OTIMAČI SNOVA
Barbara ne šeta više ulicom sama,
ne čeka kišu kako bi na njoj stajala
sretna i nasmijana.
Ljudi bez lica, kamenog srca
želja pohotnih, bez imalo srama,
ukrali su prvu rumen sa njezinih obraza.
Barbara živi u svoje strahove umotana,
priziva bore na lice,
možda zaboravi rane u sebi kada bude stara.
Ne zna živi li dijete u njoj sada
Ili to dijete nikad nije upoznala
Ne zna, kojoj sebi pripada.
Žig srama spuštanjem glave sakriva,
a nije stvorena da bude žigosana,
samo se rodila i bila odabrana.
Samo se rodila i bila odabrana
od onih koje je najviše voljela,
odabrana da bude posebna.
Posebna u rukama koje je ljubila,
posebna pod tijelima kojima je vjerovala,
posebna pod usnama kojih se nije bojala.
Do tog dana, tek prvoga dana u nizu srama
nakon kojih je njezin život postao tajna
i od nje same duboko u podsvijest zakopana.
Barbara ne šeta više ulicom sama,
boji se iz nekih će veža iskočiti još
sjena prošlosti, otvoriti će se još jedna tama.
Barbara želi umrijeti bez sjećanja,
snova, noćnih mora,
zaboravljena od sebe, drugih, bola i živih rana.
Ona je bila posebna djevojčica
od otimača snova uprljana.