a danas ordinarne protuhe i vucibatine oslovljavamo s „gospodine“
Pred koju godinu pitao sam jednu moju znanicu, koja je čitav svoj radni vijek provela radeći u Gradskoj upravi grada Zagreba, pa i desetak godina prije odlaska u mirovinu uz Milana Bandića kao gradonačelnika, da mi usporedi dva gradonačelnika, prof. Matu Mikića i Milana Bandića. Rekla mi je da se ni po čemu ne može uspoređivati finog intelektualca i uglađenog gospodina sveučilišnog profesora Matu Mikića sa neobrazovnim i neotesanim Milanom Bandićem.
Sapienti sat!
Neprijeporna je činjenica da ništa u našim životima ne možemo promijeniti bez suštinske promjene nas samih. Ovim ja ne želim negirati ulogu ličnosti u povijesti, kad u društvu stasaju pojedinci koji su ipak produkt svojeg vremena i u pozitivnom ili negativnom smislu obilježavaju svoje vrijeme.
Kad sam pred gotovo 60 godina došao na studij u Zagreb, grad me je prihvatio, a prihvatio sam i ja njega, složili smo se tada, a slažemo se i danas, postao sam Zagrepčanin.
Reklo bi se da sam se uklopio, prilagodio Gradu i pridonosio njegovom napretku koliko je god to bilo u mojoj moći.
Zagreb, grad koji radi onog svojeg purgerskog štiha, odiše stanovitom uskogrudnošću, nikad nije postao kozmopolitski, ali ipak sa, rekao bih, širokom dušom, možda ponekad čak i preširokom na vlastitu štetu.
Mnogi su došli i dalje dolaze u Grad da bi u njemu ostali i postali Zagrepčani, ali prevelik broj je onih, pogotovo u zadnja tri desetljeća, što su u Zagreb došli, a dolaze i dalje, da bi ostali u njemu, ali i da nikad ne postanu Zagrepčani, oni naprosto Zagreb ne razumiju, ali ni Zagreb ne razumije njih.
Ti i takvi nikad ne rade u korist Zagreba, sve što rade predstavlja isključivo i samo njihov interes. Oni pokušavaju Zagrebu dati štih svoje nedođije, pretvoriti Grad u svoje selendre i vukojebine iz kojih su potekli, kao nešto što se podrazumijeva.
Oni se ne žele ni uklopiti ni pridonositi.
Oni svojim ponašanjem i postupcima naprosto siluju Grad.
Dakle, oni i Zagreb se ne razumiju, niti će se ikad razumjeti, oni i nisu došli u Zagreb s namjerom da postanu Zagrepčani, nego da samo žive u njemu, koriste blagodati Grada, a budu i ostanu jednake primitivčine kakvi su bili prvog dana kad su došli u Zagreb. Oni su napustili svoje nedođije i došli u Zagreb, ali su njihove nedođije ostale u njima, pa i kroz nekoliko generacija.
U korist Grada radili su samo oni koji su Zagreb prihvatili, uklopili se i na najbolji način mu se oduživali za to što je i Zagreb prihvatio njih.
Legendarni gradonačelnik Zagreba Veco Holjevac 10 godina je gradio i izgrađivao Zagreb, a ne Karlovac na Savi.
U Vecino vrijeme Zagreb je „prešao“ preko Save, izgrađen je Novi Zagreb koji je u svojoj suštini predstavljao po veličini treći grad u Hrvatskoj, a novoizgrađeni Zagrebački Velesajam predstavljao jednu od najznačajnijih gospodarsko-sajmenih manifestacija u ovom dijelu svijeta, koji je nažalost izgubio svoj značaj onda kad je i Hrvatska postala beznačajna, a to je postala onog trena kad su je podjarmili i podredili svojim interesima okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, okupljeni oko Franje Tuđmana u njegovom HDZ-u.
Ne manje značajan gradonačelnik Zagreba, bio je prof. Mato Mikić, koji je ujedno bio i zadnji gradonačelnik u uvjetima socijalističkog samoupravljanja, gradio je Zagreb, a ne Požegu na Savi.
I njegova ostavština, bio je gradonačelnik pet godina, je impresivna, brojni gradski sadržaji su revitalizirani, izgrađeni su brojni infrastrukturni objekti, sportski objekti i sadržaji, prepoznatljive građevine, poput tornja Cibona, zgrade INA Trgovine, Chromosovog tornja …
Važno je naglasiti da niti Vecu Holjevca, niti Matu Mikića na poziciji gradonačelnika grada Zagreba nisu pratile korupcionaške i kriminalne radnje. Bili su ljudi koji su se ponosili gradom kojem su bili na čelu, a i Zagreb se ponosio njima.
