca.
Istodobno, poticani od časnika bivše Jugoslavenske vojske, poput majora Jezdimira Dangića, koji je početkom veljače bio poslan u istočnu Bosnu izravno iz stožera Draže Mihailovića, srpski pobunjenici su provodili teror nad lokalnim muslimanskim stanovništvom. Promovirajući srpski nacionalizam i četničku ideologiju, Dangić je počeo formirati isključivo četničke postrojbe. Osim toga, Dangić je uspostavio veze sa vladom Milana Nedića tražeći od njega oružje za borbu protiv vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Zahvaljujući njegovom agitiranju, vojna vrijednost i odanost Dobrovoljačke vojske Jugoslavije partizanskim ciljevima bila je vrlo ograničena.
S druge strane, muslimansko stanovništvo istočne Bosne, izbjeglo pred srpskim terorom i nasiljima, je bježalo prema Sarajevu, stavljajući se pod zaštitu njemačkih vojnih vlasti kao i vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi izbjeglice, visokomotivirani za osvetu, su u Sarajevu pristupali redovima hrvatskih oružanih snaga tj. Domobranstva i Ustaške vojnice. Na prijemu muslimanskih izbjeglica u ustaške redove posebno se istakao Jure Francetić, povjerenik Glavnog ustaškog stana za Bosnu.
Planiranje operacije
Njemački general Paul Bader bio je glavni zapovjednik operacije
Zbog pojačanih partizanskih aktivnosti, te njihovih brojnih diverzija na željezničkim prugama, Nijemci odlučuju pojačati napore za pacifikaciju NDH. Djelovanje pobunjenika prijetilo je prekidanjem velikih prometnih tokova koji su za njemačke ratne napore na istočnom bojištu bili iznimno važni. 2. i 3. ožujka 1942. u Opatiji je održan sastanak njemačkih, talijanskih i hrvatskih vojnih zapovjednika radi dogovaranja operacije s ciljem gušenja ustanka u Hrvatskoj.
Sastanku su prisustvovali njemački generali Paul Bader (njemački vojni upravitelj Srbije), Enno Rintelen (njemački časnik za vezu s Talijanima) i Walter Kuntze (vojni zapovjednik jugoistoka), talijanski generali Vittorio Ambrosio (načelnik glavnog stožera talijanske vojske) i Mario Roatta (zapovjednik talijanske druge armije) i Antonio Gandin, te domobranski general Vladimir Laxa (načelnik zapovjedništva Hrvatskog domobranstva). Već na samom početku sastanka sastanka u Opatiji Laxa je prigovorio talijanskom prijedlogu korištenja bosanskohercegovačkih četnika u planiranim operacijama, te uz podršku Nijemaca, ova ideja je u začetku odbačena. Detaljno planiranje operacije Trio dovršeno je na sastanku u Ljubljani 28. i 29. ožujka 1942. godine. Laxa, Roatta, i Bader dogovorili su kompromis koji je Talijanima dopuštao privremene dogovore s hercegovačkim četnicima, ali ne i s bosanskim četničkim grupama predvođenima Dangićem. Prema dogovoru, etape operacije bile su sljedeće:
• Trio I - uništenje pobunjeničkih snaga između Han Pijeska, Višegrada, Goražda, Foče, Dobrog Polja, i Sokolca.
• Trio II - uništenje pobunjeničkih snaga u luku Drine, oko Srebrenika, te Vlasenice.
• Trio III - uništenje pobunjeničkih snaga na planini Ozren, te između rijeka Krivaje, Bosne, i Spreče.
Značajno otezanje u dogovoru operacije bilo je uzrokovano neslaganjima oko toga gdje započeti, tko će zapovijedati operacijom, kako se odnositi prema liniji razgraničenja između njemačke i talijanske zone utjecaja, kao i o uspostavi civilne vlasti u područjima očišćenim od pobunjenika. Konačno je donesena odluka da će meta napada biti svi pobunjenici između Sarajeva i Drine, podjednako partizani i četnici. No to su Talijani iskoristili da zatraže slobodan prijelaz linije razgraničenja i proširenje svoje zone utjecaja. Bader je na kraju pristao na nekoliko najvažnijih talijanskih zahtjeva, uključujući i vojnu kontrolu nad civilnom vlasti na području operacije, kao i to da se četnici koji ne pružaju otpor tretiraju kao ratni zarobljenici. No hrvatski predstavnici su bili zabrinuti zbog njemačkih i talijanskih pregovora sa Dangićem, kao i mogućnošću da Nijemci dopuste Talijanima i njihovim četničkim saveznicima da koriste Sarajevo kao bazu.
