Ostaviti ću ti potpis...
Vodene boje kao bedževe
za tregere ću pribosti,
sijati pred kraj proljeća
kada padne zadnja lat
pod ružičastim zalaskom
zamaskiranim u oluju...
Znaš da bježim u nebo
pitala si me kako maštam,
kroz nebeske zvučnike
promatram bijeg tjeskobe
i kako plačem, mrzim, dugujem...
zato puštam glazbu,
da vidim tko me može grliti
ili da još malo padnem
u inat ravnodušnima, sebi...
Zato pred sumrak stišam ton
i odem pred bezgranično platno,
da me ne vidiš kako teško dišem
pod kišom koja čini akvarel,
svira bedževima rane mladosti...
Sjeti se jednog jutra,
kada ptice šute
jer srcoliko lišće lipe treperi,
pogledati u nebo
uz obećanje za kap na tvom licu...