Dolaskom Franje Tuđmana na čelu horde okrutnih pljačkaša bagre i brabonjaka na vlast u Hrvatskoj, stradalo je sve što je stradati moglo, nitko i ništa nije pošteđen. Stradao je i Zagreb, dobrim dijelom i radi Tuđmanovog neprihvaćanja „oporbene situacije“, odnosno rezultata izbora u Zagrebu.
Na gradonačelnička mjesta se dolazilo Tuđmanovm voljom neovisno o rezultatima izbora.
Tako je gradonačelnikom postao i poznati glumac čija je glavna kvalifikacija za tu funkciju bila da je u jednoj TV - seriji glumio gradonačelnika jednog grada.
A onda dvojica, vrag zna zbog čega vrlo utjecajnih ljudi, koji sasvim sigurno sude među one koji nikad nisu postali Zagrepčani, Ivan Šikić i Marko Melčić, koriste pozicije moći i svoj politički utjecaj da bi u sam vrh gradskog SDP-a doveli sad već legendarni dvojac, nekadašnje beznačajne partijske potrčke, Milana Bandića i Slobodana Ljubičića, koji solidno „ukotvljeni“ u SDP-u postaju gotovo nezaobilazni čimbenici u životu Grada.
Pobjeda koalicije predvođene SDP-om na izborima 1999. dovodi nam na gradonačelničko mjesto Milana Bandića, koji pokazuje svoju Gradu neprilagođenu ćud, odmah počinje s „nestašlucima“, koji prerastaju u ozbiljan prestup, koji bi u svakoj iole ozbiljnijoj demokratskoj zemlji vodio u političku smrt, ali ne i kod Račana i njegovog SDP-a, tu je Milan Bandić poslan tek na „popravni ispit“, da bi se nakon „grace perioda“ vratio na gradonačelničku funkciju politički gotovo neokrznut.
I tako Milan Bandić već dva desetljeća srljajući iz afere u aferu korupcionaškim metodama upravlja Zagrebom pokušavajući, a dobrano u tome i uspijevajući, pretvoriti Grad u svoju nedođiju iz koje je potekao.
On je svoje pristaše, mahom „plaćenike“ ili one s kojima je zavičajno ili kumovski i „kumovski“ povezan uspješno strateški rasporedio kao doušnike u sve segmente represivnog aparata, tako da on o pokrenutim kaznenim i drugim prijavama protiv sebe doznaje prije nego čelni ljudi u tim službama, a mnoge prijave i drugi dokumenti koji ga terete jednostavno „nestaju“, „gube se“ na neobjašnjiv način.
Iako danas najžešće kritike Bandića dolaze iz redova SDP-a, pa i od onih za koje bez ikakve rezerve možemo reći da je upravo Milan Bandić njihov politički otac, stasali su pod njegovim skutima, a i sve što o politici znaju, a to baš i nije puno, naučili su od njega, valja reći da je Milan Bandić projekt SDP-a koji ga je desetak godina bezrezervno podržavao i održavao ga na funkciji. Sjetimo se samo kako je uoči izbora 2009. Zoran Milanović u predizbornoj kampanji isticao Milan Bandića kao „najboljeg kandidata“.
Osim toga brojni članovi SDP-a na svim razinama ostali su Bandićevi dužnici, pozapošljavao je ne samo njih nego i njihove bračne partnere i rodbinu, oni ni danas ne idu na Bandića „džonom“.
Postavlja se pitanje što će osim nebrojenih kriminalnih radnji i korupcionaških afera ostati kao ostavština Milana Bandića, jer on ipak mora otići?
Ostat će neki ridikulozni višestruko preplaćeni objekti, poput fontana, pa samoreklamerska i preskupa „Snježna kraljica“, neki basnoslovno skupi, a ipak invalidni objekti poput postrojenja za kondicioniranje otpadnih voda, na koje Novi Zagreb još nije priključen, ostat će žičara do Sljemena po cijeni žičare bar do vrha Plješivice, ostat će Zagreb zatrpan otpadom …
E sad, pokušajte si makar zamisliti kako bi bilo i bi li Zagreb danas drugačije izgledao da su drugovi Veco Holjevac i Mato Mikić vodili grad svaki po dvadeset godina!?
Post je objavljen 28.04.2020. u 11:45 sati.