Zbog toga su Slavko Kvaternik i Mladen Lorković intervenirali kod generala Kuntzea rekavši mu da Hrvatska ne može pristati na trajan ostanak talijanske vojske u Bosni, a kamoli na talijansku vojnu upravu na području operacija. General Edmund Glaise von Horstenau je rekao da bi prisutnost Talijana u Sarajevu bila krajnje nepovoljna za prestiž Nijemaca. I sam Bader je ocijenio da Talijane ne zanima borba nego ostvarenje političkih ciljeva.
Pripreme
Operaciji je dano ime "Trio" simbolizirajući suradnju njemačkih, talijanskih, i hrvatskih snaga. General Bader je imenovan taktičkim zapovjednikom kombiniranih snaga (poznate kao Kampfgruppe Bader-Borbena grupa Bader) tijekom operacije, ali da bi se udovoljilo Talijanima, snage su formalno bile pod sveukupnim zapovjedništvom talijanske Druge armije, kojom je zapovijedao Roatta. Kampfgruppe Bader se sastojala od 718. pješačke divizije (jedina cjelovita njemačka divizija stacionirana u NDH u to vrijeme), talijanske 22. pješačke divizije, 1. alpske divizije, 5. brdske divizije, te 28 hrvatskih bojni. Od 18. veljače, 718. pješadijska divizija je bila odgovorna za osiguravanje područja omeđenog rijekama Savom i Bosnom na sjeveru, Drinom na istoku, i njemačko-talijanskom crtom razgraničenja na jugu.
Iako je planirani datum početka operacije bio 15. travnja, morao je biti odgođen jer su Talijani imali problema sa postavljanjem svojih postrojbi na dogovorene početne položaje. Kasnije su imali problema sa uspostavljanjem linije komunikacije od obale Jadrana do unutrašnjosti, zbog čega je operacija odgođena za 25. travnja.
Partizanski vrhovni štab, koji se u to vrijeme nalazio u Foči, uočio je pripreme neprijatelja za ofenzivu u istočnoj Bosni. U drugoj polovici ožujka, poslije prikupljanja Prve i Druge proleterske brigade oko Han-Pijeska, Sokolca i Rogatice, Tito je naredio da dijelovi ove dvije brigade opkole i napadnu domobranski garnizon u Rogatici. Time su partizani nastojali stvoriti slobodni teritorij u istočnoj Bosni i na sjeveru Crne Gore.
Operacija
Pohod na Drinu
Operacija od samog početka nije krenula po planu. Kako su domobranske postrojbe u Rogatici bile opkoljene od nadmoćnijih pobunjeničkih snaga (dva bataljona 2. proleterske brigade i jedna četa Drinskog narodnooslobodilačkog dobrovoljačkog odreda), hrvatska strana odlučila je izvesti pohod ne čekajući Nijemce. Odluku o napadu je na svoju ruku donio ustaški bojnik Jure Francetić, koji je već prošle godine od mnogobrojnih muslimanskih izbjeglica formirao elitnu ustašku postrojbu, Crnu legiju. Za potrebe pohoda je zapovjednik Ustaške nadzorne službe Eugen Dido Kvaternik samoinicijativno opskrbio Francetićevu postrojbu odorama, streljivom, te sa tri stotine strojnica. Legija je opremljena i sa jednim vodom brdskog topništva.
