Moja mama voli svetog Antu. Nedavno je izgubila ključeve od kuće rođaka nam iz Njemačke, koju mi održavamo dok njih nema. Zavitovala je svetom Anti da ih nađe, jer on je svetac kojem se zavituje za izgubljene stvari. Našla ih je. Na jedan momenat stanen i zamislin, kako je to imat svetog Antu? Gori, kad pogledaš u nebo, da je tamo sveti Ante koji ti pomaže. Također, gori je i mnoštvo drugih svetaca, anđela, pa i Isus i Bog. Ne mogu a da ne pomislin na plemena, koja su živila u tom svitu, koji je ostavija traga u današnjem kršćanstvu, ali je nekako u kršćanstvu to postalo blido i beskrvno... Kako je bilo kad opali grom i kad misliš da pravi bog sad udara zemlju... Kako je bilo živit okružen silama oko tebe koje sve imaju moć. Mi smo isisali moć iz prirode i njenih pojava, ali zato nikad nećemo pobijedit smrt i nikad nećemo moć rasčarat to nepoznato što stoji poslje smrti. Ili prije rođenja. To će bit vječni poziv na virovanje.
Ja san ko mali virova u anđele. Moja anđea je mene čuva po noći kad bi me bilo strah. Ja bi samo zamislija da je oko mene krug koji je kao nevidljiva opna i koja me okružuje. Unutar nje ne mere uć nikakva opasnost, jer taj krug čuva moj anđea. Tako bi mirno zaspa svaku večer. Ko dite san isto volija promatrat igru boja i oblika koji se mijenjaju kad zatvoriš oči. Ima san svoje mističnosti. Sad kad gledan, bilo bi lipo, da je i meni na nebu sveti Ante. Bilo bi lipo da virujen da me moj anđea čuva. Volija bi hodat sa krugom oko sebe u koji ništa štetno ne mere uć. Ali ne mogu, jer san odrasta. Mada, i ja san spozna Ljubav, kao esenciju postojanja, ali ona te ne štedi i ne mari koliko je ti moreš podnit. Jednon kad se probiješ do nje, dalje te je samog snosit posljedice, koliko god teške bile...
Elem, ja volin svoju mater. Ja želin da je sveti Ante čuva. I da hoda sa krugon oko nje, koji čuva njen anđea. Ona to more.
Post je objavljen 04.05.2020. u 15:56 sati.