Sjećam se, još sam bio mali, jako mali; znam to pouzdano po tome što iz toga doba pamtim radio prijenose u kojima su još Popivoda i Oblak uz snažne uzdahe moga djeda prolazili maksimirskim travnjakom kao šetalištem prije nego će svoje umijeće znati unovčiti s one strane Alpa; ponedjeljkom nakon toga lupkao sam svojim obrazom pospan i u početku nevoljan o staru ali sigurnu bakinu ruku kojom me držala, dok je u drugoj nosila praznu pletenu korpu, pa smo se jutarnjom svježinom okupanim Dražicama znali spuštati na Topničku i prema Kustošiji, da se nađe onoga što bi se skuhalo za ručak, jer tada nije bilo ni škrinja ni zamrzivača ni svakojakog konzerviranja hrane. Majka je radila, i otac je radio, a oca je rijetko bilo, sada shvaćam – ne jer je on tako htio, ali tada to naravno nisam shvaćao, jer tako se život posložio. No, meni nije nedostajalo toga da budem sretan i ispunjen upravo radi sigurne i tople bakine ruke. Nije to bilo doba kada se djecu nečim nagrađivalo za dobrotu, iako se za neposluh znalo drastično kažnjavati, o da; ali bilo mi je dovoljno da vidim odozdo bakine oči, tople i stroge u isti čas, pa da svu brigu i nevolju ovoga svijeta prepustim njima. Zašto su bake tada bile druge mame ja ne znam, siguran sam da ih na to nitko nije tjerao, i često sam sa bakom znao pričati o tome jer sam sa njom bio više nego sa ikim drugim na svijetu. Djed je imao svoj svijet radionice, alata, odlazaka u krčmu; oca sam viđao uglavnom vikendima na izletima ili u njegovu podstanarskom stanu; majka je s posla dolazila umorna i prilično uznemirena; moj svijet, pun odgovora na sva pitanja jednog četverogodišnjaka bila je baka, i znao sam tada, o kako sam još to znao, da ona ne mora baviti se mnome, jer sam po svojim vršnjacima koji su svakog jutra rano odlazili u vrtić shvaćao da tome ne mora biti tako; da baka može odlaziti susjedama na kave i frizerima i šetati gradom, ali da to ne želi bez mene, pa iako o tome nikada nije bilo govora, a ja sam često naokolo i sasvim polako i taktično o tome znao ispitivati, ne dobijajući nikada izravan odgovor. Tada se još nije smatralo vrtiće nužnim zlom i djeca su se u vrtićima igrala veselo čitav dan; nikakva posebna razloga za to da me se ne dade u vrtić prije posljednje, predškolske godine nije bilo, a tada sam sasvim pomiren sa sudbinom, u kasno ljeto sedamdesetidruge otišao u taj vrtić slijediti sudbinu ostalih vršnjaka iz ulice, iako mi ni dalje nije bilo sasvim jasno zašto me baka nije dala upisati u vrtić: radi sebe, radi mene ili radi nečega trećega.
Tako sam ja, prije nego ću ugledati oči jedne Sonje, počeo razmišljati o ljubavi, sluteći da se isti fenomen ponavlja na milijunima polja, a da se samo igrači mijenjaju.
Mislim da nije nikada bilo riječi koja bi bila pogrešnije podrazumijevana, tumačena i upotrebljavana, nego što je ta u povijesti ljudskog roda... ljubav, to je riječ profanirana, obezvrijeđena, ogoljena i obesmišljena, uzdignuta na pijedestal i uzvišena kao najveća, posebna i jedina, dokučiva svakome i u svako doba; samo teba odabrati – neću crni, nego bijeli kolačić.