29. ožujka, Francetić je legiju premjestio u Mokro, dvadeset kilometara istočno od Sarajeva. O pokretima je obavijestio zapovjednika njemačke 718. divizije, generala Johanna Fortnera, koji mu je zabranio daljnje napredovanje. Ignorirajući Fortnerove zapovjedi, u noći sa 31. ožujka na 1. travnja, Francetić je započeo napad na četničke položaje kod Han Pijeska. Nakon brzog marša u pravcu Romanije i Glasinačkog polja, dio Crne legije je iz Sokolca krenuo na sjever i zauzeo Vlasenicu, sjedište Dangićevih četnika. Nanijevši velike gubitke četnicima, Francetić je 8. travnja zauzeo Drinjaču a 9. travnja Bratunac i Srebrenicu, te 10. travnja izbio na Drinu. Time je odmah izvršio ono što je bilo planirano za izvođenje tek u drugom dijelu operacije. Partizani su ustašama pružili samo ograničen otpor, jer je Crna legija u izravnim sukobima nanjela znatne gubitke Vlaseničkom i Srebreničkom narodnooslobodilačkom odredu. Francetić je sa obale Drine poglavniku Anti Paveliću u Zagreb uputio čuturicu vode iz Drine te sljedeći brzojav:
„Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.”
(Jure Francetić)
Uspjeh operacije Francetiću je tih dana donio promaknuće u čin potpukovnika. S druge strane, srpsko civilno stanovništvo u osvojenim krajevima, bojeći se osvete svojih dojučerašnjih muslimanskih susjeda, započelo je masovan bijeg preko Drine u Srbiju. Među mnogima koji su prešli rijeku ubrzo se proširila glad i tifus. Na njemačke optužbe o ustaškim zločinima nad Srbima, Francetić je odgovorio da zločine vrše "pripadnici Hadžiefendićeve milicije". Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši: "Po naređenju Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!"
Do 20. travnja, ustaške su snage čvrsto zaposjele prostor od Zvornika do Višegrada. Francetić je imao na raspolaganju 2200 boraca okupljenih u pet ustaških bojni. Po jednu bojnu je postavio u Vlasenicu, Srebrenicu, i Bratunac, a kao rezervu za daljnje operacije je držao jednu pješačku ustašku bojnu i jednu bojnu Željezničke ustaške vojnice.
Raskol u pobunjeničkim redovima
Istodobno sa početkom ustaškog pohoda, netrpeljivosti između propartizanskih i pročetničkih pristaša u Dobrovoljačkoj vojsci Jugoslavije dosežu vrhunac. Na Ozrenu izbija prvi sukob kada je partizanski zapovjednik Vukmanović ubio četničkog pristašu Bogdana Jovičića. 18. travnja pročetnička struja u Ozrenskom odredu predvođena Cvijetinom Todićem prevladava te su Vukmanović i dotadašnji zapovjednik Ozrenskog odreda Todor Vujasinović bili prisiljeni pobjeći sa nekoliko odanih boraca. Do kraja travnja uslijedili su još neki sukobi. Partizanski politički komesari u gotovo svim dobrovoljačkim odredima bili su ubijeni. Zbog svega toga, partizani počinju sa otvorenim sukobima sa četnicima, izbjegavajući borbe s ustašama. Igrom slučaja, partizani su napali četničke položaje kod Vlasenice u isto vrijeme kad i ustaše, zbog čega su se četnici našli uhvaćeni između dvije vatre.
Dangić je u međuvremenu 30. ožujka otputovao u Beograd te ondje boravio do 2. travnja. Od Milana Nedića Dangić je dobio oružje i opremu za planirani veliki srpski ustanak protiv NDH. Doprema ratnog materijala njegovim četnicima obavljana je pod maskom tzv. "pomoći za izbjeglice". Također je održao nekoliko sastanaka sa četničkim zapovjednicima u Srbiji, nastojeći pripremiti teren za buduće pripajanje istočne Bosne Srbiji kao dijela stvaranja Velike Srbije. Na povratku u Bosnu, Dangića su 12. travnja zarobili pripadnici njemačke 741. pješačke pukovnije pod zapovjedništvom potporučnika Rahna. Dangić je odmah prebačen u Beograd a 23. travnja zajedno sa još 128 časnika bivše Jugoslavenske vojske poslan u zarobljenički logor u Poljskoj.
