PROF. DR. ALJOŠA VITASOVIĆ:
TURIZAM MORA GENERIRATI FINANCIJSKA SREDSTVA
U OSTALIM GOSPODARSKIM SEKTORIMA
Novinar Bojan Žižović objavio je u Glasu Istre 19. travnja 2020 intervju s izv.prof.dr. Aljošom Vitasovićem sa Fakulteta ekonomije i turizma u Puli pod naslovom
JE LI HRVATSKI TURIZAM KAO ŠVICARSKI SIR - PREPUN RUPA? Gostima nudimo uvozne proizvode, a dobit od turizma nam ODLAZI U INOZEMSTVO
OBJAVLJUJEM NAJZANIMLJIVIJI DIO TOG INTERVJUA
Turizam trpi enormne gubitke zbog pandemije koronavirusa. Brojke se stalno mijenjaju, više ih se ne može ni pratiti, sve se mjeri u postocima, tko će koliko izgubiti, jer nitko neće biti na dobitku. No, neki su tu ipak u većem blatu. Logika govori da su to one države koje su dozvolile da im turizam bude ekonomski oslonac. Tko je u ovom trenutku najugroženiji? Jesu li to one države u kojima turizam čini više od 20 posto BDP-a? Je li Hrvatska među tim nesretnicima, upitali smo izv.prof.dr.sc. Aljošu Vitasovića, voditelja Katedre za turizam na pulskom FET-u.
- Nažalost, danas se turizam promatra gotovo isključivo kao ekonomsku kategoriju, a on je prije svega sociološka pojava. Promatranje turizma kroz prizmu formule cijena puta količina stvara korist određenim grupacijama, stoga je potrebna nadgradnja da korist osjeća i domicilno stanovništvo. Promatranje turizma kao isključivo ekonomske kategorije dovodi do toga da je stanovništvo prinuđeno raditi u turističkom sektoru, kao da je to oblik socijalne djelatnosti i pukog preživljavanja, i pritom nemaju alternative, a kamoli osjećaj nekog izravnog učinka turizma na svakodnevni život. Turizam bi trebao osigurati povećanje kvalitete života domicilnog stanovništva i turista koji tu dolaze. Koje su države trenutno najranjivije? Pa one čiji turizam ne stvara dovoljnu razinu dodane vrijednosti, a tu nažalost trebamo ubrojiti i Hrvatsku.
- Kako to promijeniti?
- Naš će turizam postati uspješan onog trenutka kada prestanemo pričati o najavama za neku od turističkih sezona. Ova nam je kriza još jednom pokazala da turizam treba biti ekstenzija svih gospodarskih djelatnosti u zemlji. On mora stvarati dodanu vrijednost, mora povećati svoj multiplikativni efekt da bi generirao dodatna financijska sredstva u ostalim gospodarskim sektorima. Dobit ostvarena turističkom djelatnošću trebala bi generirati infrastrukturu potrebnu za svakodnevni život jedne zemlje jer u protivnom nama ne ostaje dovoljna količina financijskih sredstava da bi se investiralo i razvijalo, već to moramo prikupljati putem poreznih davanja građana i poslodavaca.
- Vratimo se na sadašnju krizu. Hrvatska nije jedina zemlja koja će zbog pandemije ispaštati u turizmu.
- Naravno da nije. Ovo potonje je bila samo digresija, drugačiji način promišljanja o potrebnim strukturnim promjenama u hrvatskom turizmu. Turizam je od svog postanka najosjetljiviji na rizike. Danas, imamo situaciju da je izložen cijeli svijet. Svaka kriza uvjetuje transformaciju turizma i nakon svake krize imamo promjenu u pojavnim oblicima turizma. Države koje su manje ugrožene, a imaju relativno velik udio turizma u BDP-u, su one kojima je turizam ekstenzija gospodarskih djelatnosti i imaju veći udio domaćih gostiju, a to ne gledamo kroz broj dolazaka, već kroz strukturu potrošnje. U tom se slučaju zadržava kretanje ljudi i novčanih tijekova unutar jedne zemlje. Nažalost, Hrvatska sa svojih oko četiri milijuna stanovnika, s gotovo četvrtinom radnog kontingenta, s turističkom sezonom koja je izrazito kratka ne ostavlja domaćim ljudima dovoljno ili uopće novca da podrže sezonu i otputuju negdje na odmor unutar svoje zemlje. A u turistički bi uspješnoj državi trebalo biti normalno da njeni građani mogu minimalno dva puta godišnje negdje otputovati na deset dana. Vjerujem da 75 posto hrvatskih građana to ne može, što znači da imamo strukturni problem u cjelokupnom gospodarstvu, ne samo u turizmu.
- Podaci Svjetskog vijeća za putovanja i turizam (World Travel and Tourism Council - WTTC) govore da je ukupna domaća potrošnja u turizmu u Hrvatskoj lani bila svega 11 posto naspram 89 posto strane.
- Kad pričamo o strukturi potrošnje, ne smijemo zaboraviti da su proizvodi koje naši gosti koriste i konzumiraju u pravilu uvezeni. Mi na tim proizvodima nemamo neku dodanu vrijednost, nama ostaju troškovi skladištenja otpada, transporta i ostalog. Nažalost, imamo samo maržu, ali nemamo akumulaciju sredstava za pokretanje novih gospodarskih aktivnosti. U konačnici, moramo i predimenzionirati infrastrukturu zbog kratke sezone, a turizam to ne može pokriti pa smo taj trošak prebacili na porezna opterećenja građana. Kad pogledamo tko financira državu, koliko četveročlana obitelj plati PDV-a u državni proračun u mjesec dana, puta broj takvih obitelji, puta 12 mjeseci… to su enormne cifre. To je ono što ustvari financira državu i naše društvo. Ako pojedinac ima siguran posao i adekvatno je za njega plaćen, onda je i turizam zaštićen kroz duži period.
- Iznenadio me podatak WTTC-a, koji se uvelike razlikuje od onoga što naši mediji obično iznose, da u Italiji turizam čini 13 posto BDP-a. Uvijek se spominjalo dva ili tri posto.
- Treba napomenuti da postoje različite metodologije izračuna. Metodologija koja je univerzalna i međunarodno usporediva je satelitska bilanca turizma. Za Hrvatsku je rađena prije više od tri godine i turizam je sa svojim ukupnim učincima doprinio bruto domaćem proizvodu s gotovo 17 posto, a učešće bruto dodane vrijednosti turizma i povezanih djelatnosti u ukupnom BDP-u nacionalnog gospodarstva je visokih 24 posto.
- Izvor koji sam spomenuo navodi da turizam u Hrvatskoj čini 25 posto BDP-a.
- Izravni je udio turizma u Hrvatskoj dvostruko manji, ali kada gledamo sve skupa, onda dolazimo do tih 25 posto. Ni tih 25 posto ne bi bilo toliko strašno da Hrvatska nema još jedan veliki problem, a to je odljev dobiti od turizma. Mi gotovo prelazimo brojku od 80 posto dobiti koja ne ostaju unutar naše zemlje, nego odlazi u inozemstvo.
- Vratimo se još kratko na strukturu potrošnje. U Italiji domaća potrošnja čini visokih 76 posto. To djeluje iznenađujuće puno kad se zna koliko stranih gostiju privlače njihova svjetski poznata odredišta.