Ni dan danas ja nemam potpun i pravi odgovor na pitanje zašto mene baka nije sa recimo tri ili četiri godine dala u vrtić: da li me željela štedjeti boli i nevolja koje sa sobom donosi ljudski rod (a boli koje su mi prijetile i nisu bile nešto posebno velike, i svima je to bilo jasno), ili je trenutke moga odrastanja čuvala za sebe kako nešto posebno, vrijedno i neponovljivo. Bilo je to doba dvadesetak godina prije njene smrti, još se držala sasvim dobro i mogla na nogama stajati, hodati i raditi satima. je li baka željela uživo promatrati odrastanje jednog mališana, nakon što joj je život davno, u dvadesetipetoj odnio najstariju kćer, stariju majčinu sestru, a sa trećom, najmlađom se kćeri gotovo pa posvađala nakon što se ova udala i otišla svojim putem, tako da unuka s njene strane jedva da je viđala, iako je tada već bio petnaestogodišnjak? Ono što sa sigurnošću znam jest to da sam već tada, u toj dobi, sasvim jasno razmišljao o takvim stvarima vezano uz određene razloge i argumente a ne tek mireći se sa pukim osjećajima; baka me nakon onakvih mojih pitanja pogledavala značajno i šutjela; nikada ja nisam izrazio želju da ranije odem u vrtić, iako su tamo bili moji prijatelji, jer iz nekog čudnog ali prilično neshvatljiva razloga znao sam da je meni ovdje, s bakom, bolje – iako se tu manje igralo, a više pratilo baku i pomagalo joj u raznim poslovima u kući, pospremanjima, dodavanjima, pregledavanjima. Recimo, u tih dvije ili tri godine o kojima govorim, sasvim sam siguran da mi baka nije kupila niti jednu jedinu stvar, vjerojatno niti šaku bombona; smatralo se to tada nepotrebnim i suvišnim. Glasno je prigovarala kada bih u nedjelju navečer došao od oca usta obrubljenih gumom od balona koje sam napuhavao na žvakaćama; ljutila se na majku kada je, pa i na ondašnje kredite, kupovala svašta u nezaustavljivom naletu rastućeg standarda, jer je znala da to što majka kupuje strogo i neupitno pripada u red stvari koje nam ne trebaju, i nikada nam neće niti trebati i jer stvari čovjeka oplemeniti ne mogu, već u njemu samo izazvati potrebu, želju, oholost i propast. Kada bih danas mogao u nekoliko riječi opisati baku, među prvima bi svakako bila šutljivost, spokoj, polaganost; neki bi tu osobinu, dapače, nazivali, ne s puno greške, hladnoćom. Znao sam da tome što sam doma mora postojati razlog, i taj se razlog tiče interesa svakog od nas; znao sam bez svake sumnje već tada, da i ja na taj način dobivam, i da bih zapravo baki morao nekom posebnom, životnom valutom plaćati to čudno, tiho odrastanje pored opće gungule života koja se već polako ocrtavala na obzoru, pa sam onda u to ime sasvim svjesno i odlučno - bio poslušniji, mirniji, smireniji nego bih inače bio.
Ljubav, kažete? Pa, ne znam; nikada to ni baka nije tako zvala, a još je manje uopće spominjala tu riječ; ljubav je bila rezervirana za tužne dame u filmovima sa nesretnim završetkom; baka i djed točno su znali što je čije područje i njihov odnos pamtim kao mjesto na kome se razgovaralo što je manje moguće; nije li na koncu, kada opet sada o njoj razmišljam, ljubav za sva vremena označena upravo time što milijuni, milijarde - njome smatraju nekakvu izmjenu kemije i strasti, uzburkavanje u uzlazno silaznoj putanji; dva mjeseca ili sedam desetljeća ljubavi i onda tristo godina mraka prije i poslije toga... ili pak roditeljska ljubav... to je instinkt, poriv za očuvanjem sebe, ništa drugo... nema ničeg herojskog u roditeljstvu; ljubav je kad odeš i usvojiš tuđe dijete...
Danas znam: baka me htjela, i ja sam želio baku, jer je to bio naš obostrani, najbolji, kompatibilan interes za ljepšim i smislenijim životom. Ona je u mome odrastanju željela gledati i doživljavati ono što su joj odnosili ratovi, bolesti i nevolje; ja sam u njenoj blizini imao red, spokoj i tišinu. Nijedno od nas ispod te linije ne bismo pristali na takav suživot, jer mene je svakako tamo preko mamila mogućnost igranja sa vršnjacima; nisam nipošto bio neko izolirano ili osamljeno dijete i sjećam se predivnih popodneva i večeri koje bih sa njima provodio u igri nakon ručka na livadama Kajfešova brega. Jednostavno, imao sam priliku živjeti drugačije i ja sam je objeručke prihvatio.
Tada sam već spoznao, a poslije to i verbalizirao: ljubav nije tamo gdje je interes, gdje je odluka, gdje je razmišljanje. Ljubav je tamo gdje ne znaš kako bi drugačije.
