Bliski susret druge vrste
Zastavši u podnožju kamenitog brda, hvatajući dah, Vilko se dlanovima osloni na koljena i nepovjerljivo škicne prema vrhu brda. Sunce je već visoko odskočilo na prozirno-plavom nebu i nemilice peklo i Vilko se pitao, nije li možda pgriješio, izabravši ovaj dan za osvajanje negostoljubivog brda. Pogled mu je prelazio uskom stazom, ne širom od trideset centimetara, koja se mukotrpno probijala između sivog kamenja i kržljavog žbunja. Negostoljubiv teren. Koji ga je neodoljivo privlačio već više mjeseci.
Brišući znoj sa sasvim mokrog lica, jedan je trenutak razmišljao o odustajanju: do vraga i brdo! I sutra će biti tu. I preksutra. I još mnogo vremena kad Vilka više ne bude i ne mora baš danas, kad je ovako iznenada zagrijalo i postalo pakleno vruće, vući vraga za rep, iskušavati svoje snage. Postupati oprezno, ne znači predaju.
Kad je prije jedan sat otpočeo s trčanjem, ništa nije slutilo na nagli porast temperature, bilo je umjereno toplo i uživao je u laganom trčanju šumskom stazom, zatim spuštajući se jednim dijelom cestom, lagano grabeći sivilo asfalta, da bi oko tri kilometra niže ponovo ušao u šumski dio terena, u prijatnu hladovinu i konačno dotrčao do podnožja brda. Tu je prvi put na jutrošnjem trčanju osjetio žeđ. Otpijajući malo iz bočice koju je nosio na pojasu, nepovjerljivo gledajući prema vrhu brda, žmirkajući na suncu, kameniti vrh brda mu se učini nedostižnim. Uspon je strm, a vrućina sve jača. Uvjeti su strašni.
Upravo je to odlučilo: Vilko je volio nedostižno pretvarati u moguće. Otpije još malo i vrati bočicu za pojas, pa otpuhne i počne s laganim trkom kozjom stazom prema vrhu brda. Sunce mu je udaralo u zatiljak, znoj se cijedio s lica, korak je postajao sve teži, ali i vrh brda sve bliži. Osjećajući kako mu se mišići zatežu i trepere, uživao je naporu, uživao u napredovanju, pognuvši se što je više mogao, nosom umalo ne stružući po kamenitom tlu.
I onda su mišići još jednom, po tko zna koji put bolno zadrhtali, izvlačeći posljednje atome snage ugradvši je u još jedan korak, pa još jedan i još jedan ... i bio je na cilju, još samo jedan jedini korak do vrha i Vilko pruži ruku da bi se naslonio na poveći sivi kamen, u namjeri olakšati bolnim nogama i ukoči se u pokretu.
Sivi je kamen pod užarenim sunčevim zrakama odjednom jedva primjetno zadrhtao i pretvorio se u zmiju: Vilkov se pogled ukrstio s beščutnim pogledom poskoka. Trenutak je bio nadsve čudan, nestvaran: zadržavši ruku u zraku i dalje sagnut i hvatajući dah, Vilko je uzvraćao pogled poskoku i bio je spreman zakleti se, da je u jednom trenutku uspostavio kontakt, kakav, nije znao, ali znao je, da poskok zna, a i Vilko je znao, da jedan drugog neće povrijediti. Još su se trenutak gledali, čovjek i životinja, a zatim poskok polako, sasvim bez žurbe, baš kao da je sam na ugrijanom kamenu, da nema Vilka i da mu nikakva opasnost ne prijeti, otpuže dalje i nestane iz Vilkovog vidnog polja
Vilko se uspravi i duboko udahne, pa izdahne vrući zrak, osjećajući ogromno olakšanje, gotovo ushit. Lagano trčeći niz brdo odjednom se zaustavi, dok su se sitni kamenčići kotrljali ispod njegovih tenisica zbog naglog kočenja. Val vrućine straha i olakšanja popne mu se iz utrobe prema licu, koljena mu zadrhte, dlanovi su se sasvim oznojili, a grlo mu se bolno stisne.
Događaj je mogao i sasvim drugačije završiti, odjednom mu sine, dok je ponovo otpočeo sa spuštanjem niz brdo, lagano, ne žureći, bez naprezanja, radujući se što je živ i zdrav i za svoje godine dovoljno snažan. I sretan. Naročito sretan. Jer da nije u posljednji čas ugledao zmijski pogled iznad roščića i ...
- Glupost! - reče Vilko glasno, sad već u podnožju kamenitog brda, strah ga je napustio, nije mu više tresao tijelom. - Najbesmislenije je pitanje na svijetu je što bi bilo da je bilo.
Smijuljeći se, vrteći protekli doživljaj u umu, počne lagano grabiti prema cesti, koja će ga odvesti kući, u sigurnost.
Copyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 12.04.2020. u 16:51 sati.