POVRATAK KAMENIM BUNARIMA DAVNE MLADOSTI
Niz strme rivine hitam
ustreptala od sreće
što vratih se
kamenim bunarima
moje davne mladosti
u plandištima valovite zaravni
sniva moja mladost
prekrita velom uspomena
a sunce raširilo dlan po njima
kroz glavu mi prolaze
olujni nanosi memorije
u nutrini prožima
neki čudan nagon
dok slažem u jednu cjelinu
iskidan mozaik prošlosti
na tren zastadoh
na obloj niskoj stijeni
i očuh bešuman dolazak
mojih već odavno propupalih godina
po čelu me obli grašak znoja
i obuze neka plemenita sigurnost
poljem uspavana rijeka teče
u žudnjama gine
ta bistra modra žeđ
od blagoslova zemlje
moja duša prolista
na mekanom ležaju od cvijeća
djetinjasta ljubav sniva
u zelenom vrtu uspomena
ljubim je nježno
kao oproštajni gutljaj sunca
kroz rasplinuto tijelo
se žive sjene miču
kroz vene šiklja
crven mlaz krvi
a misli iz umora se dignu
kao jata ptica
kad voljenom nebu lete.