Njemačko napredovanje
19. travnja u Sarajevu je održan sastanak njemačkih i hrvatskih predstavnika na kojem su bili prisutni general Edmund Glaise von Horstenau, general Paul Bader, i general Johann Fortner sa njemačke strane, te ministar Mladen Lorković, Eugen Dido Kvaternik, domobranski general Ivan Prpić, i Jure Francetić sa hrvatske strane. Njemački zapovjednik jugoistoka, general Walter Kuntze, je već ranije naredio Baderu da iskoristi Francetićev prodor prema Drini radi smirivanja područja. Odlučeno je da se ojača Francetićeve postrojbe koje bi zadržale kontrolu nad hrvatsko-srpskom granicom, dok bi njemačke i domobranske postrojbe iz Sarajeva deblokirale Rogaticu. Hrvatski predstavnici su obećali ublažavanje politike prema Srbima što bi doprinjelo smirivanju situacije. Također je odlučeno da se nastoji onemogućiti dolazak Talijana u istočnu Bosnu a njima predloži temeljito čišćenje njihove okupacijske zone te spriječavanje povlačenje pobunjenika u talijansku zonu. Eventualno bi ih se zatražilo čišćenje prostora južno od Sarajeva. Nakon deblokiranja Rogatice operativni stožer Borbene grupe Bader bio bi rasformiran.
Njemačke i domobranske snage krenule su 22. travnja iz Han Pijeska prema Vlasenici, odbacivši partizane i deblokiravši Rogaticu. Istodobno su time spriječili Talijane da istočnu Bosnu uključe u svoj okupacijski pojas. Partizani su se povukli prema Zelengori. Nakon Rogatice, njemačke snage ušle su i u Prač i Goražde. Do 27. travnja Nijemci su potpuno očistili prostor Drine od partizana.
Nastupanje Talijana
21. travnja Bader je imao sastanak sa Roattom u Mostaru. Na sastanku je Bader rekao Roatti da je zajednička njemačko-talijanska operacija sada suvišna, s obzirom na do sada postignute njemačko-hrvatske ishode. Roatta se s time u načelu složio, ali je rekao da bi započeti pokreti talijanskih postrojbi trebali biti dovršeni, jer je "moguće da će se na ljeto situacija pogrošati".
Talijanski zapovjednik se zapravo s razlogom bojao da preuranjena njemačko-hrvatska operacija služi sprječavanju talijanskog ulaska u istočnu Bosnu, što bi zaustavilo širenje njihovog utjecaja. Talijanska 5. divizija "Pusteria" je zato 23. travnja okupirala Čajniče i stigla u okolicu Goražda. Zbog partizanskog otpora u sukobima sa 22. talijanskom divizijom, Talijani nisu bili u stanju pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena, te su partizani iskoristili priliku da se povuku južnije, u talijansku zonu utjecaja.
Nakon talijanskih pritužbi, Bader je 5. svibnja predao zapovijedanje operacijom Roatti. No do tada je već bilo prekasno da Talijani išta postignu. Zbog uspješnih akcija hercegovačkih partizana talijanske snage nisu na vrijeme zauzele dogovorena područja što je omogućilo partizanima povlačenje južno od linije Kalinovik-Foča.
Rezultati i posljedice operacije
Kako je službeno operacija bila prekinuta 25. travnja odmah zatim slijedila je improvizirana njemačko-talijansko-hrvatska Operacija Foča u istočnoj Bosni i talijansko-četnička protupartizanska ofenziva u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini. Rezultat "Operacije Trio" bio je uništenje istočnobosanskih četnika i protjerivanje partizana sa prostora istočne Bosne te uspostava kontrole ustaških vlasti nad istočnom granicom NDH ali i masovan bijeg srpskog stanovništva istočne Bosne u Srbiju.
Istraga u šest istočnobosanskih kotara osobito jako zahvaćenih nemirima 1941. i 1942., utvrdila je prema Kascheu ovaj broj poginulih: 2.400 katoličkih Hrvata, 13.400 islamskih Hrvata i 19.300 pravoslavnih.
Zbog uspjeha operacije Jure Francetić je bio odlikovan Redom Željeznog trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. Nedugo nakon operacije, vlasti NDH su o njoj dale snimiti dokumentarni film Straža na Drini. Film je nagrađen na filmskom festivalu u Veneciji iste godine.
Tijekom operacije, Dobrovoljačka vojska Jugoslavije, kao formacija je prestala postojati. Ustanici su bili nepovratno podijeljeni na četnike i partizane. Do svibnja 1942., preostali četnici u istočnoj Bosni potpisali su sporazume o primirju i suradnji s vlastima NDH, iako će ti povremeno biti kršeni.
