Uvijek sam bila jedna od onih koje su vikale da se nikad neće udati. Ili bar ne prije 30te.
I odjednom sam postala ona koja se udaje prva.
____________________________________________________________________________________________
To je bio nekakav logičan slijed. Zajedno smo već neko vrijeme, planiramo ionako biti zajedno, normalno da ćemo se oženiti, a kad je kleknuo i postavio "pitanje", nisam se ni trena dvoumila oko tog želim li s njim provesti život. Nisam razmišljala o tome je li možda prerano. Ili prebrzo. U glavi su mi bili svi planovi koje smo do tad napravili, svi planovi koji su tek trebali doći na red.
Do trena kad više nisu bili.
Postoji taj neki tren kad počneš uočavati neke stvari koje ti ne odgovaraju. Stvari koje ne funkcioniraju. Stvari koje su se preko noći promijenile. Od trena kad smo odlučili da je službeno i da ćemo se stvarno vjenčati, stvari su se počele mijenjati. Ne na bolje... nažalost.U trenu kad sam pristala kao da smo se teleportirali u neki paralelni svemir. Svemir u kojem zaruke znači da je netko osvojen, da je to sigurna stvar i da se tu nema više što napraviti.
Krivo!
Ne želim reći da ništa nije bilo dobro. Ne želim reći da sam izgubila 4 godine života. Ne želim reći da nisam trebala nikad ništa napraviti, da se nikad nisam trebala upustiti u to. Lagala bih.
Nakon zaruka, prva četiri mjeseca nije se puno pričalo o svadbi. Imamo vremena, ja ionako još moram završiti faks, moram naći posao, moram si srediti život, nakon toga ću se udavati. I njemu je to bilo ok. Razumio je. Ali četiri mjeseca nakon zaruka počeli smo planirati. Svibanj 2020. Nije prevruće. Nije prehladno. Proljeće. Do tad ćemo si srediti sve što se mora srediti. Zvuči idilično? da.
Ja sam bila ta koja je sve planirala. Zvala, slala mailove, dogovarala, istraživala... ja sam ta koja je uložila slobodnog vremena više nego je bilo potrebno u planiranje svadbe. Ja sam ta koja nije nijednom dobila pitanje "hoćeš da nešto ja napravim?" Ja sam ta koja je slušala o tome kako treba biti puno ljudi, kako trebamo zvati puno prijatelja, kako on treba imati i dvije momačke, a ne jednu, o tome kako njega brine hoće se on napiti na svadbi jer on neće znati reći ne kad će neko doći nazdraviti s njim. Ja sam bila ta koja je objašnjavala da ne može on na svadbi sjesti za stol sa svojim prijateljima i zanemariti ostalih xy gostiju. Ja sam bila ta koja je objašnjavala da ako ne donese krsni list i ne dođe sa mnom u crkvu, nema tog svećenika koji će ga vjenčati. Ja sam ta koja je objašnjavala da ako ne odemo na zaručnički tečaj neće biti nikakve svadbe. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koja je tjedan dana ljetovanja dečka dijelila sa njegovim prijateljima jer je njemu bilo važnije družiti se s njima nego biti sa mnom. S osobom s kojom planira provesti život, s osobom koju nije vidio dva mjeseca. Ali mu je dovoljno sat vremena dnevno nasamo sa mnom. Ja sam bila ta....