Ljubav nije davanje i primanje, trgovina, borba interesa, danas ćemo sarme a sutra šnicle na naglo... ljubav je samo davanje, samo odricanje, samo guranje od sebe... ne postoji ljubav tamo gdje postoji savjest koja mjeri, važe, ocjenjuje toleranciju, poštovanje, bol... ljubav, pa od te riječi u nekom ajmo ponosno reći javnom prostoru ostalo je samo ono strašno iskustvo kad na fejsu napišeš na ljubičastoj pozadini: hešteg samoljubav?? :)))
I ono što je sasvim moguće, dapače – učestalo, jest upravo to da se te dvije stvari često miješaju i prerastaju jedna u drugu; nekada u istoj igri dajemo bez ikakve računice, a nekada već u trenu iza toga zbrajamo i oduzimamo. vole nas i volimo dijelom zato što smo nešto ili netko, a dijelom zato što nešto imamo, posjedujemo, jamčimo. bistra i mutna voda što se miješaju u ušću dvaju snažnih rijeka: ideje i stvarnosti.
Imam osobno u životu toga svega prekoviše, ne tek ljubavi koja se mijenja, trampi, ja tebi pusu, ti meni osmijeh, već one potpuno nezaslužene i ničim izazvane (a ponajmanje nekim mojim svijetlim djelima, vrlinama, veličinom), ne fali mi po tom pitanju zapravo ptičjeg mlijeka (a nikada nismo taj naš odnos zvali nekom vrlinom, pa neka se sada neba prolome i kraj dođe, ili samo nadru kakve neslućene nevolje, znat ću da je moj ćup pun i prepun i nemam nikakva prava ni potrebe tražiti išta više od toga), tako da sam, neskromno tvrdim, sasvim pouzdan i uvjerljiv svjedok za reći: ne uzdiži u zvijezde ono gdje misliš da ćeš dobiti plaću za to što radiš, jer radi se samo o tvome golom interesu, želji, potrebi. Ako želiš da tvoja žena ili dijete živi i uspijeva, to nije ljubav, to je sebičnost i interes. Ljubav je samo tamo gdje nećeš ni znati što si dobio.
Odakle mi to što je i kakva je ta ljubav? Čemu to napadno i zahtjevno podizanje letvice? Pa ne mislite valjda da sam osobno takvo što smislio. Davno je već zapisano: ljubite bližnje kao samoga sebe. Eto, to je ljubav. Ljubav je definirana ne mjestom na kome se daje, nego količinom kojom se daje. Tako ljubiti treba, i sve ispod toga su trgovina i pregovori; čovjek je jedino prema sebi toliko tolerantan, popustljiv i zaboravan pa i najgora nedjela oprašta istog časa ukoliko u tome vidi uspjeh. Baš takav odnos prema sebi naravno da ne zovemo ljubavlju, ali to je siguran pokazatelj kakva ona treba biti prema drugima, i ako nije ta i takva, spremna na časovito poniženje, zaborav i nestanak, onda ona to i nije.
Zakeram, naporan sam, inzistiram na nepostojećem, kao nedozrelo dijete? Pa najčešće djecu uspostavljamo sami kao mjeru ljubavi: njihova čista srca traže da vrlina ne bude uprljana. Ovaj moj post dakle nije na prvom mjestu uperen protiv stvarnosti, protiv ljudskog ponašanja, i moje je razmišljanje sljedeće: kada bi svi ljudi voljeli onako, bezuvjetno, tada svijet zapravo ne bi niti bio moguć; moja oštrica želi biti uperena ne protiv svijeta, jer tko sam ja da osuđujem svijet, nego protiv imena kojim nešto u njemu zovemo: ne smijemo zvati ljubavlju nešto što ljubav nije, i pripisivati tome neku bogomdanu vrlinu. Najveća vrlina čovjekova postojanja jest upravo to postojanje samo, i ono se održava borbom interesa; onaj koji se samo i jedino daje odlazi u propast i ni u što (barem po svoje Ja); jedino što je još važno, to je pitanje koje nekom drugom prilikom moramo pretresti – ima li u tome uopće puno lošega :)
I zato, ne kitimo naša usta i naše bilježnice imenom ljubavi uzalud. Malo je ljubavi u ovome svijetu, i to je jedan od osnovnih razloga njegove nemale turobnosti i besmisla, ali vjerojatno i glavni razlog njegova dugotrajna i prilično uspješna opstanka. Što više puta budemo izgovarali tu riječ, što veću inflaciju ona bude doživljavala - sve će je manje biti oko nas, provjereno. Okrenimo se samo oko sebe.
Post je objavljen 04.05.2020. u 08:46 sati.