Mato je dalje čitao upute o vremeplovu :
Tahionski vremenski putnik kad bi bio u prošlosti, nalazio se je u posebnoj nadvremenskoj dimenziji, tako da je mogao iz svoje naddimenzije vidjeti što se dešava u običnim dimenzijama.
Mogao je vidjeti što obični ljudi nisu vidjeli, i ljudske aure, planetarne i ostale duhove, zračenja iz svemira, te njihov utjecaj na ljudsku auru.
Istovremeno on bi bio nevidljiv običnim ljudima, jer je bio u svojoj naddimenziji.
Na ljude je vremenski putnik mogao djelovati kao duh, kao i tahioni i neutrini, preko njihove aure.
Aura je bila rezonantna veza sa višim dimenzijama.
Aura je imala 12 rezonantna polja oko čovjeka, koja su pulsirala.
Iz svemira je stizalo zračenje sa planeta koje je samo vremenski putnik mogao vidjeti u bojama.
Na planeti Zemlji Venera je na ljudske aure bacala rezonantno zeleno zračenje.
Mars je bacao na aure crveno zračenje, od kojih su ljudi postajali nervozni, a ljudska aura bi se istanjila,
ljudi bi postali neotporni na bolesti.
Jedino je dobri Božji duh, iz svoje beskonačne naddimenzije, na ljudske aure bacao ljekovite krugove od zlatnih iskrica !
Mato je shvatio da mora odletjeti vremeplovom u Zagreb, potražiti svog oca Vinka i zamoliti ga da napravi baterje za vremeplov !
Pogledao je prema maloj plavoj kučici sa slamnatim krovom.
Opet su se svi ukućani skupili, vrativši se sa zagorskih blatnjavih njiva. Mati je bilo zanimljivo gledati svoju prošlost.
U kučici su svi bili veseli, možda zato jer je voda iz izvora bila bljutava, pa su svi pili zlatno domaće vino.
Vino se čuvalo u velikoj bačvi u posebnoj prostoriji kod štale. Ključ je imala samo baka.
Po noći su se dida i baka stiskali u uskom krevetu i govorili jedno drugom : „moj golupček mali“
"Ti si moj golupček"
Dida Martin i baka Barica imali su puno djece : najstariji je bio dobri ujak Drago, lijep kao glumac, pun šala i viceva, našao je posao i stan u Mariboru u Sloveniji, pa je hodao u prekrasnom odijelu, i govorio važno, po Slovenski.
U našem selu se govorilo gornjosutlansko narječje kajkavskog jezika, sa 90 posto slovenskih riječi.
Moja mama Štefica je bila druga po starosti, svima je zapovijedala, i svi su je slušali.
Zatim vrlo inteligentan, brzomisleći , lukavi ali dobri ujak Željko, koji je radio u Zagrebačkoj mljekari kao vozač.
Zatim najbolja, vesela teta Hetka, koju sam najviše volio od svih teta ( možda zbog skladnog preklapanja naših horoskopa )
Vremenski putnik veliki Mato, mogao je vidjeti njezinu lijepu, skladnu auru.
NJEZINA prekrasna aura bila je kao krila anđela, desno krilo njezine aure
bilo je od zelenog rezonantnog polja ljepotice venere , treperilo je zelenim prekrasnim rezonantnim svjetlom sreće ,
umiljatosti, dragosti i ljepote.
A njezino lijevo krilo aure bilo je od žutog rezonantnog polja kraljevskog jupitera,
veselo je uokolo iskrilo kraljevskim svjetlom veselja !
Sredina aure smijala se je i svetlila narančastim svjetlom radosti i humora,
zbog rezonantnog polja vrckastog šaljivog merkura.
Obožavao sam tetin smijeh i šale.
Udana je bila za pametnog elektrotehničara, vrlo inteligentnog tetka Marjana, koji mi je bio glavni uzor
( jer sam htio biti kao i on električar, maštao sam da ću raditi električne aute ).
Zatim teta Anika koja se udala za zgodnog muža i otišla sa njim u Njemačku, a poslije sa njim i u Australiju
( on je bježao od posla, ali nije nikako mogao pobjeći od rada, govorila je moja mama ).
Zatim dobra, lijepa, slatka, najglasnija i uvijek najveselija teta Slavica, te ujak Slavko koji je volio puno vina popiti,
i zatim ozbiljni marljivi i pametni ujak Rudič.
Puna kučica veselja !
Bila su to lijepa vremena.
Bilo nas je puno u kučici vikendom, kad bi svi došli iz Zagreba, a ujak Drago iz Maribora.
Putovalo se vlakom sa tvrdim drvenim klupama, od Zagreba do slovenskog sela Imena, gdje je bila željeznička stanica, dućan, pošta i mlin.
. Od Imena do našeg sela se je išlo oko sat vremena po blatnjavoj cesti, kroz velika zelena mirisna polja kukuruza, uz malu srebrnu veselu riječicu Sutlu.
Tata Vinko je bio lijep i jak čovjek. Bio je obučen u lijepo sivo odijelo i imao je crnu elegantnu kravatu.
Imao je crne ulaštene cipele , što je meni bilo jako smiješno , jer u selu nije bilo asfalta, nego puno blata, pa sam se stalno tome smijao, dok nisam dobio za uho.
Zbog vrućine tata je skinuo sako i kravatu, zavrnuo rukave bijele košulje i hodao po travi, da ne zaprlja cipele.
Ja sam namjerno ulazio u svaku lokvu na cestici, i skakao po blatu. Opet sam dobio za uho.
Skužio sam da je najbolje da trčim ispred tate, tako sam na sigurnoj udaljenosti.
Kada smo došli do male drvene kučice, pokrivene slamnatim krovom, od dide Martina i bake Barice,
Nastalo je sveopće veselje !
Baka je jako voljela tatu Vinka, ljubila ga je i grlila, odmah je na stol u sobici stavila tanjur samo za moga tatu.
Ulila mu je u tanjur kiselo mlijeko, nadrobila u tanjur kruh, koji je samo za njega ispekla, i gledala ga kako jede.
Tati je pasalo fino hladno kiselo mlijeko, nakon dugog hodanja.
Poslije te poslastice, koju je samo moj tata smio jesti ( a za druge nije ni bilo dovoljno kiselog mlijeka i kruha, već su dobili žgance prelivene preprženim lukom na masti ), dolazile su sušene kobasice češnjovke, opet samo za mog tatu.
Uz kobasice tata je jeo kruh i luk. Dida Martin natočio mu je čašu zagorskog domaćeg vina.
Tata je sve pojeo i zadovoljno pohvalio jelo, te ispio čašu vina na eks.
Meni su kobasice i luk zavodnički mirisali, i gledao sam kako tata jede. Dobri moj tata uvijek mi je dao nekoliko komadića kobasice, na što sam ja, kad sam ih pojeo, skakao od veselja !
Moja mama je za to vrijeme važno objašnjavala didi i baki život u Zagrebu, i rad u velikoj tvornici baterija „Croatia“.
Ah baterje !
Veliki Mato, vremenski putnik, se sjeti :
"Moramo u Zagreb po baterje !"
Post je objavljen 02.05.2020. u 19:49 sati.