Ja sam bila ta koja je planirala kako ćemo provesti zajedničko vrijeme, ja sam bila ta koja je usklađivala sve njegove i sve svoje želje, a nerijetko zanemarivala svoje želje da bi on bio zadovoljan. Ja sam bila ta koja je pristajala na pijana druženja s njegovim prijateljima, dok se druženja s mojim prijateljima izbjegavaju ili otkazuju zadnji čas. Ja sam bila ta koja je bila u panici da će me odvojiti od svih jer on ima potrebu testirati moje prijatelje jesu li mi pravi prijatelji ili ne. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koja je za svaki rođendan njegove obitelji dolazila. Bez obzira na to bio on sa mnom ili ne, na svaki rođendan sam došla. A zauzvrat dobila "zašto bi ja došao tvojoj sestrični na rođendan, pa ona mi nije ništa?!" Ja sam bila ta koja je trpjela uvrede sve češće i češće. A onda praštala i vjerovala u "neće se više ponoviti!" Ja sam bila ta koja je čekala da se stvari vrate u normalu. Ja sam bila ta koja je prelazila preko pregaženih obećanja, ja sam bila ta koja je prelazila preko prekršenih dogovora. Ja sam bila ta koja je čekala i čekala... Ja sam bila ta kojoj je bilo rečeno da počne živjeti u stvarnom životu, a ne u romantičnoj komediji jer sam rekla da mi nedostaje truda i pažnje. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koja je svakodnevno otkrivala nove laži. Laž na laž na laž. I šutjela. Čekala. A kad sam pokazala da znam da me laže sam dobila urlanje od smijeha i "kako si ti to skužila?" Ja sam bila ta koja nije bila toliko glupa da ne vidi da lažeš. Ali istovremeno dovoljno glupa da pristanem ignorirati i zanemariti laž na laž. Jer proći će ga. To je samo faza. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koja je čekala da ispuni obećanje. Ja sam bila ta koja se javljala ujutro, zvala navečer, a zauzvrat dobila "šta ću se ja tebi javljati, kad znam da ćeš se javiti ti meni" i "šta ću te zvat, šta ću ja tebi smetati, ti se moraš družiti s mamom i tatom, nemaš ti vremena za mene." Ja sam bila ta koja je govorila svima da ga puste, da ga ne ispituju, da mu je teško jer se muči u Njemačkoj, jer je sam... ja sam bila ta koja je svima nalazila i servirala opravdanja i opravdanja za njega i njegovo ponašanje. A najviše samoj sebi. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koja je svakodnevno bila nervozna. Umorna. Do te mjere da sam samo htjela spavati. Do te mjere da ako mi se netko obratio, svađa. Ja sam bila ta koja je čekala koje će novo sranje ispasti i oko čega ćemo se sljedećeg posvađati. Ja sam bila ta koja je na mobitel urlala i molila ga po sat vremena da se sabere i da se počne normalno ponašati jer ja tako više ne mogu. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koju je izvrijeđao ko zadnje smeće, ispred njegovog prijatelja, kad se napio na fešti. Ja sam bila ta koja je jedva čekala doći doma da razgovaramo o tome kako se ponašao. A dobila sam "oprosti, nisam tako mislio, neće se više ponoviti." Dobila sam ponašanje normalne osobe idućih tjedan dana dok nije opet krenulo ono što mi je postalo uobičajeno. A pucala sam. Po svim šavovima. Ja sam bila ta koja je tad prvi put rekla ovo je sad gotovo, ova veza nema više smisla. Ja sam ta koja je na kraju ipak rekla pa hajde, još jedna prilika. I ja sam ju dobila. Zaslužio ju je i on. Neće više biti takav. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koja je kad mu je tata slavio rođendan pobrala jezikovu juhu od njega, dok je bio pijan, jer sam htjela da prestane piti i ide spavati jer je pretjerao. Ja sam bila ta koja si je drugi dan rekla sad je stvarno gotovo. Ali hajde, rekao je da neće više. Rekao je da je pretjerao, da mu je žao. Neka mu je još jedna prilika. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koja je jedva dočekala jedan dan u godini kad je pristao ići nekud s mojim prijateljima. Ja sam bila ta koja ga je čekala do 8 navečer, a rekao je da dolazi u 5. Ja sam bila ta kojoj je u 8 navečer bilo rečeno da ne idemo nikud jer je on pijan i nema namjeru družiti se sad s mojim prijateljima. Ja sam bila ta koja je na dogovoreno druženje otišla sama. Jer je on pijan i urla na mene i ne namjerava bilo kud ići sa mnom jer se njemu neda i jer mu nije bitno. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koja je imala obranu završnog rada, obranu diplomskog rada i dvije promocije. Ja sam ta kojoj ni na jednu obranu i ni na jednu promociju nije došao dečko. Jer nije mogao. A mogao je. Svaki put kad mu je bilo važno je mogao. Ovo mu nije bilo važno. Ja sam bila ta koja je svima morala objašnjavati zašto njega nema, lagati svima da nije mogao doći. A duboko u sebi sam znala da nije htio. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta kojoj se htjelo odrediti kakav život će imati. Gdje će živjeti. Kako će živjeti. Gdje će raditi. Što će raditi. S kim će biti u kontaktu, a s kim ne. Koliko će djece imati. Što će i kako će raditi jednom kada rodi. Na pola radnog vremena, maksimalno. Jer tako treba. Jer ćeš imati djecu i moraš biti s njima. Diploma neka ti skuplja prašinu. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta kojoj je rečeno da je razmažena. Da je nesposobna. Da ne zna živjeti. Da ne može od mame i tate ni milimetar, da mi cijela familija puni glavu glupostima. Ja sam bila ta kojoj je rečeno da ne bi preživjela 3 dana bez mamine i tatine pomoći. A istovremeno sam riječi njegovog tate čula iz njegovih usta. Ja sam bila ta kojoj su roditelji ismijavani, indirektno, a nekada i direktno. Ja sam bila ta kojoj je cijela obitelj ismijavana, indirektno, a nekad i direktno. Ja sam ta kojoj se smijao dan nakon jer ju je izvrijeđao. Ja sam bila ta...
