"Stanica Podlugovi"
Dugo je pripremano njihovo poznanstvo
i onda slučajno, uz vruću rakiju
i sa svega nekoliko rečenica
loše prikrivena želja;
njen način gospođe
i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo
njegova
(tako bi Arsen pričao o svojoj Ines)
od onog rođendana u atelieru na Dubravkinom putu
(gdje je on pokrenuo nešto, ali skroz krivo, skoro pa galebarski krivo
...ah, ti geni...
kasnije je mogao samo mjerkati kako pleše s prijateljicama, izdaleka)
do - u gotovo godinu dana udaljenoj budućnosti - zaleđenog, glečerski plavičastog predvečerja mayerlinškog
u starom lovištu Zelendvor
gdje su lovci, jednom godišnje, prepričavali svoje ulove
razmjenjivali recepte za salame i paštete od divljači s vrhunskim chefovima, domaćim i stranim
oslađivali biranim delicijama svoja ionako razmažena nepca
plesali kako tamburaši sviraju i pjevali kako je, negdje pred jutro, piće dirigiralo
lovkinje - po dogovoru - sve odjevene u lovinu
(dezeni leoparda, zebre, jaguara, krave, žirafe, tigra na njihovoj odjeći trebali su zorno prikazati njihovu ulogu u toj jednonoćnoj, varljivoj, diznijevski zasnježenoj čaroliji)
a ona
ona je nosila jednostavnu smeđu kožnu suknjicu, s drukerima na preklopu po sredini
(iz drugog osnovne, za nepovjerovat;
tata joj je tada donio original Mary Quant iz Londona
i nije ni sanjao kako će se investicija dugoročno isplatiti, na više načina)
vratolomno visoke smeđe čizme s resama do poda
damski lovački šešir obavijen satenskom, diskretnom smeđom mašnom
i lisičji rep, ovlaš ovješen o struk
(nije se osjećala kao lovina, nimalo
no eto, minimumom minimuma pristala je na šaradu, za paradu)
društvo i tamburaši postajali su sve glasniji
vicevi sve masniji
runde pića i plesa sve vrtoglavije
nije joj smetalo, dapače
no njen fokus gubio se prečesto u tim plavimplavim očima potencijalnog predatora
koje su, gle vraga, počesto počivale na njenim rasplesanim čardaš nogama
predugačkim za samo jedan ovlaš bačen pogled
i prespretnim da bi makar resom čizmice dotakle i u kristalnolomnu opasnost dovele ijednu čašu nehajno ostavljenu na bijelom damastu stolnjaka
zraka, zraka
zraka joj je ponestalo kad je više naslutila nego čula taj željno očekivani poziv
projurivši između zastrašujućih glava mrtvih veprova i oštrih parožaka jelenjih
kroz mramorno predvorje preko debelo zaleđenih stepenica
bez daha
plućima naglo i oštro ošinutim mrzlim minusima siječanjske noći
"Gdje si?"
"Haha, u lovu, haha"
"Ja te čekam u studiju, jesi normalna?!"
"Ma daj, ne drami...doći ću sutra i pregledat ćemo sve fotografije na miru, ne brini"
"...."
ništa više nije čula
tiho, najtiše, iznenada
gluhoj snježnoj tišini u inat
njegov medvjeđi zagrljaj prekinuo je svaku vezu sa stvarnošću
njegovi topli dlanovi otapali su svjetlucave pahuljice netom pale na njene tamne trepavice
(sami u onom kič ukrasu, polukugli koju treba protresti kako bi lažni snijeg pao na patetičnu mini Veneciju)
ljubili su se kao nikad nitko
isprva nježno, ispitivački
zatim dubokozadiruće, posjednički
snijeg je škripao pod čizmama
(a on je rekao, potpuno blesavo i neodoljivo nepotrebno, dječački
"nogu ću ti o'kinit ako sada sjedneš u auto i odeš k njemu")
ljubili su se beskonačno
i noć je već uzmicala pred naletima jutra
a oni su i dalje stajali tamo, uranjajući si u srži poljupcima, samo poljupcima
dok im je snijeg škripao pod nogama
pjevušeći onu jednu pjesmu gdje je snijeg isto tako škripao nekim drugim njima pod nogama
i zaista nije važno što je dalje bilo
(ni njena crna satenska spavaća košulja pripijena uz njegove mokre grudi
ni odbačene tange s biserjem umjesto trakica
ni način na koji je, zajahavši ga i gledajući mu ravno u oči
polako odgrizala savršeno manikiran nokat svog srednjeg prsta
ni bljesak iznenađenih, pa u posvemašnjem predavanju sklopljenih plavihplavih očiju
ni njihovi budući lovovi i lovišta
- imao je tu jednu fotografiju koju joj je dao na kraju
izgledala je kao madona, nezemaljskog lica
sa smrznutim beskrajem Đurđevačkih peski u pozadini i zbunjujućim fazanskim perom u tamnoj kosi -
ni sterilni bolnički hodnici neurokirurgije koji su vodili do njegovog apartmana
ni sav proliven i na razne čudnovate načine ispijen Louis Roederer Cristal
- njen omiljeni, ali apsolutno neprimjeren vremenu i mjestu -
ni njegove cigare, kubanke, ni njeni cigarilosi s okusom višnje
ni male ponoćne dekadencije s beluga kavijarom i St. Mary’s River Smokehouse dimljenim lososom preko rižinih krekera u sablasnom bolničkom okruženju
ni njegova nevjerica da ona sve te kilometre prelazi zbog njega, samo zbog njega, svaki put
ni
na samom kraju
ostavljen
obični, plastični crni Swatch)
nikada ništa nije nadmašilo tu nestvarnu zimsku noć
(kad im je snijeg škripao pod nogama)
zaleđenu zauvijek u vječnosti.
Oznake posta: priča
ili ne
kako vam drago
Post je objavljen 21.04.2020. u 06:45 sati.