Kroz moje oči nas dvoje smo bili nezaustavljiva sila.
U moru emocija jedna predivna ljubavna priča. Da si barem i ti gledao" naš Svijet "kroz moje ružičaste naočale, kroz moje oči.
Možda si me i volio ali ne na način na koji sam ja voljela tebe.
Izabrao si ono što je najbolje za tebe i samo jednom rečenicom sahranio našu ljubav, našu priču poslao u zaborav.
Danima sam se raspadala ali nekako sam našla snage, sakupila krhotine srca i krenula dalje.
Prihvatila sam njegov poziv jer te moram nekako "ubiti" u sebi.
Dočekao me kao što sam ja čekala tebe. Prostorije u stanu bile su obasjane svjetlošću svijeća.
Zastala sam i promatrala sičušne plamenove i na trenutak vrijeme je stalo.
Vratilo se sjećanje, tvoji poljubci dok sitni plamenovi svijeća obasjavaju naša tijela.
Ono što sam ja radila za tebe on je sada uradio za mene. Da li si shvatio razliku ?
Idem protiv srca i znam da ga neću voljeti kao što sam voljela tebe ali znam da će me on voljeti kao što ti nikad nisi, znam da će uvijek biti " tu"
za mene.
Ti nisi bio...Tako je valjda moralo biti i "naša priča" više ne postoji. Žao mi je što se nismo oprostili, nakon svega voljela bih da si imao snage i u lice mi rekao svoju odluku.
Ali ok, opraštam ti i puštam te..
Želim ti svu sreću ovog svijeta, budi sretan.
I ja ću konačno baciti olovku i papir, i svim srcem vjerujem da ću biti sretna.
Post je objavljen 12.05.2020. u 18:57 sati.