Ja sam bila ta koja je u tom trenu bila sigurna da je gotovo. Da stvarno nema dalje. Ali svejedno dala još jednu šansu. Onu zadnju. I nije ju iskoristio. Samo mi je pokazao da sam dobro odlučila. I kad sam rekla da je gotovo se smijao. Rekao da ne mogu ja njega ostaviti jer se ženimo.
Ne, ne ženimo se. Nema svadbe. Sve ću otkazati.
Ja sam ta koja je gledala kako plaće jer on ne zna kako će bez mene. Ja sam ta koja je slušala kako će se on sada vratiti u Hrvatsku jer više nema smisla da bude u Njemačkoj, sad kad nema mene. Ja sam ta koja nije mogla shvatiti koji je smisao bio biti u Njemačkoj zadnje 3 godine, mučiti nas oboje, živjeti na daljinu. Ja sam ta koja nije mogla shvatiti koji je smisao vratiti se sad kad "mene više nema." Ja sam ta koja je čekala neki znak, pa i najmanji, da je stvarno tako. Ja sam ta koja to nije dobila. Ja sam ta koja je tražila da me pusti. Ja sam ta koja je tražila prostor. Da mi da ono što mu zadnja 2 mjeseca nije bio problem dati mi. Prostor. Vrijeme. Da me ne ispituje. Ne javlja se. Ne zove. Nije mi to mogao dati. Nije mi htio to dati. Jer tad mi je to trebalo. Prije nije bio problem. Nakon 3 dana, napokon je prihvatio da je gotovo i otišao doma. Drugi dan je došao po stvari koje su mu ostale kod njega. Drugi dan je rekao mojoj mami neka ona razgovara sa mnom. Neka me ona urazumi. Isto je rekao i meni. "Neće tebi mama i tata dopustiti to. Ja ću sad otići doma da se ti malo smiriš i pričaš s njima i već ćeš ti mene zvati." Kad sam rekla da je mojim roditeljima moja sreća i moj mir bitniji od kapare za svadbu se smijao. Kad je istu stvar čuo od moje mame, smijao se.
Htjela sam da to završi u nekom normalnom odnosu jer nismo djeca. On je odlučio da će završiti baš tako, kao da smo djeca. Od blokiranja na svim društvenim mrežama, brisanja slika sa mnom, micanja slika sa mnom po kući i stanu. Istu večer kad je napokon završilo. Pa sve do toga da me još jednom izvrijeđa. Čuvam još uvijek tu poruku. Ne zato što je lijepa. Ne zato što želim. Nego zato što me zaboljela. I jer jednog dana, kada ću imati sve ono što želim i živjeti kako sam uvijek htjela, želim pogledati tu poruku i reći samoj sebi - dobro si napravila. Nisi pogriješila.
Ne želim reći da mi je žao. Ne želim reći da sam izgubila četiri godine života. Bilo je lijepo. Bilo je lijepih trenutaka, imam lijepih uspomena. Ali moram reći da sam sretna jer je gotovo. Sretna jer sam kad je otišao počela normalno disati. Sretna jer otkad je otišao nisam nervozna. Nisam umorna. Jer sam sretna, jer se smijem, jer normalno živim, jer radim što hoću, kad hoću i kako hoću, bez da mi netko prigovara i kontrolira. Opuštena. Zadovoljna. Slobodna.
Sretna sam jer nemam više napadaje panike jer se opet nije javio i ne znam gdje je i jer mi kroz glavu prolaze najgore scene. Sretna sam jer nema više suza jer se on OPET napio i OPET me izvrijeđao, a drugi dan se pravio da nije ništa bilo. Sretna sam jer nema više suza jer opet počinje sa onim svojim ponašanjem i jer mi je teško. Sretna sam jer nema više suza jer me opet povrijedio.
Sretna sam jer sam nešto naučila. Naučila sam što ne želim. Ali i što želim. Naučila sam na što više nikad neću pristati. Naučila sam što više nikad neću tolerirati. Opraštati. Naučila sam koliko treba čekati. Naučila sam da nekad jednostavno treba reći dosta. Jer previše je previše. Naučila sam što želim u svom partneru i što ne želim. Naučila sam da kad osjetim da ne ide, ne moram se tjerati. Ne moram se mučiti. Kad iscrpim sve opcije, probam sve što se probati dalo, napravim sve što je u mojoj moći, mogu reći da je dosta i otići. Mogu otići kad vidim da ja ulažem 200% sebe, a druga osoba ne ulaže ni 5%. Otići kad vidim da drugoj osobi nije stalo. Otići kad vidim da nisam sretna i da se ništa ne mijenja iako se promjene obećavanju neprestano.
