Hm, puno put sam razmišljala o davanju i primanju. Prof Ivančić u svom Križnom putu spominje Veroniku koja je Isusu pružila rubac a On joj za uzvrat ništa nije dao.
Ne znam da li se teže znati ponašati u davanju ili primanju.
Mislim da sam svaki put pogriješila kad sam isti čas 'morala' nečiju dobrotu (uz)vratiti. Ako ti neko nešto donese, pa je još u žurbi i neće uči u stan, histečno juriš po kući da i ti nešto staviš u vrećicu ili posudu. Sjećam se onih divnih vremena kad su susjedi bili najveći prijatelji. Obično ti susjed donese nešto u tanjurčeku pokrivenom lijepom salvetom a onda bi ti čekaš drugi dan ti i kad ideš na kavicu ne vratiš nikad prazan tanjur, lonček ili rajnglicu.
Pazim(o) i da prigodničarski darovi budu približne vrijednosti kao oni koje sam dobila. Nekako smo po putu zabravili,
da smo mi sami najvredniji dar koji možemo dati drugome.
Sebedarje je od Boga blagoslovljeno.
Sreća je najveća ako je taj dar prepoznat. Kad nije, ne bi trebali biti razočarani. Dapače, uvijek bi se trebali osjećati sretno i ispunjeno jer smo to željeli i mogli.
Danas sam sigurna da se treba znati zahvaliti ali dobrotom ne treba trgovati. Ti meni i (odmah) ja tebi, da ne daj Bože ostaneš dužan. Jako skliski teren.. Zašto? Zato što vrlo često mjere davanja i primanja nisu iste 'težine'.
I zato mislim da uvijek stignemo biti dobri i zahvalni ali moramo paziti da brzopletošću ne 'pokavarimo' učinjenu dobrotu.
Probala sam objasniti jer mi se čini, da sam danas uspjela napraviti onako kako treba..Bumo videli, rekli su slepci. Brzo se bude pokazalo.
Pružajte uvijek ruke. Lijepo je i davati i primati. Baš lijepo...
Post je objavljen 27.04.2020. u 14:52 sati.