U poslijeratnoj historiografiji komunističke Jugoslavije uz Operaciju Trio će se vezivati i Operacija Foča i talijansko-četničke akcije protiv partizana u Hercegovini te su one uz Operaciju Trio smatrane zajedničkom ofenzivom koja je nazivana "trećom neprijateljskom ofenzivom". No tu se zapravo radilo o tri odvojene operacije tj. tri odvojene ofenzive.
Četvrta neprijateljska ofenziva
Bitka na Neretvi, također poznata pod njemačkim kodnim imenom Fall Weiss (njemački za "Bijeli slučaj"), a u Jugoslaviji često nazivan Četvrtom neprijateljskom ofenzivom), bio je njemački strateški plan o zajedničkom napadu Sila osovine započet početkom 1943. protiv partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, danas Bosni i Hercegovini, tijekom Drugog svjetskog rata. Ofenziva je trajala od siječnja do travnja 1943. godine.
Nijemci su htjeli uništiti središnje zapovjedništvo Partizana, Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, i glavnu Partizansku bolnicu. Sile osovine su okupile devet divizija, šest njemačkih, tri talijanske, nekoliko ustaških i domobranskih zdrugova, te nekoliko četničkih jedinica. Procjenjuje se da je preko 150 000 vojnika sila osovine napalo znatno malobrojnije partizanske odrede, uz koje su bili i ranjenici.
Ciljevi operacije
Srušeni most na rijeci Neretvi
• Weiss I je započeo 20. siječnja 1943. napadom na područja koja su držali partizani u zapadnoj Bosni i dijelovima središnje Hrvatske, cilj je bio uništenje partizana na području Like, Korduna, Banije, Cazinske krajine i Bosanske krajine do Grmeča
• Weiss II je uslijedio i započeo 25. veljače borbama u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni, a partizani su se počeli povlačiti prema jugoistoku, čak i do Neretve, cilj je bilo područje Drvara, Glamoča, Livna, Jajca i Ključa
• Weiss III je otpočeo u ožujku i ciljao na područja sjeverne Hercegovine, ali su opkoljeni partizani uspijeli probiti obruč na sjeveru Crne Gore, tako da treći stupanj nije uspješno izvršen)
Snage
Nijemci
• 7. SS dobrovoljačka gorska divizija "Prinz Eugen"
• 369. hrvatska "Vražja" divizija
• 714. pješačka divizija
• 717. pješačka divizija
• jedna pukovnija 187. rezervne divizije
Talijani
• 12. pješačka divizija "Sassari"
• 13. pješačka divizija "Re"
• 57. pješačka divizija "Lombardia"
NDH
• V. ustaški stajaći zdrug
• 2. domobranski gorski zdrug
• 3. domobranski gorski zdrug
• 5. domobranski gorski zdrug
• 7. pješačka pukovnija
• Zrakoplovstvo NDH
Četnici
• jedan puk Dinarske četničke divizije
• hercegovačka leteća brigada
• crnogorski udarni korpus
• crnogorska leteća brigada
Partizani
• 1. hrvatski korpus
• 1. bosanski korpus
• Glavna operativna grupa
o 1. proleterska divizija
o 2. proleterska divizija
o 3. udarna divizija
o 7. banijska divizija
o 9. dalmatinska divizija
Tijek operacije
Do kraja ožujka Sile osovine su ubile oko osam tisuća partizana, zarobivši još oko dvije tisuće. Unatoč teškim gubitcima i naočigled taktičkoj pobjedi Sila osovine, partizani su osigurali sigurnost svom zapovjedništvu i bolnici, te su mogli nastaviti sa svojim djelovanjem. U stvari, prelaskom u istočnu Bosnu i Hercegovinu partizani su se morali boriti samo protiv četnika te su ih potpuno onesposobili, tako da nakon Bitke na Neretvi četnici više ne predstavljaju nikakvu silu i skoro su potpuno izbrisani zapadno od Drine.
