Sjedim na podu svoje stare sobe i gledam što ću od svojeg bivšeg života zadržati, a što će nestati u zaborav.
Neobično je. Dvadeset godina života u kutijama. Sve one stare slike, sitnice, podsjetnici, razglednice... Knjige... Filozofija jezika. Metodika (Puno metodike.) Literatura za neke kolegije na fakultetu (našla sam i omraženu biokemiju. To neću zadržati.) Tri moja indeksa. Diplomski rad. Pohvalnice i diplome. I hrpetine i hrpetine odjeće u koju više ne stanem.
Brzo se umaram. Moram uzeti pauzu za disanje. Ulazim u peti mjesec trudnoće. Trbušćić mi je sve više izbočen i par sati prije izbacila sam kompletan ručak.
Da, zatajila sam vam svima jednu veliku stvar. Na jesen u naš život dolazi jedno malo čudo.
Zapravo ni najbližim prijateljima nisam rekla sve do trećeg mjeseca. Jedan dio mene htio je znati da će sve biti u redu. Vjerojatnosti da ne bude su me ipak mučile. Dugo.
Na ultrazvuke ipak nekad dolazim sa strahom. Je li i dalje sve u redu?
Zadnji je bio prošli tjedan. Dijete je zdravo i veliko. Ima jako srce. Počinjem osjećati kako se miče. Neobičan osjećaj.
Još ne znamo što je. Zaključila sam da nas pomalo zeza. Na pregledima se okreće tako da se ne može zaključiti što je. Ilitiga, pokazuje guzicu.
Pitam se je li na svog tatu ili mene. Na oboje pomalo, vjerojatno.
Nažalost, naslijedilo je moju probirljivost oko hrane. Još uvijek ne mogu jesti većinu hrane. Dva mjeseca sam živjela na juhama, dvopeku i pašteti (paštetu voli).
Jutarnje mučnine još traju. Samo što nisu jutarnje. Cjelodnevne su. I nema nekog pravila kad će biti njihov najveći intenzitet.
Muž je, nasreću, podrška. Kaže da sam užasno glasna dok povraćam, ali ipak mi ne kaže da sam odvratna. Čeka me sa čašom vode.
Morala sam promijeniti životne navike. Od osobe kojoj je 10 kava dnevno bio sasvim razuman broj spala sam na osobu koja dva mjeseca nije pila kavu, a sad popije po polovinu male šalice.
Pivo, koje obožavam, nisam pila od veljače. Ne nedostaje mi.
Mučnina mi ne dozvoljava da pijem terapiju. Jednostavno mi je previše zlo od nje.
Morala sam reducirati posao. U ožujku sam otišla na čuvanje trudnoće. Paralelno je počela online nastava. Pa me ravnateljica druge škole molila da tu i tamo stavim koji materijal u grupu.
Nisam nezamjenjiva, ali u situaciji s virusom ne mogu zapošljavati. A bila sam jedina u svojoj struci na toj školi.
Sad održavam predavanja dva dana u tjednu putem kamere. Ako mi nije previše zlo. Nasreću, cijela škola broji 20nešto učenika, pa opterećenje nije veliko.
Kad je lijepo vrijeme, šetam. Živim na selu, gotovo idealni uvjeti za izolaciju. Doduše, tokom jedne šetnje moram barem dva-tri puta stati i sjesti. Voljeni me prati. Trudi se uskladiti svoj brži tempo s mojim sporijim.
Kad ode na posao, a ja nemam neke obaveze, intenzivno čitam. Učim. Idem na engleski (i to preko kamere, kamere su čuda).
Pripremam hranu. Radim po kući. Osim u šetnje, rijetko izlazim iz kuće.
Za dva tjedna počinjemo s velikim radovima. Radimo prostor za nas. Našu malu obitelj.
Tako da sad radim prostor. Za nešto novo. Nešto lijepo.
Za jedan novi, mali život.
Post je objavljen 30.04.2020. u 19:02 sati.