Sjedimo jučer, na Bijelu nedjelju, uz travnjak, procvjetale voćke i poljsko cvijeće, tičeki popevaju... Ja čujem i kak trava raste, što nije vezano za čujnost, već za nešto, čist em, drugo, a s čim se baš i ni za pofalit.
Slušamo, Nenu, Mareka i druge drage ljude koji nas, u ova neuobičajena vremena, razveseljavaju svojim pjesmama. Super su, već i zbog svoje nakane da nas oraspolože.
Pijemo crne kavice, sa bijelim šlagom, (bok Zvonček), i dopisujemo sa svijetom, med ostalim i s više rođaka i prijatelja iz Kotora, Bara, Podgorice...
U Kotor sam prije rata, dolazio i preko Bosne i Hercegovine ( Okučani, Jajce, Mostar, Metković, Dubrovnik). Navijek sam bio zadivljen skladnim odnosom naših hrvata i crnogoraca: fešte , maskenbali, druženja, riblje večere, pjesme.. Raspoloženju je pridonijela i mogućnost mog potpunog opuštanja, što za službe, razumljivo, nisam mogao.
Bilo mi je lijepo, Kotor, Tivat, Herceg novi, Cetinje, Ledenice, Budva, Ulcinj,Bojana,..
A onda nas srbočetnici napadoše i s crnogorske strane, razoriše naš, ponos Dubrovnik, ali zbog herojske borbe naših bojovnika, unj ne uđoše. Pobjedismo, ali u Kotor, uprkos kontaktima sa dragim ženinim rođacima, nisam imao volje doći. No kad je umrla, draga teta Neda, pojavih se,nakon deset godina u Kotoru. Ništa se u osjećajima nije promijenilo. Opet je bilo haj.
U vrijeme kad je uspostavljena granica prema Sloveniji , rođaci iz Kotora, zamolili su me da u Zagrebu pokupim jednog bjegunca iz takozvane JNA i prešvercam ga, do ženinih roditelja, u Sloveniju. Pokupih dečeca, od dva metra, dovedem kući i i prođosmo u Sloveniju. Nakon dugo godina, bijah u posjetu njegovom ocu. Častan, veliki čovjek, prvi crnogorski političar koji je u njihovoj skupštini predložio da se Crna Gora odvoji od Srbije. U ono doba za to baš nije bilo uvjeta pa se čovjek počeo baviti vinarstvom. Posjetili smo ga kod Skadarskog jezera i vidjeli zašto je postao međunarodno, najvišim odličjima nagrađivan ekspert za proizvodnju crnog vina. Pritom doznah mnogo toga meni nepoznatog,. Izim ostalog i kako su velikosrbi autobusima dolazili u Bar, pjevali četničke pjesme, mahali svojim zastavama i kruživši oko zgrada, utjerivali strah u kosti crnogorskom narodu, prikazujući pritom svijetu da su i Crnogorci četnici.
Dečec je danas međunarodni poduzetnik, novinar, tv voditelj, ekspert za analitiku odnosa u svijetu.
Nakon rata sam u Zagrebu, u okruženju rođaka iz Kotora, upoznao još jednog časnog, pametnog, visokoobrazovanog , markantnog, pristojnog i uglađenog, dragog, čovjeka: visokog dužnosnika Crnogorske ambasade u Zagrebu. Kratko smo se družili, upoznali i na prvu postali i ostali veliki prijatelji.
Jedva čekam da , u prvoj prigodi , opet posjetim naše Kotorane, obiđem Crnu goru i vidim se sa rođacima i prijateljima.
Crnogorci su časni i ponosni ljudi. Imaju slavnu povijest. Malo ih je, srpske vlasti i Srpska pravoslavna crkva ih već godina pokušavaju posrbiti , imaju mnogo zadojenih prosrba, ali se junački bore za svoju državu i svoju, autokefalnu, Crnogorsku pravoslavnu crkvu, čiji je mitropolit Mihajlo, kršćanski, namjesto stvarnih krivaca, javno izjavio: ‘Srbi su sve dobili lažima, a ja sam posjetio Vukovar i Ovčaru, mi stalno ponavljamo – oprosti nam Dubrovniće!’
Crnogorci su vazda gajili čojstvo i junaštvo-
Dokazuje to i sadašnja Crnogorska vlast, dajući punu potporu, svojoj Crkvi.
Nažalost naše politićke strukture, iz politikanskih razloga, za Hrvatsku pravoslavnu crkvu neće ni čuti, a aspiranti za buduću vlast oko tog pitanja se javno, izim nekoliko časnih političara i crkvenih velikodostojnika, jasno, ni ne očituju. Držim da se i time ugrožava sadašnjost i budućnost Domovine.
Ponovit ću izjavu, vertikale hrvatskog duha, kardinala Franje Kuharić: „Mi ni neznamo koliko je komunizam razorio dušu čovjeka“
Danas smo tome, nažalost, iteko , svjedoci. Samo nam Bog može pomoći.
Po osobnom iskustvu,
Branko Smrekar.
U Brdovcu;20.travnja 2020.
Post je objavljen 29.04.2020. u 11:39 sati.