Ne ovisim ni o kome. A pogotovo ne o nekome tko u četiri godine nije naučio da ja nisam jedna od onih koje ne znaju koristiti mozak i samo slušaju muža što im govori i rade kako im on kaže. Pogotovo ne o onome tko ne zna cijeniti ono što ima pored sebe. Ne kažem da sam savršena. Ne kažem da nisam griješila. Ne kažem da njemu nikad nije bilo dosta i mene i stvari koje radim. Ali kada je rekao prvi put da mu nešto smeta ili ne odgovara, prilagođavala sam se. A nisam trebala. Trebala sam biti svoja. Onoliko koliko sam sada. A on, da me stvarno volio koliko je to tvrdio, on bi me prihvatio. Jer jedno je opuštenost, zezancija, ples, skakutanje, pjevanje i pojačavanje glazbe do maksimuma u autu. A drugo je nedostatak komunikacije, vrijeđanje, izbjegavanje, manjak truda i nezainteresiranost. A to je onaj tren kad shvatiš... koliko god nekoga volio, sebe moraš voljeti više. I ponekad sebe ipak treba staviti na prvo mjesto.
Hvala ti na lekciji života. Sve ti opraštam. Opraštam i sebi. Ja sam nastavila dalje. Znam da si i ti. Možda i prije nego što mislim da si nastavio, ali neću se time zamarati. Nije bitno. Želim ti sreću. Želim ti da osjetiš ono što ja osjećam sada. Slobodu. Život bez pritiska. Onu iskrenu, najiskreniju sreću. I ljubav. Kakvu prema meni nikad nisi imao. U ovome trenu htjela bih ti reći da ti želim da nekog zavoliš onako, iskreno, kao ja tebe... a od te osobe dobiješ ono što sam ja dobivala od tebe. Samo da vidiš kako je to.
Ali neću....
Jer nitko to nije zaslužio. Zato ti želim samo sreću. I ljubav. I da shvatiš što želiš u životu. I ako ne shvatiš da nađeš nekoga tko s tobom neće shvaćati što želite.
A sebi... sebi želim ovo što imam sada. Sreću. Slobodu. Plan. Zaljubljenost. Ruku koja će me podići kad padnem. Dvije ruke koje će me zagrliti. Osmijeh na licu kada me vidi. Sreću idućih 10 dana jer me vidio na 20 minuta. Razumijevanje. Razgovor. Smijeh. Prihvaćanje. Opuštenost. Želim si zaljubljenost za 10 godina, ovakvu kakvu imam sada. Želim si nekoga tko će mi napisati laku noć u poruci pa me još i nazvati jer mi želi i tako zaželjeti laku noć. Nekoga tko će reći nazovi me u koje god doba treba. Nebitno o čemu se radi. Strah. Panika. Problem. Opasnost. Nazovi me. Ako treba dolazim. Želim si nekoga tko će uvijek naći vremena za mene. Nekoga koga neću morati moliti za vrijeme nego će ga napraviti samoinicijativno jer želi biti sa mnom. Nekoga tko će me nazvati iz vedra neba da me čuje nakratko. Jer će to popraviti dan i njemu i meni. Nekoga tko će znati kakvu kavu pijem. Nekoga tko će znati koje su mi najdraže čokolade, bez čega ne započinjem dan i bez čega ne funkcioniram. Nekoga tko će me poticati da budem bolja svaki dan. Nekoga tko će biti ponosan na moje uspjehe i radovati im se sa mnom. Nekoga tko će ponosno reći "ona je moja!" Nekoga tko će mi na mojih 200% odgovoriti sa 200%. Nekoga kome će biti bitno da smo sretni. Nekoga tko neće svoje planove i želje gurati ispred mojih. Nekoga tko planove i želje neće razdvajati na "moje" i "tvoje" nego će od njih stvoriti naše. Nekoga tko će u trenucima kada imam najveće žute minute i kada bi većina rekla "vidi je, nije normalna" reći "to je moja djevojka", tko će biti sretan jer sam sretna. I dijeliti sreću sa mnom. I neka svi kažu "vidi, opet misli da živi u romantičnoj komediji, a ne u stvarnom životu", mi ćemo si svejedno napraviti romantičnu komediju. Onu najljepšu. Najromantičniju. A kad dođe dan kad odlučimo oženiti se, želim si malu svadbu. Najbliža obitelj. Najbliži prijatelji. Kum. Kuma. Nas dvoje. I ljubav. Ona prava. Ona "always&forever" ljubav. Sebi želim...
...sreću.
Post je objavljen 02.04.2020. u 13:33 sati.