Zatvaram oči i grčevito pokušavam zadržati misli..
Ne mogu.. Najveći neprijatelj je sada ova tišina koja dozvoljava da misli lutaju obroncima tuge,a svjetlo ulične lampe ocrtava obrise jedne izgubljene priče.
Slike se izmjenjuju, klize jedna za drugom.
Da li smo bili stvarni ili samo privid, iluzija u kojoj sam izgubila srce.
Vjerovala sam ti, vjerovala sam ti naivno kao dijete. Vjerovala sam da će nestati besane noći, vjerovala sam da će nestati olovka i papir.
Vjerovala sam u osmijeh, vjerovala sam u ljubav.
Na kraju vjerovala sam u bajke.
Svaka tvoja riječ rušila je zidove, ubijala straže oko srce, rušila sve barijere.
Ispružio si ruke, a ja sam ti stavila srce na dlanove.
Zašto su ti ruke bile ledene, zašto si svojim ledenom dahom ugasio moj život?
Samo bolni drhtaj tijela i suze koje tope jastuk odaju znakove života.
Živa sam ali duša se ispraznila.
Nestalo je osmijeha,
Ne osjećam više toplinu sunca, ni miris cvijeća..
Post je objavljen 05.05.2020. u 04:42 sati.