Prvi neslužbeni podaci o broju žrtava logora su iznijeli britanci 1945.g. u propagandnom filmu o logorima Europe (procjena 20 000 žrtava).
Prvi službeni podaci (??) su iznijeti na suđenju Ljubi Milošu, jednom od zapovjednika logora, križaru uhvaćenom na Papuku 1947.g., na suđenju 1948.g. kad je osuđen na smrt (iste godine ubijen). U prvom suđenju i za Jasenovački logor svjedoci su svjedočili o osobnom učešću u likvidacijama (svjedoci opširno iznose svoja svjedočenja i uvijek povezuju pojedinačne likvidacije s nekom uzročnom vezom - krađa, ili slično).
Podjednako je suđenje Miroslavu Filipoviću (Majstoroviću) temeljeno na iskazima preživjelih svjedoka i priznanju Filipovića (ubojstvo 20 000 do 30 000 zatvorenika nad unaprijed pripremljenim rovovima, udarcem malja), ili ubojstvo 56 bosanskih židova povezanih žicom koji su od udaraca sjekirom svi popadali u bunar).
Suđenje je provedeno 1946.g. (smrtna presuda je iste godine izvršena).
Kasnije suđenje Dinku Šakiću je podjednako temeljeno na svjedočanstvima likvidacija, koje su sadržavale način, broj likvidiranih i lokalitet izvršenja.
Unatoč suđenjima službena brojka žrtava logora je pripremljena i objavljena (49.874) tek kad se pisao zahtijev za reparaciju ratne štete prema Njemačkoj. Dogovori o ratnim reparacijama su vođeni od Potsdamske konferencije do 1953.g. (pa i kasnije).
Jugoslavenski zahtjev za reparacijom je trajao od 1945.g., pa je u jednoj etapi Njemačka zatražila iskapanja i istraživanja zbog utvrđivanja broja žrtava u logoru Jasenovac. Istraživanja su vršena 1964.g. i nisu potvrdila Jugoslavenske navode, pa niti iznos za reparaciju temeljen na tim brojkama nije usvojen (odšteta za zatvorene, nestale i pogubljene).
Dakle, šetnje od ustaške odgovornosti (koja je suđenjima i publikacijama bez stručne kritike stalno mijenjana) do njemačke odgovornosti i istraživanja koje nije potvrđivalo navode.
Stalno manipuliranje sa svrhom nešto postići, stvorio je mit Jasenovac pa su zapravo, sve žrtve, bile brojne ili ne, bile žrtve namjere ili ne, bilie žrtve sustavnog uništavanja ili ne, stvaranjem mita postale su beznačajne.
Mit je nadrastao značaj sveukupnih žrtava Jasenovca (ma koliko ih stradalo, i ma kako stradali).
Oni koji su stvarali mit najmanje su vodili brigu o logorašima Jasenovca, danas najmanje brinu o stanovništvu Jasenovca.
Jasenovac (i općina i naselje, kao i većina hrvatskih naselja) je raseljena za vrijeme mitomana (orjuna, ljuta)(samorupravljači i komunisti, proleteri).
Jedino je promaklo hrvatskoj nezavisnoj intelektualnoj sceni primjetiti da izmicanje HOS-ove ploče iz mjesta Jasenovac (zbog neprihvatljivih obilježja) jednako upućuje na nepodobnost prisustva Hrvatske u Jasenovcu (što je blenton pLenković svesrdno amenovao). (Slanje vijenca na Sustjesku nije slučajno, već slučaj koji potvrđuje pLenkovićevu privolu o izdvajanju Jasenovca iz sastava Hrvatske. Samo tko je nama (meni) pLenković?)