Krleža nije obrađivao bosanski slučaj, nigdje u Krleže nema pitanja Bosne, nego je cijela stvar zamišljena kao ispitivanje hrvatsko-srpskih relacija. Razlozi tome leže prije svega u tome, da je bosanski slučaj za Krležu bio jako kompliciran i on je smatrao kako sređivanje ovih fundamentalnih hrvatsko-srpskih relacija automatski znači sređivanje bosanskog slučaja i u dobroj je mjeri on bio u pravu. Međutim, Bosna ima i svoj osoben samostalan život koji je bio interesantniji Gunduliću, nego Krleži i u tome se sastoji najveća manjkavost Krležina opusa. Stoga se čini, da je danas potrebna jedna revizija Krleže s obzirom na pitanja Bosne, da je potrebno Bosnu izvući iz stoljetnog ropstva bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca stavljajući akcent na noseći segment suvremenog bosanskog društva, koji predstavlja bošnjačku maticu.
To, dakako, ne znači obnavljanje one tematike koja se često zloupotrebljava kao muslimanska komponenta sa specifičnostima psihološke i kulturološke, dakle, antropološke naravi, nego je riječ o tome da se kompleks bošnjačke kulture smjesti u ravan povijesnog oblikovanja nacije, koja nasljeduje više formi uzimajući sve njih zajedno kao cjelinu bošnjačkog nacionalnoga bića.
Prema tome, riječ je o prevladavajućem modelu kompleksne zajednice, koju nije moguće svesti na nekoliko simplificiranih parametara pa se teoriji jednostavnosti suprotstavlja teorija kompleksnosti Bosne i njene državnosti.
Važno je ovdje spomenuti, da svi ovi elementi ne čine neki nedostatak Bosne niti je moguće govoriti o tome, da nedostatak čini njena multilateralnost. Upravo suprotno - kompleksnost predstavlja prednost nesagledivih razmjera, tako da svaki element nacionalnog bića Bosne biva usvojen kao vlastiti.
Ukoliko ovakve intencije pravilno razumijemo, tada neće biti moguće da se u Bosni pravi razlika na temelju vjerske, etničke ili jezičke različitosti, nego sve one sakupljene u jedno tvore osobeni karakter bosanskog nacionalnog bića. To je prva i najvažnija pretpostavka suživota naroda na tlu Bosne i Hercegovine.