To je bio moj “poklič” upućen dedi Anti, mom već preko 30 godina pokojnom djedu. Taj usklik sam,pretpostavljam,nekad izrekla kako bi izrazila svoje čuđenje nečime što je mene, tada malu, čudilo u tom velikom svijetu. Dedi je to moje obraćanje očito bili simpatično, pa je to s vremenom i postala neka vrsta našeg pozdrava i poveznica kojom me je znao dočekati ispred vrtića ili dok bi mu se zavalila u krilo i čekala da mi ispriča neku od svojih priča iz mlađih dana....
A priča nije nedostajalo, pa čak ni pjesma onih meni tada groznih “nakanat” narodnih, novaljskih napjeva koje bi pjevao najradije u svom Vrtiću pokraj mora, ili u sustanarskom stanu u Ilici, nasuprot Uspinjače gdje je proveo preko 40 godina s bakom i svojom djecom, a onda i unucima koji su se pomalo odseljavali.
Rođen 1910. godine u Novalji na otoku Pagu, kao jedan od četrnaestero djece, od mladosti je oskudijevao u materijalnim dobrima, ali mu je zato duh bio prožet austro-ugarskom disciplinom koju je zadržao do smrti. Volio je povijest, pa me rado vodio na Gornji grad i pričao Gradecu i Kaptolu, Zlatnoj buli Bele IV, obilazili bi dvorište (mislim Gliptoteke) u kojem bi mi pokazivao odbačeni kip bana Jelačića...Ja puno toga nisam razumjela niti povezivala tada, pa bi mu najčešće odgovorila našim pokličem, kojim bi se sva čuda svijeta stavila na svoje mjesto, a sve nejasno bi zadobilo sigurnost toplog osmijeha. Deda je pričao i o raznim ratnim događanjima i režimima kroz koje je prošao, naravno uz onaj najdugovječniji, u kojem sam se i ja rodila. Ja sad već preko dvadeset godina živim u prijestolnici nekadašnje monarhije kojoj je još pripadala zemlja u kojoj se deda rodio...I odavno ne odlazim s dedom u novaljski Vrtić ili na Gornji grad, a moje čuđenje se utišalo, ne zato što se i dalje ne bih čudila nekim stvarima, već više zato jer nemam tu dječju spontanost i dedu kojem bi mogla dreknuti na uho svoju začuđenost....A zadnjih godina ona je opet tu, probuđena i potkrijepljena raznim čudima u maloj zemlj, rodnoj grudi mojih predaka i mojoj.
Tako je nakon raznih svjetskih čuda i ratova o kojima sam slušala, došlo vrijeme da i ja budem svjedokom jednog rata, premda sam ga prilično mirno preživjela i nisam morala izbjeći, niti sam ikoga od bližih u njemu izgubila...I nakon uspostave samostalne nam i slobodne zemlje o kojoj je deda oduvijek sanjao koju na kraju nije dočekao, danas opet slušam o istim temama moga djeda. Koji mi je pričao i o Bleiburgu, kojega je jednim osobnim poznantsvom i čudom izbjegao, premda je bio u domobranskoj vojsci. Nakon svih tih godina ne mogu se načuditi kako emocije i obiteljske priče imaju jači naboj od bilo kakvog razumnog odvagivanja povijesne stvarnosti...i priča o ustašama i pratizanima očito neće dobiti svoj kraj, barem dok svi direktni ili oni nanovo probuđeni duhom predaka, biološki ne nestanu, a bojim se, ni tada....Nema tu kruha, a crno bijeli svijet je omiljena igra mog naroda. Pa se tako i priklanjanje jednima ili drugima pretpostavlja, jer bez toga nisi čovjek, moraš se izjasniti, inače si sumnjiv....A meni su sumnjivi svi crno-bijeli prikazi i u svom životu do sada sam se uvjerila da su i najbolje započete ideje često pale u vodu kod provedbi, iz vrlo jednostavnog razloga, jer ih provode ljudi....Tako neki smatraju da su i jedan i drugi režim zločinački, dok ih neki drugi uzvisuju, ovisno na kojoj strani su bili preci, uključujući i naknadno “osvještivanje” i odreknuće obiteljakog naslijeđa i otkrivanje “prave istine”. E, sad tu dolazi deda Ante, onako kako sam ga ja upoznala i kako ga se sjećam....mali (za mene veliki) čovjek koji se našao u vrtlogu povijesti i priklonio struji koja ga je kao mladoga regrutirala, a koji je bio posvećen i odan ideji vlastite obitelji i odgovornosti prema njoj, kao glava koja i jedini financijski pokriva potrebe peteročlane familije u ratu. I premda je bio čovjek principa, jedini i glavni bio je sačuvati živu glavu, prvo svoju, a time i svih ostalih koji ovise o njemu...I sad i ja dolazim u igru i vidim da mi ni jedan svjetonazor, niti, ideja niti institucija nisu na prvom mjestu, već samo moja mala obitelj, moj mali mikro-kozmos koji pokušavam održavati na životu, kako materijalno, tako i duhovno. I dok traje ova pandemija i razni “junaci” ovog vremena dolaze do izražaja i bivaju isticani, ne zato što bi htjeli, već zato jer su u nekoj grupi ljudi koji su trenutno traženi, osjećam sličnu potrebu pokriti se preko ušiju i ne slušati prepucavanja jednih i drugih...tko je bio veći i manji zločinac i veći ili manji junak svog doba....Ne želim biti ni jedno ni drugo...ne vjerujem u režime koji u svojim programima isključuju određene grupe ljudi, ali ne vjerujem niti u ideje koje počinju sa “anti” jer su protiv nečega, a to ne može biti konstruktivno i ideološki je “nabrijano” samo u suprotnu krajnost. Vjerujem u humanost, u ljudsko dostojanstvo, vjerujem u jedinu zapovijed Ljubavi kojoj nas uči Isus i za mene ona nadilazi i pokriva sve idologije i režime, a skeptična sam i u institucije kojima je poveren Isusov nauk, jer se opet radi o ljudima koji ga provode, jer čak i “Duh koji puše” se opet prisvaja za osobne interpretacije jedine Istine.
Istina dede Ante je bila preživjeti i ako nije bio junak svog doba, iz moje sadašnje perspektive je postao junak svaki puta kada bi nas vodio polu”skrivećki” u crkvu, kada bi me učio disciplini da prevladam sitne lijenosti i pokrenem se...za sebe, za svoje bližnje, pjevajući povremeno, brinući se za svoj “mali svijet”...i kako vrijeme prolazi, mislim si, kada bi svatko ostao pošten i dosljedan u toj brizi, bez pretenzija da se “pobrine za drugoga”, ne bi vjerojantno ni bilo potrebe za svađama, osvajanjima, ubijanjima, optuživanjima....a dijete u meni bi se možda prestalo čuditi svim tim ludostima koje nas okružuju....
Post je objavljen 16.05.2020. u 19:58 sati.