Pismo Coroni!
Nesretnice! Ušla si tiho, sasvim tiho, kao da i nećeš. A još nam nisu zacijelile rane domovinske tragedije, nedavnih boli...čuj mene, nedavnih a proslo je 30 godina. Podsjetila si me na tužnu priču mog života, kada sam, kao i danas bila "zatvorena" u svom domu, noseći tešku bol.
Šok, strah, osjećaj nemoći...
Porušila si sve granice. Nije ti trebala vojna moć, putovnice, pasoši ni najsuvremenija tehnika. Ni bogatstvo bogatih...Zaustavila si, j jednom trenutku, pomahnitali ritam života.
I zamisli, u svakom dijelu svijeta, čovjek je osjetio koliko je slab, krh, nemoćan...
Gledam svijet! Život se okrenuo za 360, sve što je bilo nemoguće, moguće je. Zatvoreni u svojim domovima, nastava on- line, ispiti on-line, kupovina on-line, pronalaženje i uspostavljanje novog načina života i rada, sjedinjeni u molitvi...
Danas više ne osjećam strah, corono! Organizam mi šalje neke nove signale. I...izronilo iz mene, ono najmekše u meni, ono ljudsko.
HVALA ti za ovaj novi osjećaj, nove emocije...
Na kraju, corono, sad s pravom očekujem da nas ujediniš u zajedništvu, humanosti i solidarnosti, bez granica i mržnje među narodima.
Postali smo bolji i jači ljudi. Sjedinjeni u samo jednom, ne sastati se sa tobom i ostati zdravi!
Više te se ne bojim!
Sutra je novi dan!