Ima ta jedna mantra još iz bivše Jugoslavije koja je išla nekako: najvažnije od svega ti je uvalit se u državnu firmu, plata sigurna, raditi ne moraš, godišnj imaš, otkaz ne možeš dobit, zaštićen si ko' polarni medvjed, malo piješ kaficu, malo čitaš novine, malo prošetaš po gradu, a na kraju svega ide fina jedna penzija...
Ima tih nekih stvari iz bivše Jugoslavije koje su netragom nestale, hvala bogu dragome, nema više petokrake, nema više zastave, druga nam je himna, druge neke granice, neke nove riječi, neka nova odjeća, neki novi jogurti... i to je uglavnom to što nam je najviše smetalo. One neke mantre koje su tamo tako uhougodno zvučale i dalje su se nastavile mrmljati, tim više što je rad u naših novokomponovanih poduzetnika postao miljama brutalniji nego rad igdje ikada prije, pa je sasvim logično da nam je i dalje slaganje pasijansa u memljivoj kancelarijici državne firme vrhunac karijere prelukavoga naroda. S time da smo pod nazivnike "državne firme" ugurali i medicinu i školstvo, one koje često pišaju krv zajedno s onima koji samo hlade jaja pa smo dobili još jedan balkanski lonac u kojem se švercaju raznorazni kukolji što nam naravno daje prostora da se svađamo okolo semantike namjesto da se usmjerimo na pravi problem... a pravi problem je zadnjih mjeseci tek zagazio u prave probleme, zanimljiv će možda biti rasplet situacije, naime, mein Kampf s djelatnicima hzz-a dostigao je vrhunac u nervozi i slanju uzaludnih mailova i okretanju telefona na koje se nitko ne javlja, nakon dva tjedna uspjela sam ubosti par adresa koje su nekim čudom natjerale mojeg savjetnika da se konačno javi. Pa mi je javio da su njihovi kapaciteti premaleni i nema nikoga da se bavi mojim slučajem.
Tako jedan beskrajno dugačak put koji se beskrajno rastezao desetljećima kroz dvije države stazicama pasijansa, ispijanja kafice i ranijeg odlaska kući petkom i svetkom skratio je u par dana tako jedan, trenutno simpatičan mi, prostim okom nevidljivi oblik života koji je natjerao službenike hzz-a da postanu toliko potkapacirani i prebukirani, da ne mogu dva tjedna odgovoriti na jedan mail a javiti se na telefon nikada. A odgovor kojeg sam dobila vrhunac je dokaza nesposobnosti takve jedne neorganizacije, naime, "ne možemo vam pomoći ni odgovoriti na vaša legitimna pitanja jer nije o tome donesena službena odluka".
A naime, prije pet mjeseci potpisala sam ugovor s istom tom organizacijom u kojem strogo piše kako sam dužna odraditi dvije stavke, dostaviti izvješće o troškovima u roku prvih šest mjeseci i zatražiti aneks ugovora u slučaju privremene nesposobnosti za rad. Potpisala sam i bjanko zadužnicu na nemali iznos u slučaju da nešto zajebem.
Zadnja dva tjedna pokušavam dostaviti izvješće i dokaze za aneks ugovora i nakon dva tjedna elektroničke borbe na jedvite jade dobim odgovor da nemaju dovoljno kapaciteta za mene i sve druge poput mene, jer se oni sada bave drugim stvarima. I nisu još donijeli službenu odluku o tome hoće li me kazniti jer neće biti ispoštovane stavke iz mojeg ugovora. I što će uopće biti sa svim tim ugovorima koje u ovom trenutku nisu u stanju obrađivati? S obzirom da im je zadnji potez bio bezumno podijeliti pare na bezbroj poduzetnika bez ikakve provjere istih a sve s časnom namjerom da ih provjeravaju kasnije, a sljedeći potez je podijeliti nove pare za april i maj s namjerom da sve to provjeravaju još kasnije, rekla bih da će obrađivanje mojeg slučaja proći nekako kao i zadnji popis stanovništva. Možda zaprime izvješće jednom kada svi računi na njemu izblijede i možda dobim aneks radi porodiljnog jednom kada dijete krene u vrtić. Možda...
Post je objavljen 10.04.2020. u 11:32 sati.