Nakon prelaska Neretve u Istočnu Hercegovinu, NOVJ u uzastopnim borbama do kraja ožujka razbija hercegovačke i crnogorske četnike koji im se uz podršku talijanskih snaga pokušavaju suprotstaviti. U četničkim postrojbama nastaje rasulo i znatno dezerterstvo.
Iduća velika ofenziva je Bitka na Sutjesci, dio Pete neprijateljske ofenzive, ili kako su je Nijemci nazvali "Operacija Schwarz".
Peta neprijateljska ofenziva
Bitka na Sutjesci, od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. bila je zajednički napad Sila osovine koji je za cilj imao uništenje jugoslavenskih partizanskih jedinica u bilzini Sutjeske u jugoistočnoj Bosni. Makar je u uzastopnim bitkama na Neretvi i na Sutjesci snage glavnine NOVJ pretrpjele izrazito teške gubitke, one su ipak opstale, te su se u kasnijem tijeku Drugog svjetskog rata obilježenog kapitulacijom Italije i postupnim potiskivanjem njemačkih snaga na svim frontovima, one uspjele obnoviti i naposljetku zagospodariti područjem Jugoslavije.
Povijest
Nijemci su nazvali taj plan operacija Schwarz ("Crno"). Ova ofenziva je uslijedila nakon operacije Fall Weiss (Bitka na Neretvi) u kojoj je NOVJ imala vrlo teške gubitke (oko 12 tisuća poginulih u borbi, 600 strijeljanih i oko 2 tisuće zarobljenih boraca, od približno 20 tisuća partizana koji su sudjelovali u bitci), ali koja ipak nije do kraja slomila partizane, a nije zarobljen ni njihov vođa Josip Broz Tito, Nijemcima poznat kao "Walter" (što mu je bilo tajno ime prije rata u komunikaciji sa SSSR-om). U poslijeratnoj Jugoslaviji ta se operacija nazivala i Peta neprijateljska ofenziva.
Sile Osovine su okupile oko 127.000 kopnenih vojnika i oklopnih vozila, uključujući njemačke, talijanske, hrvatske, i bugarske jedinice, te preko 300 zrakoplova, pod njemačkim zapovjedništvom, protiv 18.000 vojnika operacijske skupine od 16 brigada Jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske, uz koje se nalazilo osoblje i ranjenici Centralne bolnice NOVJ, njih skoro 4 tisuće. Nakon što su okupili postrojbe, Nijemci su započeli s ofenzivom na 15. svibnja 1943. Sile Osovine su iskoristile svoju prednost u početnoj poziciji da okruže i izoliraju partizane na području Durmitora, koji se nalazi između rijeka Tare i Pive u planinskom dijelu sjeverne Crne Gore i natjerale ih u žestoke borbe kroz cijeli mjesec na krševitom terenu.
9. lipnja su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je bomba pala pored čelne skupine i ranila ga u ruku. Titov pas, njemački ovčar Tigar se, prema navodima, žrtvovao da spasi Titu život.
Suočena sa skoro isključivo njemačkim postrojbama u završnom okruženju NOV se konačno uspio probiti preko Sutjeske kroz linije 118. njemačke, 104. lovačke i 369. legionarske pješačke divizije na sjeverozapadnom pravcu, prema istočnoj Bosni. Tri brigade i središnja bolnica sa preko 2000 ranjenika su ostale okružene, i po Hitlerovoj naredbi, njemački vrhovni zapovjednik general Alexander Löhr je naredio i izvršio njihovo uništenje, okrutni njemački vojnici su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Uz to su partizanske postrojbe trpjele od nedostatka hrane i lijekova, i mnoge je pokosio pjegavac.
Smrtno je stradalo ukupno 7543 partizana, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe: jugoslavenski izvori su propuštali navoditi broj ranjenika, vjerojatno zato što se stalno ponavljalo da je NOVJ odmah nakon što je pretrpjela ovako teše gubitke "krenuo u protunapad", makar je elementarna logika nametala da se konstatira da su partizani naprosto uspjeli umaknuti iz obruča i nastavili bijeg.
Njemački zapovjednik na bojnom polju general Rudolf Lüters je u svom završnom izvješću opisao "komunističke pobunjenike" kao "dobro organizirane, vješto vođene i s nevjerojatno visokim borbenim moralom".
