Marketing
Vidjeti
Nekada sve bijaše jednostavno. Jednostavno sve do onoga što jest; do Istine. I bijaše Istina jedina. U nekom trenu, a bijaše samo tren, nasta vrijeme. Sa njime nastade i prostor, jer ne može vrijeme u ništa. I ne samo prostor, jer ne mogu oni bez išta.
Gledam to i osjećam kako tu nešto nedostaje. Nešto bitno! Nešto što sve to pokrete; nešto što po Istini stvori vrijeme, prostor i ono nešto u tome. Smisleno, zarne!?
Da, ali što je to što smislenost tu pokrete?
Promatram i vidjeh sebe. Vidim sebe kako gledam i razmišljam. Ta nisam ja valjda stvoritelj vremena, prostora i svega u njemu?
Zar bi ja stvorio sama sebe? To nije logično, jer tada bi bio i prije svoga stvaranja; prije svoga vremena. I još nešto bitno; ovo su razmišljanja, a ona su posljedica postojanja. To je kao kada pas hvata vlastiti rep trčeći oko drva. Očito viđenje Istine nije u domeni misli. Misao, ipak, znatiželjno, kao psić, skakuće oko toga.
O da, ja to tako mislim. Pa i viđenje svijeta misao mi amenuje. Ima li, tamo u stvarnosti nešto? Pokušavam objediniti osjete. Osjet može, uz pomoć misli, zavarati. Ako mi misao ne propusti osjet onda za mene taj osjet ne postoji. Misao tako može potvrditi i izmišljeni osjet. Tu treba 'smiriti loptu', da se čovjek ne pogubi, a misao lako odluta. Tko koga vodi; misao mene ili ja nju? Misao bi na to 'ko iz topa': 'Tko sam ja, da bi vodio?' Vješto se ponaša kao da je ona ja. Ja sam taj koji je stvara, ili, ona nastaje u meni. Dobro, a tko sam onda ja? Pokušam se vidjeti. Misao mi odmah donosi viđenja. E misli moja, jesmo li rekli ovo si ti, a ovo ja.
Ja sam nitko i ništa što jest ispred svega. Nešto u čemu je sve 'zacrtano'; sva ova osjetilna stvarnost. Nitko i ništa van vremena i prostora u vječnom trenu.
Vidjecši sebe obratim se misli svojoj: 'Jesi li vidjela?'
I htjede ona po starom, ali je zaustavih na njen način: 'A pogledaj ti sebe. Tko i što si ti?' Slijedi kratki tajac, a onda osmjeh i zagrljaj, naravno, u mislima. Razumjeli smo se, osjetili, vidjeli.
Tu smo na Zemlji, maloj kugli sunčevog sustava, što ustrajno rotita oko Sunca. I sve to u beskrajnom Svemiru. Maleni smo do beskraja. Gledam zvjezdano nebo i bude mi jasno da gledam svjetlosnu sliku, a ne trenutnu stvarnost. Svietlu treba vrijeme da stigne od zvijezde do ovdje, a to je za svaku zvijezdu različito, ovisno o putu svijetla od nje. Gledam prošlost i to u svakoj točci različitu. Mnoge od tih zvijezda više ne postoje. Isto tako postoji i ono što još ne vidimo.
Što u tom beskraju vrijeme znači? Što znači ono 'sada'?
A čovjek, sitno biće u beskraju traži sebe; traži svoju sreću. Biti čovjek među ljudima, kao zvijezda u svemiru, osnova je postojanja. Osnova je to i puta sreći i ispunjenju postojanja. Svi smo povezani. Činite Svijet sretnim mjestom, jer to je put i vašoj sreći. Darujte osmjeh i radost. Pravom se daru raduju darovani i darovatelj. Mnogo je onih kojima je iskren osmjeh i ljubav vrijedniji od svih 'blaga'. Oni dižu volju i moral. Svi smo mi još uvijek, bez obzira na godine, djeca koja traže priznanje i ljubav. Pogledajte svijet oko sebe. Pomognite posrnulima. I oni su dio vašeg života. Zar nam ovo današnje vrijeme to ne svijedoći?
Pogledajmo i progledajmo.
Sve vas voli vaš Mladen ...
Post je objavljen 02.04.2020. u 23:53 sati.