Anđeoska tišina...
Rekao si mi
Odvest ću te u dolinu smaragdne rijeke,
vidjeh viziju zelene pjesme,
sjetih se Lorce,
volim zeleno… šapnuh.
Tamo se čuje tišina,
nasmiješio si se.
Kakav je zvuk tišine?
upitah znatiželjna.
Tišina je anđeoska rapsodija,
sklada je svjetlost,
iskri čuđenjem,
i bljeskom želje.
Oćutih početak našeg vremena,
djelić vječnosti uklesan u pamćenje.
Čekala sam na obzoru žudnji,
život se poigravao s nama,
bio si pustolov,
bila sam tragačica,
sanjali smo susret u zavjetrini daljine.
Susreli smo se na žrtveniku trenutka,
stijenj snovitosti je planuo zbiljom,
odveo si me u svoju mladost,
doživjeh anđeosku prisutnost,
festival tišine,
začudnost istine,
objavu kraja lutanja.
Muk je glasanje sreće,
prauzor, iskon melodije srca.
Samo je vjetar bio tiši,
tihovao je u krošnji
maslinova drveta.
Dijana Jelčić