Nakon izrazito teških gubitaka, izmorene snage NOV su se pregrupirale i našle utočište na području istočne Bosne, te su tijekom narednih 20 dana na kraće vrijeme potisnule ustaške i domobranske posade iz Vlasenice, Srebrenice, Olova, Kladnja i Zvornika. Potom su pod napadima njemačkih i snaga NDH nastavile dalje u planine na sjeveru Bosne.
Bitka na Sutjesci je postala važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji, te se prikazivala kao pobjeda i važna etapa na putu prema konačnoj pobjedi u ratu.
Šesta neprijateljska ofenziva
Je naziv za ofenzivne operacije Wehrmachta od rujna 1943. do početka 1944. s ciljem zauzimanja teritorija kojega je NOVJ zauzeo po kapitulaciji Italije ("Šesta neprijateljska ofenziva"; v. Bitka za Split 1943. i Rommelova ofenziva),
Na području istočnog Jadrana, talijanske snage su velikim dijelom predale oružje partizanskim snagama, a manji dio se partizanima i pridružio. Oko 160 tisuća talijanskih vojnika Nijemci su zarobili (mnoge i nakon što su prethodno bili predali oružje partizanima) i mahom ih odveli u zarobljeništvo u Njemačku.
Na području hrvatske Istre, odmah nakon saznanja za kapitulaciju Italije počinje masovni narodni ustanak. 13. rujna donose se Pazinske odluke, gdje predstavnici pobunjenog hrvatskog naroda zahtijevaju sjedinjenje s Hrvatskom. Ustanici se odmah povezuju sa ZAVNOH-om i stavljaju pod zapovjedništvo vojnih časnika i komunističkih komesara koje im šalje NOVJ. Makar ustanici zauzimaju cijelu Istru izuzev Pule, saveznika nema ni na vidiku. Vojna pomoć NOVJ je tek vrlo mala. Nijemci u listopadu 1943. godine provode u Istri ofenzivu, Rommelova ofenziva u kojoj slamaju ustanak: gine oko 3000 ustanika i civila. Stanoviti dio ustanika uspijeva se domoći Gorskog Kotara, te čine jezgru oko koje će se 1944. godine formirati 43. istarska divizija NOVJ-a. 20. rujna 1943. godine donesena je Odluka ZAVNOH-a o priključenju Istre, Zadra i svih spomenutih okupiranih dijelova matici Hrvatskoj.
U isto vrijeme partizani ovladavaju i najvećim dijelom Dalmacije, odakle ih u 21-dnevnoj operaciji poznatoj kao Bitka za Split uspijeva potisnuti snaga od čak 30.000 Nijemaca (uz pomoć samo jedne ustaške bojne). Zapadni saveznici su propustili iskoristiti raspad talijanske vojske i relativnu malobrojnost njemačkih snaga u Dalmaciji za neko iskrcavanje na istoku Jadrana 1943. godine, ali je NOVJ ipak uz podršku Britanaca uspjela održati otok Vis pod svojom kontrolom sve do kraja rata: ondje je uspostavljena britanska zračna luka, glavno zapovjedništvo NOVJ s J. B. Titom na čelu, te glavna baza male mornarice NOVJ, koja je 1945. godine bila u stanju iznijeti desante na niz dalmatinskih otoka, kvarnerske otoke Krk, Cres i Lošinj; naposlijetku i desant na područje Istre, kojim je uvelike pomogao uspjehu važne Tršćanske operacije. S Visa su uz britanske avione djelovali također i avioni 1. i 2. eskadrile NOVJ, opremljene s ukupno tridesetak britanskih aviona Spitfire: riječ je o postrojbama popunjene uglavnom pilotima koji su bili predratni časnici zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije (ali su na kapama nosili crvene zvijezde, a pored britanskih oznaka imali na avionima i oznake NOVJ). Eskadrile osnovane 1944. godine su zapravo djelovale unutar britanskih vojnih snaga (čak su primale britansku vojnu plaću) i tek su po kraju rata operativno prenijete u sastav Jugoslavenske armije.
Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop odobrio je NDH preuzimanje područja predanih Italiji Rimskim ugovorima iz 1941. godine - te je NDH 10. rujna 1943. godina jednostrano proglasila te ugovore nevažećima. Snage NDH smiju napokon prijeći liniju Karlovac - Mostar, koju su im Talijani do tada zabranjivali prijeći, surađujući na tom području - pod nominalnom vlašću NDH - radije s četnicima. Međutim 11. rujna 1943., ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković primio je poruku njemačkog konzula Siegfrieda Kaschea da NDH treba pričekati prije preuzimanja Istre, Kvarnera i ostalih područja koji su bili dio talijanskog teritorija od Rapalskog ugovora iz 1920. godine. Nijemci su odlučili uključiti Istru, Rijeku, Kvarner i dijelove Hrvatskog primorja s Gorskim kotarom u svoju Operativnu zonu Jadransko primorje; također su Zadar okupirale isključivo njemačke oružane snage, te je ostao formalno dio Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike. NDH je uspostavila svoju civilnu vlast na području od Splita do Šibenika, ali i tu pod nadzorom njemačkih okupacijskih vlasti. NDH je ulagala velike napore kako bi joj Nijemci barem formalno predali Konavle i Boku kotorsku te ih priključili NDH, no Nijemci to nisu dopustili zbog njihovog strateškog značenja. NDH ipak nikada nije odustala od Istre. Utemeljeno je Upravno povjereništvo Sušak-Krk na čijem je području službeni jezik bio hrvatski. Na Sušaku je utemeljena Istarska domobranska pukovnija koja je, nakon planiranog priključenja Istre i Rijeke NDH trebala prerasti u diviziju. U sklopu Hrvatskih oružanih snaga 1945. dobila je ta manja postrojba naziv Hrvatska istarska pukovnija. Do kraja prosinca 1944. započelo je formiranje XXIII. Istarskog djelatnog zdruga Ustaške vojnice.
Nijemci će do kraja rata podupiru brojčano i tehničko jačanje vojnih snaga NDH (gdje istodobno sama Njemačka preuzimaju lavovski dio policijskih poslova, osnovavši Njemačko redarsvo u NDH), koje trebaju zamijeniti okupacijske talijanske snage u borbi protiv NOVJ i eventualno protiv savezničke invazije. Također održava Njemačka na tom području više svojih divizija popunjenih vojnim obveznicima NDH (koja je morala plaćati i cjelokupne troškove tih postrojbi), počev od 13. SS Handžar divizije, do 373. "Tigar" divizije Wehrmachta.
Kralj NDH Tomislav II. (Aimone Savojski, rođak talijanskog kralja Viktora Emanuela III.) je abdicirao još 20. kolovoza 1943. (tj. u vrijeme između svrgavanja Mussolinija i talijanske kapitulacije).
Sedma neprijateljska ofenziva
Desant na Drvar - pokušaj je likvidacije ili zarobljavanja vrhovnog zapovjednika NOVJ-a, maršala Tita, izveden u svibnju 1944. godine a naziva se i „sedma neprijateljska ofenziva“.
Cilj operacije
Njemačko kodno ime operacije bilo je Rösselsprung (ili "Konjićev skok"), a cilj je bio padobranskim postrojbama napasti Vrhovni stožer u Drvaru, i uhvatiti Tita (po mogućnosti živog).
Operacija
Oko 900 padobranaca skupljenih iz raznih SS jedinica (uvježbanih na aerodromu u Kraljevu) počelo se spuštati u 10 sati ujutro 25. svibnja (na nadnevak, poslije obilježavan kao Titov službeni rođendan), dok je bombardiranje počelo u 6 sati ujutro, 4 sata ranije. Unatoč relativno velikom broju angažiranih postrojbi, operacija nije uspjela, Tito je s pratnjom, pripadnicima ruske i britanske misije pri Vrhovnom stožeru pobjegao Nijemcima pred nosom. Kako je to cijelo područje bilo opkoljeno, trajno bježanje nije bilo moguće, pa je Tito u noći 3/4. lipnja ruskim avionom odletio s improviziranog uzletišta na Kupreškom polju u Italiju (Bari), a 2 dana kasnije (kasno navečer 6. lipnja) uputio se na Vis britanskim bojnim brodom, kamo su pristali u zoru 7. lipnja.
Post je objavljen 18.05.2020. u 20:45 sati.