Ne znam važi li još ovaj izazov, ali moj se zove postepeno napuštaj dom.
Na mjestu sam, gle ironije, gdje se obično opraštamo od života. Stojim nepomično nasred aleje zagrljena sa svojim životom kao sa svojim jedinim nasljeđem i jednim drhtanjem.
Priroda je predivna, sve uređeno. Ništa se promijenilo nije iako uporno slušamo kako život poslije korone više neće biti isti.
Šta, hoćemo li to sad od korone počet računat godine?
Naravno da nećemo.
Drvo će i dalje grliti svoju svjetiljku u nekim alejama, a boje će se prelivati u prirodi i rasipati raskoš i sjaj. I dalje će se širiti neočekivana radost bez povezanosti sa onim što je bilo ili što će biti. I samo da maske ponovo padnu, radovaćemo se opet, kao nekada.