Još jedna Cvjetnica, nedjelja sjećanja za nas katolike na Isusov ulazak u Jeruzalem i početak Velikog tjedna. Svatko od nas ima svoj jeruzalem i samo je pitanje ima li hrabrosti ući, pogledati u oči onima tko unj ulazi zajedno s nama, otvorenog pogleda, čistog srca. Jesmo li korizmeno običajni pa se svake godine odričemo sitnica ili smo ove godine pogođeni zlom učinili nešto više, ne nužno vidljivo drugom, već u svom srcu, u svojoj nutrini, u svojim odlukama za ono sutra nakon Uskrsa, nakon zla koje nas je sve pogodilo. Istina, nekima je nemjerljivo teže nego drugima i deklarativno suosjećamo, ali jesmo li spremni, jesmo li pokušali nešto napraviti, na bilo koji način pomoći? Sigurna sam da uvijek ima onih koji neće objaviti na sva zvona svoj trud i pomoć, Bog to vidi i zna. (Neka ne zna ljevica što čini desnica, piše u Bibliji) i ne moramo znati javno, samo neka naša savjest cvate od miline za sve što smo učinili, a toliki našu pomoć trebaju. Još jedna Cvjetnica i korizma kakvu katolici nisu mogli ni zamisliti, a najmanje mi i potresom pogođeni. Zahvaljujem Bogu što nije bilo više žrtava vidjevši kako izgledaju naselja epicentra, a mir i pokoj poginuloj djevojčici. Ove godine nećemo se sa palmama u rukama sjećati Isusova ulaska u Jeruzalem, ali možemo u duhu biti zajedno.
Budimo!
Post je objavljen 04.04.2020. u 09:12 sati.